Engleska je flota 1588. izvojevala jednu od svojih najvećih pobjeda – onu nad španjolskom Armadom. Ono što je, međutim, zanimljivo, jest činjenica da na potpuni raspad i poraz Armade nisu utjecale samo nove engleske vojne tehnologije – poput novih topova na brodovima, naglaska na artiljeriji i unošenja potpunog rasula u redove neprijatelja slanjem zapaljenih brodova pretrpanih barutom – već i potpuno španjolsko nepoznavanje morskih struja, nemogućnost točnog mjerenja zemljopisne širine i položaja na moru, te nevjerojatno loše vremenske prilike koje su vladale tada, za “malog ledenog doba”.
"Poraz španjolske Armade", slika Philippea-Jacquesa de Loutherburga iz 1797., dvjestotinjak godina nakon same bitke.
Nakon što je “krvava” Mary I., engleska kraljica, umrla, englesko je prijestolje naslijedila Elizabeta I. Nije to bila samo promjena vladara, već mnogo više: promjena koncepcije vladanja, promjena “službene” vjere (Mary I. bila je katolkinja, Elizabeta protestantica), a u velikoj je mjeri događaj označio i pojavu novih neprijatelja Engleske.
Mary I. bila je udana za španjolskog princa Philipa II. te je na taj način postojalo katoličko savezništvo dvaju zemalja. Dolaskom snažne Elizabete na vlast, sve se to promijenilo. Španjolska je godinama planirala invaziju na jug Engleske – u čemu je dobila čak i podršku tadašnjega pape Sikstusa V. – ne bi li se barem pojedini dijelovi Engleske vratili pod katoličku vlast.
Stvari, međutim, nisu krenule nimalo dobro za Španjolce. U to doba, čak i ako ste bili pomorska sila, plašili ste se Armade. Armada je bila na glasu kao sila koja je mogla pomesti, potopiti bilo čiju flotu; engleskoj floti bile su već prilično dobro poznate sve njihove prednosti, ali i poneka mana, pa su tako zaključili da će se sa Španjolcima morati “obračunati” u dosta bliskom kontaktu i da neće biti drugačijeg rješenja. Praksa je, naime, pokazala da se čvrsti trup španjolskih brodova može uspješno probiti tek topovima s manje od stotinu metara – čime je postavljena pozornica za senzacionalnu pomorsku bitku “prsa o prsa”.
Iako je Španjolska imala jaču mornaricu, njezini mornari nisu bili tako dobro uvježbani u rapidnom punjenju topova – engleska je artiljerija u ovom segmentu bila mnogo više učinkovita. Dotad su se drugi brodovi često potapali pomoću greda pričvršćenih na pramac, kojima bi se protivnički brod poslao na dno mora tako što bi se u njega, jednostavno, zaletjelo, probilo trup te potom povuklo, ostavljajući brod da potone; tako se ratovalo na moru još od pradavnih vremena. No, Engleska je upravo tih godina stavila značajan naglasak na artiljeriju na svojim brodovima, što je – kako je povijest pokazala – bila ključna pogreška Španjolaca koji jednostavno nisu bili dovoljno vješti u gađanju topovima niti su predvidjeli ovu skrivenu englesku prednost.
Jedan od najpoznatijih portreta kraljice Elizabete I, s pomorskom bitkom protiv Armade prikazanom u pozadini.
Englezi su uspjeli “raspršiti” brodove Armade koji su se okupljali blizu francuskog grada Calaisa čime su već u startu osujetili španjolske planove o invaziji. Španjolski su brodovi bili potpuno nepripremljeni i iznenađeni engleskom taktikom: Francis Drake, glavni engleski pomorski zapovjednik, odlučio je na usidrene španjolske brodove poslati osam zapaljenih engleskih brodova pretrpanih smolom, barutom i drugim zapaljivim materijalima.
U panici, uhvaćeni u nepovoljne morske struje i nevrijeme, sa zapaljenim engleskim brodovima koje je vjetar nemilosrdno nosio prema njima, Španjolci gotovo da nisu mogli reagirati: dio je brodova izgorio, a dio je spašen tako što su doslovno morali otkidati i za sobom ostavljati sidra koja je u žurbi i usred nevremena bilo nemoguće podići. Armada se razbježala na nekoliko strana – ali i dalje nisu odustajali od svojeg inicijalnog plana i invazije na Englesku.
Bitka Engleza protiv španjolske Armade bila je krajem 16. stoljeća nepresušna inspiracija za umjetnike s obje strane nikad proglašenog englesko-španjolskog rata.
Na nekoliko mjesta, uključujući i bitku kod Gravelinesa (Francuska) koja je predstavljala vrhunac bitke, engleska flota nije dopustila ponovno grupiranje Armade koja je pristizala iz raznih smjerova.
Na ruku Armade nisu išle niti vremenske prilike niti morske struje s kojima očito nisu bili dobro upoznati: dok su Španjolci pokušavali ploviti prema zapadu, golfska ih je struja nosila prema sjeveru i istoku, a oni nisu poznavali dobar način mjerenja geografske duljine pa nisu shvatili što se događa.
Velik dio Španjolskih brodova tako je morao krenuti prema sjeveru, oploviti cijelu Englesku i Škotsku, čak i Irsku, pri čemu su se mnogi brodovi, zbog nevremena, razbili i nasukali na škotskim obalama. U međuvremenu, Englezi su ozbiljno razmatrali mogućnost da Španjolci Temzom zaplove do Londona te su počeli pripremati obranu grada.
Kako je većina španjolskih brodova kod Calaisa ostala bez sidara, u olujnim vremenskim uvjetima jednostavno nisu mogli spriječiti nasukavanje i razbijanje brodova o negostoljubive škotske i irske obale.
Priča se kako su vremenske neprilike 1588. bile zaista strašne – najveći saveznih engleske flote tako je bilo “maleno ledeno doba” koje je vladalo tih godina, spuštajući noćne temperature čak i u kolovozu (ključna se bitka odvijala 8. kolovoza) do temperature smrzavanja i utjećući na velik broj neuobičajeno jakih oluja s kojima se srednjevjekovni brodovi nisu mogli dobro nositi. Sve su to bili realni faktori koji su – čak i više od engleske pomorske strategije – utjecali na najveći poraz koji je španjolska mornarica ikada doživjela.
Uzgred, volite li filmove temeljene na povijesnim događajima, bitka engleske flote protiv Armade kod Gravelinesa središnji je događaj u filmu “Elizabeta: Zlatne godine“.
Komentari