Artur: osoba ili legenda?

Je li kralj Arthur postojao? Možda jest, možda nije: postoje određene povijesne indicije kojima se mogu poduprijeti oba mišljenja. Postoji malena vjerojatnost da je temelj za mnogobrojne priče, kojima obiluje folklor, neki od stvarnih kraljeva ili ratnika kojemu su kroz mnoga stoljeća pridavane i natprirodne sposobnosti sve dok nije prerastao u legendu. Pozitivnu legendu koja niti danas nije ništa manjeg značaja, legendu koju znaju gotovo sva djeca, legendu koja je svoju modernu romantičnu verziju doživjela u viktorijansko doba kada se željela stvoriti “tipično britanska” priča…

Jedan od mnogih popularnih prikaza kralja Artura.

Kandidata za “lik i djelo” kralja Artura ima zaista mnogo. Povijesničari kandidate za “funkciju” kralja Arthura traže unatrag više od 1500 godina – sve do 5. stoljeća. Problemi nastaju zbog toga što se tada gotovo ništa nije zapisivalo; prvi povijesni zapisi koji spominju Arthura potječu od nekoliko stotina godina kasnije, iz 9. i 10. stoljeća, a tada je već bilo prilično teško razlučiti što bi mogao biti prikaz stvarne osobe, a što legendom “upotpunjena” priča.

Bilo kako bilo, jedan od prvih vjerojatnih “modela” za kralja Arthura mogao bi biti “britanski” vođa s prijelaza 5. u 6. stoljeće koji se borio protiv nadolazećih Anglo-Saksonaca. Naime, nakon što su Rimljani napustili Britaniju 410. godine, počeo se formirati “britanski” narod (“britanski” u smislu – s otoka Britanije); činilo ga je lokalno stanovništvo koje se, tijekom dva relativno mirna stoljeća, pomiješalo s ostacima Rimljana. Poneki od njih nisu se, naime, vratili zajedno s vojskom u Rimsko carstvo, već su ostali živjeti u Britaniji.

Naš bi Arthur tako zapravo mogao biti rimski ratnik ili pak nasljednik rimske obitelji koji je nastavio živjeti na otoku nakon povlačenja rimskih snaga te se – zajedno s lokalnim stanovništvom – odupirao napadima osvajača tijekom perioda u kojemu su prvi Britanci prilično mirno, spokojno i produktivno živjeli. Ako je Arthur bio rimski ratnik ili general, postoji čak i nova teorija koja ga potencijalno povezuje s Dalmacijom i Hrvatskom.

Neki povijesni dokumenti iz 9. stoljeća spominju bitku kod planine Badon (lat. Mons Badonicus), negdje između 490. i 510. godine, u kojoj je Arthur, navodno, svojom rukom ubio 960 anglo-saksonskih osvajača; no, čini se kako je već u tom trenutku priča o Arthuru polako prerasla u legendu jer se poduhvat doima prilično nemogućim. Ipak, više povijesnih izvora spominje bitku kod Mount Badona, pa je otvorena mogućnost da se ona zaista i dogodila (no povijesnih dokaza koji bi je smjestili u mjesto i vrijeme – nema).

Potencijalni Arthur također se može pronaći i u Walesu; postoji priča kako bi se moglo raditi o moćnom i neustrašivom velškom ratniku – zbog hrabrosti i veličine nazvanome “medvjed”. Gle čuda, medvjed je na velškom arth, a čovjek-medvjed stari bi Velšani navodno preveli na svoj jezik kao arth-ur. No, povjesničari u pravilu odbacuju ovu opciju kao jednu od očitih “namještaljki” jer je još manje mogu potkrijepiti maglovitim povijesnim indicijama nego prethodnu priču o rimskom ratniku. Druga teorija o imenu kaže da bi ono moglo vući svoje korijenje od latinskoga Artorius, no objašnjenja što bi, pak, ono moglo značiti, ponovno nema. Razne varijante i značenja Arthurova imena u pojedinim kulturama i jezicima mogle bi, u konačnici, značiti da sve legende imaju isto izvorište, mada povjesničari – pogađate – niti tu ne mogu ništa finalno kazati. Ni za koju od opcija.

"Kralj Arthur i Zeleni vitez": crtež navodnoga kralja Arthura (u sredini, gore) iz kasnog 14. stoljeća. Radi se o ilustraciji iz jedne knjige s pričama, pa nema elemenata za utvrđivanje povijesne točnosti i stvarnoga postojanja Arthura.

Većina povjesničara tako je najviše sklona opciji u kojoj kralj Arthur – nažalost? – ostaje tek likom iz priča iz narodne predaje. Po toj teoriji, Arthur se pojavio vrlo rano, već u pričama prije petoga stoljeća, a možda se čak radilo i o ranom keltskom božanstvu kojemu su tek kasnije pripisivana stvarna djela, poput fantastične pobjede nad tisućama osvajača u spomenutoj bitci. Čak niti u tim radnim tekstovima i pričama, nigdje se, navodno, ne spominje sama titula “kralja”, čime se dodatno osporava njegovo postojanje te argumentira stajalište da je mjesto Arthuru, ponajprije, u narodnim pričama.

Brojne se lokacije u Britaniji povezuju s potencijalnim kraljem Arthurom, no nema nikakvih povijesnih dokaza da je ijedna od njih zaista vidjela ovoga heroja (dakako – ako je postojao). To uključuje i čuveni dvorac Tintangel u Cornwallu, dvorac koji se danas neizbježno povezuje s Arthurom, u kojemu je tijekom iskapanja pred desetak godina pronađen takozvani “Arthurov kamen”; za njega nema nikakvih dokaza da je bio na bilo koji način povezan s Arthurom, iako je utvrđeno da je kamen korišten u izgradnji toga dvorca negdje u 6. stoljeću, dakle potencijalno u doba kada je najvjerojatniji kandidat za kralja Arthura morao živjeti da bi legenda “štimala”. Kamen je nazvan Arthurovim zbog natpisa na latinskom jeziku koji u prijevodu znači: “Ovu građevinu sagradio je Artognou, sin nasljednika Colusa”. Iako stručnjaci kažu da bi “Artognou” u prijevodu mogao značiti “nasljednik Artha” – što nas ponovno vraća do priče o medvjedu – suprotno stajalište kaže kako se korijen arth nalazi u mnogim imenima koja su bila popularna u to doba, a ne samo u Arthurovu imenu.

Legenda o kralju Arthuru ipak je nešto sasvim drugo pa je ostavljam za neku drugu priliku – taj segment pripada domeni književnosti i folkloristike. Moderna, romantična verzija legende koja se danas prepričava i koju uglavnom svi znamo potječe iz viktorijanskoga doba, iz druge polovice 19. stoljeća. Tada se, naime, tražila povijesna priča, legenda, koja bi se mogla prilagoditi potrebama “britanskog nacionalnog identiteta” – identiteta koji će biti iznad engleskog, iznad škotskog, iznad velškog. U viktorijansko doba tako su iznova, na romantičan način, uobličene dvije najpoznatije legende – ona o kralju Arthuru te ona o Robinu Hoodu. Trebalo je, naime, nekako građanima monarhije objasniti što znači biti Britancem, što je sve “britansko”, te ujediniti cijelo kraljevstvo oko ideje “britanstva”. Obje su legende u svojim modernim verzijama nastale upravo tada.