Osam godina nakon velikog uspjeha filma “Elizabeth”, redatelj Shekhar Kapur i scenarist niza povijesnih filmova i serija, Michael Hirst, vratili su se ponovno motivu snažne, neovisne, odlučne žene na čelu najmoćnijeg kraljevstva toga doba. Za razliku od prvoga filma koji se bavio brojnim spletkama i previranjima koja su obilježila Elizabetin dolazak na vlast, nastavak je fokusiran na kasniji dio njezine vladavine, uključujući i iznenađujuću, ali iznimno važnu pobjedu nad španjolskom Armadom.
"Elizabeth: The Golden Age" solidan je film; daleko od toga da bi bio loš, ali ipak nije na razini prvoga dijela. Problemi su uglavnom u scenariju i koncepciji, a ne u (ponovno) odličnoj glumi, scenografiji i kostimografiji.
Kada se prvi dio filma pojavio, imao je sreću da se pojavi u godini kada je publika “senzbilizirana” u pogledu povijesnih filmova, i naročito zainteresirana – zbog ultrapopularnog “Zaljubljenog Shakespearea” – za Englesku u razdoblju šesnaestoga stoljeća. Osim toga, prvi je film, jednostavno nazvan “Elizabeth”, imao je nenadmašnu glumačku ekipu. Glumačku ekipu koja je toliko dobra da svaki put kad, čitajući nešto, zamišljam Elizabetu I., vidim Cate Blanchett; glumačku ekipu koja je toliko dobra da je Francis Walsingham jednostavno u mojim mislima trajno poprimio izgled Geoffreya Rusha. Uglavnom – shvatili ste.
Od dolaska Elizabete na prijestolje prošlo je već dosta godina; film počinje 1585. kada je Engleska već bila u vrlo zaoštrenim odnosima sa Španjolskom. Španjolski kralj Filip II smatra protestantsku Englesku – čiji su gusari počesto ometali španjolska putovanja prema Americi, novom svijetu – glavnim neprijateljem i priprema se obračunati sa sjevernim susjedima. No, njegov plan ne staje samo na tome, već i svoju kćer Izabelu vidi kao buduću vladaricu Engleske koja je trebala postati samo dio španjolskog imperija…
Geoffrey Rush kao Sir Francis Walsingham i Cate Blanchett kao Elizabeta I "repriziraju" svoje uloge, no nažalost scenarij nije dopustio Rushu da u ovom filmu odigra baš onako važnu ulogu kao u prvome.
Istvoremeno, Elizabeta ima podosta problema i “na domaćem terenu”. Nasljednika, naime, tijekom svih ovih godina nije pronašla, a već je zašla duboko u pedesete godine života. Francis Walsingham, njezin najvjerniji savjetnik, i dalje je pokušava nagovoriti da se odluči na brak – no ona odbija baš sve nove potencijalne udavarače, ma odakle dolazili i koji god njihov društveni status bio. Sve godine izgradnje moćne Engleske bit će uzalud umre li Elizabeta bez nasljednika; u tom bi slučaju prijestolje, po obiteljskoj liniji nasljeđivanja, pripalo škotskoj kraljici Mary I (čuvena Mary Stuart, Queen of Scots, koju u filmu tumači Samantha Morton) – čime bi samo uspješno bila provedena takozvana “babingtonska zavjera”, suradnja španjolskog Filipa i škotske Mary s ciljem uklanjanja Elizabete s engleskoga trona pokušajem njezina ubojstva.
No, i u ovom se filmu pojavljuje muškarac koji se Elizabeti sviđa – moreplovac i istraživač Walter Raleigh (glumi ga Clive Owen). On se upravo vratio s dugog putovanja iz Amerike i donio niz poklona engleskoj kraljici; jaka želja Elizabete da svoj imperij pokuša graditi na određenim civilizacijskim osnovama ogleda se u njezinoj molbi da se prema domorocima u Americi postupa s poštovanjem, kao i u odbijanju da primi poklonjeno zlato. No, sam dolazak Raleigha na engleski dvor žestoko razljuti španjolskoga ambasadora koji je uvjeren da Raleigh nije nikakav istraživač već običan sirovi gusar koji je plijen osvojio pljačkajući putem španjolske brodove. Time su stvorene osnovne pretpostavke za ovaj film: s jedne strane, Elizabeta će se morati obračunati sa Španjolcima koji pripremaju invaziju na Englesku, dok se s druge strane mora “pozabaviti” sudbinom škotske Mary (za što Walsingham, dakako, ponovno ima za njega tipično i jedinstveno rješenje – optužbu za veleizdaju).
Niti do pedesetih godina Elizabeth nije uspjela pronaći muškarca za brak, pa je cijelo kraljevstvo bilo u opasnosti da linijom nasljeđivanja padne u škotske ruke...
Bez želje da prepričavam film i niz drugih povijesnih događaja koje obuhvaća, vrijedno je spomenuti vrlo dobro snimljenu završnu bitku engleske flote protiv španjolske Armade. U tom, povijesnom trenutku, Španjolci su imali osam puta (!) više lađa od Engleza pa ipak, kapetani Walter Ralegh i Francis Drake vještom su vojnom taktikom i manevrima u potpunosti i do nogu potukli španjolsku flotu, tada uvjerljivo najjaču u Europi. Španjolci su, jednostavno, odabrali potpuno pogrešan trenutak za napad, velika oluja nanijela ih je na oštre i negostoljubive obale, pa su se bili prisiljeni usidriti čime su postali laka meta. Englezi su zapalili nekoliko svojih brodova i usmjerili ih prema usidrenim Španjolcima – bio je to najveći poraz španjolske mornarice ikad, a Englezi (unatoč tome što film tvrdi) nisu izgubili niti jedan jedini brod!
Baš kao i u slučaju prvoga dijela, autori su i ovoga puta uzeli određenu dozu umjetničke slobode pa se ne treba slijepo držati svih “činjenica” koje su prikazane u ovom filmu niti ga se može proglasiti u potpunosti povijesno točnim. Primjerice, kritičari su primijetili da u ovome dijelu filma nema Roberta Dudleya, koji je u prvom nastavku igrao ključnu ulogu, što predstavlja povijesni problem budući da je Dudley u kasnijem dijelu Elizabetina života igrao daleko važniju ulogu nego u mladosti. Slično vrijedi i za njezina savjetnika i političara Williama Cecila; no sve bi to, sa scenarističke strane, zakompliciralo priču i produžilo film čija namjera niti nije bila da bude povijesno točan do zadnjega detalja. Ima tu još “sitnica” koje bi trebalo razjašnjavati: španjolska princeza Izabela, koja je trebala zasjesti na englesko prijestolje u slučaju uspješne španjolske invazije, u to je doba imala već preko dvadeset godina i nije bila tek djevojčica, a škotska Mary nije tako “po kratkom postupku” riješena života, već je u Toweru provela gotovo dva desetljeća prije smaknuća.
Elizabeta je na engleskim obalama promatrala i čekala kako će završiti bitka protiv višestruko nadmoćnije španjolske flote; Englezi su im u konačnici nanijeli najveći poraz koji je Armada ikada doživjela.
Kritičari su, ipak, mnogo više “navalili” na “Zlatne godine” zbog povijesnih netočnosti, čak toliko da je sama Cate Blanchett morala u jednom intervjuu objašnjavati kako nigdje ne piše da se radi o povijesnom filmu i da je “jednostavno nevjerojatno da ga djeca kojima se film prikazuje automatski smatraju povijesno točnim, umjesto fikcijom što filmovi u pravilu jestu, te poticajem da čitanjem u potpunosti sama rasvjetle priču”.
Autorska sloboda nije ništa što bi trebalo osuđivati – kao što sam rekao i u recenziji prvog dijela filma – budući da generalna priča “drži vodu”; oni koje to razdoblje zanima detaljnije, lako mogu raščistiti sve nejasnoće čitajući knjige i ostale dostupne materijale na Internetu, no u to će morati uložiti daleko više od dva sata vremena koliko je potrebno za gledanje filma.
Škotska kraljica Mary Stuart optužena je za veleizdaju te je, nakon 20 godina zatočeništva, životom platila pokušaj zavjere protiv Elizabete.
“Zlatne godine Elizabete” nisu loš film, ali ne opravdavaju visoka očekivanja koja je Kapur postavio svojim prvim filmom. On je bio mnogo dinamičniji, mnogo neizvjesnijega kraja, te se s pravom mogao prozvati povijesnim trilerom. “Zlatne godine” su, možda, previše linearne, previše očekivanoga kraja, previše vezane uz priču koja jednostavno i bez prevelikih iznenađenja teče svojemu kraju. Dakako da znamo kraj – radi se ipak o filmu zasnovanom na povijesti pa neke činjenice nisu upitne – ali ovdje ima puno manje spletki, zavjera, neizvjesnosti i obrata nego u prvome filmu.
Gledanje “Zlatnih godina” gotovo da niti nema smisla ako već niste ranije pogledali “Elizabeth” jer je on ipak važan zbog pozadine cijele priče oko ove, jedne od najmoćnijih engleskih kraljica; slično tome, ako ste gledali prvi dio, drugi jednostavno treba “odraditi” zbog zaokruživanja priče. Nažalost, na momente se i u samom filmu vidi da je, jednostavno, “odrađen”. Ipak, i dalje odlična gluma, te nevjerojatno dobra scenografija i kostimografija koje vas zajedno sa suvremenom glazbom “uvlače” u kasno 16. stoljeće čine ovaj film podnošljivo dobrim pa teško da ćete žaliti što ste ga pogledali.
Međutim, film koji je bio zlatan – onaj je prvi.
Trailer možete pogledati na službenim stranicama filma.
Komentari