Dinamičan, optimističan, energičan pop – riječi su kojima se najbolje može opisati novi, deseti album Pet Shop Boysa. No, Neil Tennant, po običaju, nije mogao izbjeći niti neke povijesne reference u svojim stihovima, pa me zabavljalo tumačenje pojedinih stihova u nekima od kompleksnijih i zahtjevnijih pjesama…
"Yes" je jubilarni, deseti album Pet Shop Boysa, koji će dati podjednako materijala za singlove, kao i za izradu dinamičnih remikseva koji bi mogli biti hit u diskotekama ovoga ljeta.
Možda je pomalo čudno zašto se prva recenzija nekog britanskog albuma koju pišem na ovom webu tiče upravo Pet Shop Boysa; na kraju krajeva, premda su i dalje vrlo slušani i imaju svoju vjernu publiku, ne može se reći da su na vrhu popularnosti. No, oni koji me poznaju znat će da sam prilično veliki fan, a s druge strane, novi je album, Yes, po mišljenju mnogih jedan od njihovih najboljih albuma (s čime se, kao što ćete vidjeti – slažem!).
Moram priznati da mi na prvo – ili možda prva dva slušanja – album baš i nije “legao”. Neke su stvari, u načelu one koje sad, na kraju, smatram daleko najzanimljivijima, na prva slušanja jednostavno djelovale previše “čudno”. Vjerojatno je tome razlog potpuno ne-PSB-ovska glazba u “King of Rome” ili “Legacy”, koje su ujedno zahtijevale ponajviše truda da se u njih “pronikne” (više o tome nešto kasnije).
Ono što je, međutim, bilo očito i na prvo slušanje jest da na “Yes” postoji više pjesama koje su odmah apsolutni kandidati za singl. Na stranu “Love, etc”, jedan od najboljih PSB-ovih pop-uradaka, koji je već bio singl u trenutku objavljivanja albuma, no nisam se mogao odlučiti bih li osobno pustio “Did you see me coming” ili “Pandemonium” kao drugi singl; obje su nabijene za PSB tako tipičnom pop energijom da imaju preduvjet postati instant hitovi. PSB su se, pokazalo se, odlučili ipak za “Did you see me coming”, pjesmu koju odmah u startu diže gitara Johnnyja Marra (The Smiths). ”Pandemonium” je, pak, možda i najtipičnija PSB stvar na albumu, ona za koju biste – i bez Neilovih vokala – znali da je njihovo djelo. Možda biste čak pretpostavili i da je došla iz ere albuma “Very” – jednostavno, radi se o optimističnom, vrlo energičnom popu!
Budu li PSB birali neku ponešto laganiju, ali i dalje vrlo energičnu i dinamičnu stvar za sljedeći singl, “The way it used to be” mogao bi biti logičan kandidat. Priča je to o ljubavi koja je jednostavno prestala i raspala se, a da Neil niti danas ne zna posve jasno zašto se to dogodilo; rado bi pristao na ponovni sastanak i povratak na stvari kakve su nekoć bile (What is left of love? Tell me, who would even care? So much time has passed, I’d still meet you anywhere). Činjenica da se ne može sjetiti niti jednog konkretnog incidenta koji je prouzročio raspad veze, a da na površinu isplivaju u pravilu samo lijepe stvari (Another day, another dream…), nešto je u čemu će se prepoznati, siguran sam, mnogi slušatelji albuma sa svojim sličnim situacijama.
Kako je postala rijetkost da ijedan album PSB ugleda svjetlo dana bez barem neke suptilne političke poruke, tako da i na “Yes” našla stvar “Building a Wall” u kojoj je i Chris progovorio par riječi. Iskreno, ako mi neka stvar nije “legla” na prvo slušanje, to je bila ova; no, kada se malo dublje “zaroni” u nju, smisao postaje očit. Neilovi stihovi I’m building a wall, a fine wall, not so much to keep you out, more to keep me in daju naznačiti da bi se želio izolirati od ostatka svijeta, “u kojem sve ide više pogrešno nego dobro”, kao što kaže kasnije. Chrisova duhovita upadica (Who do you think you are, Captain Britain?!) kao i pomalo revolucionaran tempo daju ovoj tematski nešto mračnijoj pjesmi ipak značajnu dinamiku i zanimljivost.
Moj osobni favorit na albumu, pjesma od koje nikako ne mogu pobjeći, zarazno je optimistična “More than a Dream” – uvjeren sam da sam je poslušao tisuću puta u protekla dva mjeseca i još uvijek mi nije prisjela. Također očiti kandidat za singl, “More than a Dream” toliko je optimistična da djeluje gotovo utopijskom (štošta će vam biti jasno već iz naslova). U kombinaciji s “Love, etc.”, “Did you see me coming” i “Pandemoniumom”, “More than a Dream” čini četvorku koja će vas izvući iz svake depresije i lošeg raspoloženja. Može se pronaći i nekoliko vrlo zanimljivih mikseva “More than a Dream”, definitivno vrijednih slušanja.
“All over the World” definitivno nije tipična PSB stvar. Primjerice, ne mogu se sjetiti niti jedne stvari u kojoj bi stalni pljesak, koji drži ritam, predstavljao tako integralni dio pjesme. Na neki način “All over the World” slavi upravo ljepotu i univerzalnost popa, koji je s jedne strane proslavio Pet Shop Boyse, a s druge strane predstavlja tip glazbe s kojom se lako identificira cijeli svijet, neovisno o jeziku i lokalnim kulturama.
Baš poput prethodne, niti “Beautiful People” nije uobičajen uradak PSB-ovaca; na prvi pogled ova pjesma bi se mogla učiniti malo “površnom” (I want to leave like beautiful people…) ali u tome i jest cijela poanta: ona je kritika showova kakvi su X-Factor i slični. Ono što ovu pjesmu čini posebno zanimljivom su glazbeni aranžmani kanadskog violiniste Owena Palletta u kombinaciji s harmonikom koju svira Johnny Marr (još jedno od gostovanja na ovom albumu!). Violina i harmonika naročito dolaze do izražaja u zajedničkom nastupu pred sam kraj pjesme. Čak se može reći – kao što su primijetili neki recenzenti – da se radi o odličnom “sukobu” elitističke violine, koja predstavlja jedan način života (“lijepih ljudi”), te “radničke” harmonike koja zauzima položaj jedne sasvim druge, siromašnije i ne tako sretne populacije (harmonika se oduvijek smatra ponajviše “radničkim” instrumentom).
Naličje “Beautiful People” zapravo je pjesma “Vulnerable”, čija je glavna tematika problem osobnog života u situaciji kada ste, zapravo, zvijezda. No, Neil je na pitanje radi li se u pjesmi o njemu odgovorio odlučnim “ne”; navodno se radi o (dakako anonimnoj) prijateljici. Chris i Neil potvrdili su kako je vrlo očit utjecaj na ovu pjesmu imao hit “Voyage, Voyage” iz osamdesetih. Francuski izdavač koji je izdao taj hit Deserlessa čak je predložio da PSB izvedu “Vulnerable” u duetu s Carlom Bruni-Sarkozy, suprugom francuskog predsjednika, što su PSB odbili.
Postoji, na koncu, još jedan razlog (zapravo dva – jer se radi o dvije pjesme) zbog kojeg sam se upustio pisati o Yes na ovim stranicama. Neil Tennant se, naime, kao pravi ljubitelj povijesti, nije se mogao suzdržati od vrlo kompleksnih stihova s povijesnim referencama u dvije pjesme na albumu – i to dvije pjesme koje su stihovima bez premca najsloženije, a glazbenim izričajem potpuno netipični Chrisovi uratci.
Primjerice, u pjesmi “King of Rome”, postoje povijesno-književne reference; pričajući o usamljenosti, tuzi i udaljenosti od doma, Tennant spominje Manderley:
Across the sky, a change of time
Last night I lost a day
I’m here or there or anywhere
Away from Manderley
“Manderley” je zamišljeno, impresivno zdanje, tipičan engleski posjed kakvoga je lako zamisliti iz brojnih filmova, serija te gotovo bilo kada kada zatvorimo oči; koristila ga je spisateljica Daphne du Maurier u svojoj noveli Rebecca (1938.), a pojavilo se i u Hitchcockovoj filmskoj adaptaciji tog romana. Samo ime možda ne bi imalo takav povijesni značaj i predstavljalo sinonim skladnoga života na imanju da kao posljedicu popularnosti romana veći dio prošloga stoljeća to nije bilo najpopularnije ime za zgradu ili posjed u Britaniji. (Sama referenca na “izgubljeni dan” u prva dva stiha mogla bi se objasniti putovanjem preko datumske granice: naime, krenete li zrakoplovom od istoka prema zapadu tijekom noći i pritom prijeđete međunarodnu datumsku granicu, u osnovi ćete “izgubiti” jedan dan. Primjerice, krenut ćete u četvrtak navečer a na svoje odredište stići u subotu ujutro.)
No, dublje povijesne konotacije, koje korijenje vuku iz stvarne britanske povijesti, mogu se zateći u pjesmi “Legacy”, najneobičnijem uratku na albumu. Stihovi s referencom na britansku povijest su:
They’re raising an army in the North
From York Minster to the Firth of Forth
A pilgrimage of grace, you won’t believe it
Such a human face when you receive it
“Pilgrimage of grace” odnosi se na revolt i pobunu koja se spremala protiv kralja Henryja VIII u sjevernim dijelovima Engleske (“from York Minster…”) 1536. godine kao odgovor na njegovo raspuštanje katoličkih samostana, te na pobunu u Škotskoj u 18. stoljeću (Firth of Forth je zaljev u kojemu se nalazi Edinburgh). Ta dva nepovezana događaja nemaju baš ništa zajedničkoga, osim činjenice koju je dobro uočio autor odličnih komentara pjesama Pet Shop Boysa, GeoWayne, da se u oba slučaja radilo o katoličkoj pobuni protiv protestantske crkve u Engleskoj a Neil Tennant je, odgojem, katolik.
“Legacy” je veliko finale albuma, s raskošnim orkestralnim aranžmanima i stihovima koje ćete moći proučavati i tumačiti barem stotinjak slušanja – možda čak niti tada ne proniknuvši u značaj baš svih. Glavna je tema pjesme, dakako, da sve ima svoj kraj, no takvo jednostavno tumačenje niti približno ne opisuje dubinu pjesme kojom su PSB, po prvi puta, uspjeli biti čak i cenzurirani u Kini (zbog stiha Time will pass, governments fall… i onoga koji spominje nesuglasice istoka i zapada), pa se “Legacy” u kineskoj inačici albuma, nažalost, može čuti kao instrumental, propuštajući Neilove duboke i briljantne stihove.
Konačna ocjena? Mislim da je jasna – thumbs up. Odnosno – yes, yes, yes! Čak i “površni” fanovi PSB pronaći će barem polovicu albuma s energičnim, zabavnim i optimističnim pop izričajem, a ukoliko ste se spremni malo više pozabaviti slušanjem i tumačenjem Neilovih stihova, zadovoljstvo slušanja “Yesa” bit će još i veće!
Komentari