Jedna od najpoznatijih engleskih patriotskih pjesama – popularno znana pod imenom “Jerusalem” – nastala je uglazbljivanjem pjesme Williama Blakea, “And did those feet in ancient time”. Blakeova pjesma bila je više od stotinu godina jedva poznata, sve dok je 1916. nije uglazbio Hubert Parry kako bi njome pokušao podići moral britanskih vojnika u crnim danima Prvog svjetskog rata. Danas je ovo jedna od glazbenih ikona koje prvim notama trenutačno asociraju na Englesku…
"And did those feet in ancient time", s predgovorom Williama Blakea, iz njegova djela "Milton: A Poem" (1804. ili 1808.)
Nekoć davno, u Engleskoj je vladao mir i spokoj, bila je to savršena savršena, idealna, mirna zemlja. No danas, početkom 19. stoljeća, kaže Blake u svojoj pjesmi And did those feet in ancient time, više nije tako: pred svima je izazov da se, ponovno, u jeku raznih nemira koji ruše spokoj, izgradi takva zemlja…
Kako kršćanstvo, a i Engleska crkva, doživljavaju Jeruzalem kao metaforu mira, sklada i spokoja, Blake u svojoj pjesmi govori o stvaranju takve atmosfere u samoj Engleskoj i izradnji engleskog Jeruzalema. Pjesma je zanimljiva zbog toga što postavlja niz pitanja – dakle, ne utvrđujući da je stanje u Engleskoj trenutačno poput željenoga – te daje nadu da je moguće izgraditi takvo društvo, nakratko implicirajući da je Isus posjetio Englesku i ranije omogućio takav sklad.
No, spominjanje “tamnih sotonskih mlinova” treba promatrati u kontekstu početka 19. stoljeća i začetaka industrijske revolucije kada se činilo kako će strojevi biti suodgovorni za propast društva, gubitak radnih mjesta i općenito “mračnu” sliku neke nove Engleske. “Tamni sotonski mlinovi” mogli bi se odnositi na mlinove koje su pokretali parni strojevi, a koji su se nalazili neposredno blizu Blakeova londonskog doma. Oni su izgrađeni 1769., ali su 1791. izgorjeli u (vjerojatno namjerno izazvanom) požaru, u žaru bunta protiv industrijske revolucije, što je moglo dati inspiraciju Blakeu za ovu pjesmu i taj stih.
Međutim, jedna od teorija kaže kako “tamne mlinove” treba tumačiti u kontekstu bezlične anglikanske crkve toga vremena, koja je bila lišena duhovnosti te se ravnala uglavnom u skladu s političkim željama, za razliku od slobodnijih crkvenih pokreta koji su tada nastajali, poput baptizma.
Blakeova je pjesma cijelo jedno stoljeće – otkako je nastala 1802. pa sve do početka 20. stoljeća – bila praktički nepoznata u javnosti. Tek kada je se “dohvatio” Hubert Parry, želeći napisati pjesmu koja će 1916. podići moral britanskih vojnika u crnim danima Prvog svjetskog rata, pjesma je doživjela veliku popularnost. Na neki je način ona podsjećala vojnike za što se točno bore, dajući im dodatni poticaj i motiv.
Pjesma se danas izvodi u raznim prigodama – na konvencijama stranaka, u školama, a katkada čak i u crkvama.
Pogledajte i poslušajte izvedbu s Last Night of the Proms iz rujna 2008. Dirigent Sir Roger Norrington ravna BBC-ovim Simfonijskim orkestrom, BBC-ovim pjevačima, BBC-ovim Simfonijskim zborom te, dakako, publikom u Royal Albert Hallu kojoj se u pjevanju pridružuje brojna publika koja koncert prati putem ekrana u parkovima širom Britanije. Na kraju koncerta je, dakako, tradicionalno izvedena i “God Save the Queen”.
Stihovi uglazbljene verzije:
And did those feet in ancient time
Walk upon England’s mountains green?
And was the holy Lamb of God
On England’s pleasant pastures seen?
And did the Countenance Divine
Shine forth upon our clouded hills?
And was Jerusalem builded here
Among those dark Satanic mills?
Bring me my bow of burning gold:
Bring me my arrows of desire:
Bring me my spear: O clouds, unfold!
Bring me my chariot of fire!
I will not cease from mental fight,
Nor shall my sword sleep in my hand
Till we have built Jerusalem
In England’s green and pleasant land.
Komentari