Zazirete li od “povijesnih filmova” jer pretpostavljate da će biti dosadni? Pa, ako imam samo jednu šansu da vas od toga razuvjerim, moj adut je “Elizabeth”. Trebam li, uopće, reći išta više? Apsolutno sve – od odlične glumačke postave, preko raskošne scenografije i kostimografije, pa do glazbe – ide na ruku ovoga filma.
Vrhunska glumačka ekipa i brza radnja čine "Elizabeth" uvjerljivo najboljim povijesnim trilerom koji sam ikad gledao. Zazirete li od povijesnih filmova jer su potencijalno dosadni? Pokušajte s "Elizabeth"...
Priča o kraljici Elizabeti I. jedna je od krajnje “romantičnih” kraljevskih priča: nasljednica krune koja to nikada nije trebala postati nasljeđuje svoje kraljevstvo u stanju potpunoga rasula, usred političkih i religijskih sukoba i nesuglasica, odriče se svega – uključujući i potencijalnih osobnih ljubavi i brakova – kako bi se u potpunosti posvetila izgradnji čvrste i stabilne Engleske. “Vidite, ja sam udana za Englesku”, jedna je od čuvenih rečenica iz ovoga filma – a navodno i same kraljice Elizabete. Ovaj je film sada star već više od deset godina – indijski redatelj Shekhar Kapur snimio ga je još 1998. po scenariju Michaela Hirsta (pisca koji će kasnije kreirati odličnu televizijsku seriju “The Tudors”) - ali i dalje predstavlja jedno od osnovnih filmskih djela koja bih preporučio bilo kome s interesom za britansku povijest. Kako je film nedavno dobio i svoj nastavak, koncepcijski ponešto drugačiji, mišljenja sam da obavezno treba najprije pogledati prvi (i, barem meni, po mnogočemu bolji) dio.
Apsolutno sve, naime, ide na ruku ovog filma: klaustofobična i mračna atmosfera hodnika po engleskim dvorcima, kostimografija koja je izrađena po materijalima i slikama koje su dostupne iz perioda kraljice Elizabete, glazba koja obavlja odličan posao naglašavajući dramatičnost pojedinih događaja, te, konačno, scenografija koja vas bogatstvom detalja uranja duboko u cijelu priču, bez obzira radilo li se o sceni ubojstva ili veseloj zabavi na Elizabetinu dvoru.
Da se Elizabeta (Cate Blanchett) ikada udavala, odluka bi vjerojatno pala na Roberta Dudleya (Joseph Fiennes).
Priča filma počinje vrlo grubo, spaljivanjem protestanata na lomači; gotovo omiljenom zabavom Krvave Mary. No, Mary ubrzo umire, a njezina protestantska polusestra, Elizabeth, nasljeđuje englesko prijestolje. Film prati Elizabeth kroz niz problema, ponajprije pokušaja da joj se pronađe odgovarajući suprug (i tako osigura nasljednik) što ona, unatoč naklonosti prema Robertu Dudleyu, svojoj ljubavi iz djetinjstva, uporno odbija tvrdeći da će joj muškarac samo pomutiti sposobnost efikasnog upravljanja kraljevstvom, da će on imati preveliku “vlast” nad njome samom te da monarh, na kraju krajeva, ima poziv zbog kojega niti nema pravo na osobni život. Odlučnost kojom Cate Blanchett tumači Elizabetu vidljiva je možda ponajviše u tim trenucima kada shvaća da nema pravo na muško društvo te da je “udana za Englesku”. Ne mogu se sjetiti nijedne glumice kojoj bi ova uloga bolje pristajala!
Povrh svega, Elizabeth je preuzela svoje kraljevstvo usred vjerskih netrpeljivosti i niza zavjera koje su za krajnji cilj imale njezino svrgavanje s vlasti. Prvi je problem uspješno riješila – Engleska je, dolaskom na prijestolje kraljice Elizabete ušla u razdoblje relativno čvrstog mira među katolicima i protestantima. S drugim problemom, brojnim zavjerama koje su stizale s raznih strana (počevši od njezina rođaka, Vojvode od Norfolka, preko vladarice u Škotskoj, Mary od Guisea, koja je zajedno s Francuzima htjela svrgnuti Elizabetu s prijestolja) također se uspješno obračunala. No, praksa (i vjerni savjetnik Francis Walsingham) naučili su je kada mora biti gruba, odlučna i odriješita u rješavanju takvih situacija. Iako su se stvari rješavale onako kako se to već radilo u Engleskoj šesnaestoga stoljeća, takvi su postupci doveli do vrlo stabilne, moćne i utjecajne Engleske i njezinih “zlatnih godina”.
Da nije bilo Francisa Walsinghama (kojega glumi Geoffrey Rush), Elizabeta bi prošla kroz još teži period od sjedanja na prijestolje do uspostavljanja reda u kraljevstvu - ako bi joj to uopće i pošlo za rukom.
Francisa Walsinghama, savjetnika i glavnog špijunskog operativca koji je cijeli svoj život proveo na strani Elizabete, mudro ju savjetujući kako da svlada političke i vjerske protivnike i pretvori Englesku u uređenu državu, briljantno igra Geoffrey Rush. Walsingham se, inače, po mnogočemu smatra idejnim osnivačem modernih tajnih službi, možda bi se čak moglo reći da je to prvi “tajni agent”, moderni špijun u suvremenim političkim sustavima. Walsinghamova smirenost, odlučnost da se obračuna s protivnicima i niz promišljenih komentara čine ga vrlo zanimljivim likom. Kada Vojvoda od Norfolka, otkriven i uhvaćen u izdaji, kaže Walsinghamu “Hajde, ubij me, učini me svecem, ljudi će pamtiti, ja sam vojvoda”, njegov je odgovor: “Ne, ljudi će zaboraviti, a mrtvi nemaju titule”. Problem s Geoffreyem Rushom u tome je što je toliko dobro odigrao ulogu Walsinghama da: a) svaki put kad čujem nešto o Walsinghamu ili čitam o njemu, Rushov lik mi je pred očima i b) nastavak filma uvelike “pati” baš zbog manje prisutnosti njegove uloge.
Rijetko koji britanski film imao je prije “Elizabeth” ovako “svjetsku” postavu: Joseph Fiennes kao Robert Dudley, Vojvoda od Leicestera; Christopher Eccleston kao Vojvoda od Norfolka; Vincent Cassel, kao Henri, francuski Vojvoda od Anjoua; Richard Attenborough kao William Cecil; pa čak se i nogometaš Eric Cantona uklapa u ovaj film daleko više i daleko bolje nego što biste to (bez uvrede!) mogli očekivati od jednoga nogometaša. Brza radnja i vrhunska glumačka ekipa glavni su razlozi zbog kojih preferiram ovaj, prvi film, u odnosu na (i dalje dobar ali – slabiji) nastavak “Elizabeta: Zlatne godine”.
Valja, naravno, imati na umu da u filmu postoji cijeli niz mjesta gdje su se scenaristi i redatelj odlučili za određenu “slobodu” u tumačenju povijesnih činjenica zbog dramatskog efekta, pa ga ni u kojem slučaju ne treba promatrati kao točan prikaz povijesnih događaja. Pojedina su područja još “mutna” (ne postoji točno utvđen slijed pojedinih povijesnih događaja ili konteksta) no oko nekih stvari možemo biti posve sigurni da se nisu dogodile na način prikazan u filmu.
Film završava preobražajem Elizabete u "Djevičansku kraljicu" i najavljuje engleske zlatne godine. Je li itko drugi mogao bolje odigrati Elizabetu od Cate Blanchett? Ne vjerujem!
Stvarni Robert Dudley nikada nije izdao Elizabeth, niti je ona ikada prekinula njihovo prijateljstvo (ili kakav god drugačiji karakter taj odnos imao). Slično tome, nema nikakvih dokaza da je Francis Walsingham sudjelovao u ubojstvu Mary od Guisea, niti da je Vojvoda od Sussexa ikada iznevjerio Elizabeth i bio izdajica. Elizabeth se nikada zaista nije susrela s Henrijem, francuskim Vojvodom od Anjoua, niti joj se on udvarao; činio je to njegov brat. Najspornija je dakako “činjenica” koju ovaj film prezentira, da je tadašnji papa tako otvoreno blagoslovio bilo koga tko riješi “problem” Elizabete u Engleskoj – nema niti jednoga povijesnog dokaza da se to zaista dogodilo niti da je papinska podrška svrgavanju Elizabete ikada bila tako otvorena i direktna.
William Cecil (kojega igra Richard Attenborough) bio je službeni savjetnik kraljice Elizabete tijekom većine njezine vladavine, u dva navrata državni sekretar i jednom glavni rizničar.
Povijesnih netočnosti i nedosljednosti ima, dakle, još – tako dugo dok ovaj film ne promatrate kao niz povijesnih činjenica, već poviješću inspiriranim trilerom, koji se uvelike drži stvarne priče o Elizabeti ali si dopušta i umjetničku slobodu da “začini” pojedine događaje, u njemu ćete uvelike uživati. Ako ništa drugo, zainteresirat će vas za Elizabetu i tematiku snažne kraljice, a o njoj samoj knjiga, na sreću, ne nedostaje. Određena povijesna netočnost može se “oprostiti” autorima, tim više što film nigdje u najavi niti ne pretendira biti posve točnom povijesnom interpretacijom Elizabetine vladavine.
Uzgred, čini se kako je 1998., godina kada je snimljen ovaj nagrađivani film, bila prilično dobra i plodna godina za lik Elizabete. Mnogo je poveznica ovoga filma i “Zaljubljenog Shakespearea” (Shakespeare in Love). Te su godine za Oscara bile nominirane i Judi Dench kao najbolja sporedna glumica (za “Zaljubljenog Shakespearea”) i Cate Blanchett kao najbolja glavna glumica (za “Elizabeth”). Judi Dench osvojila je Oscara, no bila je to jedina godina u kojoj su dvije glumice nominirane za igranje istoga lika! Povrh svega, Geoffrey Rush i Joseph Fiennes pojavljuju se u oba filma – također zgodne “koincidencije” koje pomažu onima naviklima na simpatičnog i vedrog “Zaljubljenog Shakespearea” da lakše uđu u ozbiljniju “Elizabeth”.
Komentari