“The Queen” (“Kraljica”), britanska drama iz 2006., s odličnom Helen Mirren u naslovnoj ulozi te Michaelom Sheenom koji izgleda kao “pljunuti” Blair, bavi se jednom od najvećih kriza britanske monarhije u posljednje vrijeme: krizom identiteta i krizom percepcije kraljevske obitelji u javnosti u trenucima nakon što je “narodna princeza”, Diana, stradala u prometnoj nesreći u Parizu 1997., a iz Buckinghamske palače uporno nije stizalo očekivano suosjećanje…
Helen Mirren jednostavno je odlična, senzacionalno dobra u ulozi Elizabete II; i kritičari i publika hvalili su ovu njezinu ulogu.
Možda je pomalo pretenciozno proglasiti to jednom od većih kriza monarhije u posljednje vrijeme, no Dianina tragična smrt 1997. potaknula je cijeli niz događaja koji su u konačnici doveli do percepcije kako službena monarhija nije nikada bila udaljenija od svojih građana.
Dugotrajno inzistiranje službene Buckinghamske palače da Dianinoj smrti ne pridaje veliku važnost, tretirajući je kao bivšu članicu kraljevske obitelji koja više nema jednaka prava kao što bi imala da još uvijek jest dio te obitelji, “spuštajući” sve na razinu privatne tragedije s kojom primarno obitelj Spencer valja izaći na kraj, kraljica Elizabeta II. i službeni dvor naišli su na potpuno nerazumijevanje građana. Građana koji su, potaknuti tragičnim događajima i inspiriranim, dirljivim govorom tada tek novog premijera, Tonyja Blaira, masovno posjećivali sve kraljevske palače – naročito onu u Kensingtonu koja je bila Dianin dom – i ostavljali nebrojene bukete cvijeća, izražavajući veliku povezanost s “narodnom princezom”.
Priča počinje velikom pobjedom laburista na općim izborima u svibnju 1997. Tony Blair, kojega u ovom filmu redatelja Stephena Frearsa odlično utjelovljuje Michael Sheen, drugačiji je od svih bivših premijera: mlad, uspješan, nekonvencionalan. Istovremeno, pred izbore, kraljica – koja, dakako, ne smije glasovati na britanskim izborima – razmišlja koliko bi bilo lijepo da barem jednom u životu smije biti pristrana, izaći na izbore i zaokružiti nečije ime. (No, kako je bilo koja vlada – njezina vlada, to dakako ne smije učiniti.) Samo nekoliko mjeseci nakon proglašenja Blaira premijerom, krajem kolovoza događa se stravična nesreća u Parizu. Diana pogiba, a Blair i Elizabeta II. odjednom se nađu na potpuno različitim stranama javne percepcije i s različitim prijedlozima kako se nositi s ovim dramatičnim događajem.
Michael Sheen također je požnjeo odlične kritike za svoju ulogu Tonyja Blaira (a i sličnosti u izgledu su frapantne), kao i Helen McCrory za ulogu Blairove supruge Cherie.
Iako bi vas sam naslov filma – ukoliko niste upoznati s radnjom – mogao zavarati da se radi o općenitom biografskom filmu o trenutačnoj kraljici, film se fokusira jedino na tu situaciju koja je uslijedila zbog suprotstavljenih mišljenja naroda s jedne i Buckinghamske palače s druge strane. Međutim, iako naslov daje naznačiti kako je fokus na kraljici, film je 2006., kada je počelo prikazivanje, bio zanimljivo promatrati i iz ponešto drugačije perspektive – s fokusom na Tonyju Blairu koji je 1997. bio nevjerojatno popularan političar, a 2007. – godinu dana nakon početke prikazivanja filma – morao je podnositi ostavku i napuštati vlast zbog nepopularnosti (i afere s ratom u Iraku). Deset godina kasnije, dakle, podjednako je zanimljivo bilo uspoređivati “mladog” Blaira koji je tek došao u kabinet i stvarnog Blaira koji ga je već bio napuštao jednom nogom.
Cijela se priča “vrti” oko činjenice da Tony Blair i princ Charles, bivši Dianin suprug (kojega u filmu utjelovljuje Alex Jennings) pokušavaju “kanalizirati” emocije britanskog naroda i na njih odgovoriti suosjećanjem i razumijevanjem koje nikako da službeno dođe od same kraljice. Stvari dodatno kompliciraju mediji, kritizirajući kraljicu zbog nedostatka reakcije i službene izjave sućuti, kraljevski protokol koji Diani ne želi pružiti službeni kraljevski sprovod, te u tim trenucima naglo ojačali pozivi oko reformiranja države u republiku.
Blair predlaže da se i zastava na Buckinghamskoj palači spusti na pola koplja, što užasno razljuti princa Philipa, vojvodu od Edinburgha, te Kraljicu majku. Međutim, kako priča sve više i više odmiče, sama kraljica Elizabeta II. sve manje smatra kako su brojni buketi, plačljivi naslovi u tabloidima i Elton John sa “Candle in the Wind” na Dianinu sprovodu tek izrazi “javne histerije”, te počinje uviđati da bi se, zaista, moglo raditi o istinskim osjećajima njezina naroda koje ona, možda, trenutačno ne može ispravno protumačiti. Na trenutak, barem u filmu, razmišlja čak i bi li, zbog toga, morala napustiti prijestolje.
Alex Jennings tumači ulogu princa Charlesa, bivšega Dianina supruga.
U konačnici, kraljica posjećuje palaču ispred koje je ostavljeno brojno cvijeće, te daje izjavu u kojoj priznaje važnost i velik utjecaj Diane u humanitarnom radu – kako kod kuće, u Britaniji, tako i u cijelom svijetu – no oklijevanje u odluci da to napravi narod joj, vjerojatno, neće nikada u potpunosti oprostiti. Kraj filma pokazuje koliko je toga i ona sama svjesna; čak upozorava Blaira da će “sigurno doći trenutak kada ćete i Vi imati javnost protiv sebe”. Iz perspektive nakon 2007. godine, zvuči pomalo proročanski, zar ne? Završna scena ipak prikazuje prilično ljudsko lice kraljice koja je svjesna mogućih pogrešaka i činjenice da reakcije nisu bile najbolje i najboljega tajminga, no katkada je želja za kraljevskom nepristranošću – koja je, pričom o izborima, i otvorila ovaj film – jača od stvarnih osjećaja naroda.
Kraljevska obitelj u trenucima dok gledaju prve vijesti iz Pariza; u ulozi princa Philipa, Vojvode od Edinburgha, nastupa James Cromwell.
Premda sam ovaj film prvi puta gledao u kinu, a tek kasnije nabavio na DVD-u, moram priznati da se ne sjećam senzacionalno dobrih kritika iz vremena dok je “Kraljica” bila na programu u Hrvatskoj. To je velikim dijelom “zasluga” toga što smo ipak dosta udaljeni od britanske atmosfere i što je pomalo teško s ove distance procijeniti koji su zaista problemi monarhije isplivali na površinu zbog Dianine smrti.
No, ono zbog čega je ovaj film naročito dobar – na stranu glumci koje sam već i previše puta pohvalio – baš je to što uspijeva dočarati svu tu atmosferu i događaje iza javnosti potpuno zatvorenih vrata kraljevske obitelji odakle ne dolazi mnogo više od službenih izjava i vijesti. Kada se ta službena “suzdržanost” susrela s dubokim emocijama naroda, kraljica Elizabeta II. morala je proći kroz “pakleni tjedan” javnih kritika i dubokoga promišljanja čak i o vlastitoj egzistenciji i smislu njezina položaja.
Baš zbog toga što ne uzdiže i ne štiti monarhiju već je i vrlo kritičan prema njoj, “The Queen” je požnjeo izuzetno pozitivne kritike, i od filmskih kritičara, i od same publike (rezultat od 96% na Rotten Tomatoes nevjerojatno je dobar!). Ako vas, generalno, zanima kako funkcionira britanska monarhija, što se događa u Buckinghamskoj palači u kriznim trenucima, te ako želite jednostavno sat i pol uživati u odličnoj glumi i priči koja nije dosadna nijednoga trenutka, ovaj se film svakako isplati potražiti u videotekama.
Komentari