Čini se kao da “ludilo” – u ovom ili onom obliku, kako ga god doživljavali – predstavlja svojevrstan preduvjet i “najbolju” kvalifikaciju za posao vladara koji žele da ih povijest pamti. Bez obzira težite li dokopati se vlasti i stvoriti svoju apsolutističku državu ili ste, pak, prirodno već na vlasti linijom nasljeđivanja i zapravo se niste morali otimati za prijestolje, “ludilo” je siguran recept da vaš narod bude zabrinut za ono što se u državi događa. Knjiga Viviana Greena, objavljena nedavno u izdanju Naklade Ljevak, bavi se na razne načine “poludjelim” vladarima koji su se oteli kontroli – uključujući i nekoliko engleskih.
Djelo Viviana Greena, "The Madness of Kings", požnjelo je odlične kritike u svim zemljama u kojima je prevedeno. Iako sam se u ovom kratkom prikazu fokusirao ponajprije na dijelove koji se tiču engleskih vladara, Green nudi podulji popis "ludih" vladara: od Nerona do Hitlera.
Ugledni engleski povjesničar Vivian Green – nažalost sada već pokojni – u “Ludilu kraljeva” (“The Madness of Kings”) iznosi snažne argumente u prilog činjenici da je narušeno psihičko zdravlje vladara i državnika odigralo ključnu ulogu u mnogim povijesnim situacijama; čak i bez iznošenja argumenata, zbirka “čudaka” koji su zaslužili svoja poglavlja u ovoj knjizi govori više nego dovoljno!
Od rimskoga doba, Kaligule i Nerona, pa do “luđaka u vojničkim čizmama” (Mussolinija, Hitlera, Staljina), Green se upustio u proučavanje impresivnoga društvanca koje gotovo u potpunosti dokazuje tvrdnju lorda Actona: “svaka vlast kvari, ali neograničena vlast kvari neograničeno”. A narodi koji su imali na vlasti “lude” vladare svakako su imali razloga za zabrinutost: osobna psihička trauma jedne osobe mogla je na koljena baciti cijelu jednu državu. Stavljajući bolesti vladara u kontekst povijesnih događaja, Green pokušava objasniti kako je njihovo psihičko stanje utjecalo na razvoj događaja toga vremena.
A engleskih vladara koji su “popustili” u segmentu duševnog zdravlja nije nedostajalo. Richard II, osoba s naslovnice knjige, engleski vladar s kraja 14. stoljeća, po mišljenju njegova suvremenika, biografa, do pred kraj vladavine postao je “gunđavi neurotik koji je brzo tonuo u stanje akutne melankolije”. Istovremeno, priča se da je Richard II bio apsolutno najbolje obrazovana osoba na mjestu kralja; čitao je i puštao druge da mu čitaju, uživao je u umjetnosti, glazbi, bio je pokrovitelj pisaca i slikara. Za to je doba prilično neobično da prijestolje nasljeđuje osoba s primarno estetskim, a ne vojnim naklonostima, zaključuje Green.
Kada je došao na prijestolje, Richard II počeo se čudno ponašati; katkada bi samo satima šutke sjedio na prijestolju, a dvorani bi se naklonili samo kada bi kimnuo glavom. S vremenom se počeo baviti mišlju kako je njegova funkcija zapravo kralj Svetog Rimskog Carstva, no suvremeni psiholozi kažu kako je Richard II ipak bio jedan od “normalnijih” engleskih kraljeva te da u njega nema očitih znakova šizofrenije već, možda, tek samo depresije; ona je uistinu povremeno bila akutna, na granici manično-depresivnog ludila, kaže Green. U konačnici je odstupio s vlasti, uništen potpunom melankolijom kojoj se predao, navodno se izgladnjevši čak do smrti. Nije čudno da je stoga poslužio kao idealan lik za jednu od Shakespeareovih “kraljevskih” drama.
Jedan engleski kralj uistinu predstavlja živopisnu individuu: skladao je i svirao glazbu, obožavao umjetnost, utjerivao strah u kosti svojim neprijateljima, potaknuo izgradnju fantastičnih građevina istovremeno dok je rušio samostane, ženio se, razvodio, skraćivao svoje bivše žene za glavu, raskidao s crkvama, osnivao crkve. Jasno je o kome je riječ – Henry VIII. Kao što kaže Green, “renesansni knez par excellence“! Iako je povijest mentalnih bolesti tekla je njegovom kraljevskom lozom – prapradjed bio je šizofreničar – u početku je svoje vladavine Henry VIII bio energetičan, omiljen kralj, s jasnim ciljem da od Engleske učini najmoćniju zemlju na kontinentu.
Njegovi se kasniji postupci – poput optuživanja dvaju supruga za veleizdaju i njihova smaknuća – teško mogu pripisati nekoj konkretnoj bolesti, ali “težak poremećaj osobnosti”, kaže Green, prilično dobro opisuje ono od čega je Henry VIII vjerojatno patio. Henry VIII jedno je govorio, a drugo radio, predstavljao je klasičan slučaj licemjernog ponašanja pa je na kraju uistinu počeo vjerovati vlastitim lažima. Do pred kraj njegove vladavine, teror je – piše Green – postao uobičajeno političko sredstvo; bilo je godina kada bi se uhićivalo i po pedesetak istaknutih javnih ličnosti čije se razmišljanje nije poklapalo s Henryjevim. Suvremenici su ga opisivali kao “najopasnijeg i najokrutnijeg čovjeka na svijetu”.
Dok se kod Henryja VIII donekle može utvrditi o čemu se radilo, vrhunac neobjašnjivog ludila engleskih kraljeva svakako je “ludi Đuro”, kako ga naziva prevoditelj; George III ulazio je u stanja psihičke slabosti i potom se vraćao iz njih. I tako nekoliko puta tijekom svoje kasnije vladavine – ali bez jasno utvrđene dijagnoze. Neki njegovi suvremenici spominjali su šizofreniju i maničnu depresiju, ali moderna znanost, zaključuje Green, simptome Georgea III ne može neupitno svrstati niti pod jednu psihičku bolest, naročito ne tijekom prvih dvadesetak godina vladavine kada je bio “neurotičan, mrzovoljan i šutljiv” ali ipak u psihičkom pogledu uglavnom zdrav. Liječnici toga doba zaključivali su u kasnijim godinama vladavine kako kralj pati od “privremenoga ludila” koje je čak – vjerojatno – bilo posljedica fizičke bolesti.
George III navodno je često ulazio u vlastiti svijet mašte, zamišljajući čak i potopljeni London, a takve su se epizode i napadi kratkotrajnoga ludila i “isključivanja” iz stvarnoga svijeta ponavljale do kraja njegove vladavine. Liječnici su bili nemoćni.
(Uzgred – priča o ludilu Georgea III mogla bi vam biti poznata iz jedne humoristične serije. U trećoj sezoni “Crne Guje”, George III nije sposoban upravljati kraljevstvom zbog svojega ludila – čak se i pojavljuje potpuno “šašav” u jednoj ili dvije epizode – pa je stoga upravljanje kraljevstvom prepušteno njegovom tupastom sinu, princu-regentu Georgeu. No, George III pojavljuje se samo u zadnjoj, šestoj epizodi ove sezone.)
Iako se radi o povijesnoj literaturi, Greenova je knjiga izuzetno pitko štivo i za čitanje na plaži tijekom ljeta. Deset do dvadeset stranica, koliko je u pravilu posvećeno svakom od “slučajeva”, proguta se začas nakon što Green počne opisivati podjednako zabavne i zabrinjavajuće epizode iz života svakoga od “ludih” vladara. Zbog prirode ovog sitea, ponajviše sam se ovih dana fokusirao na čitanje poglavlja koja se dotiču engleskih vladara – ostatak knjige me tek čeka – no čitanje Greena svakako je lako budući da autoritativno iznosi sve dokaze kojih se uspio “dokopati”.
Dakako da danas nema previše mišljenja “iz prve ruke” o pojedinim “ludim kraljevima”, no oslanjajući se na biografije iz vremena pojedinih vladara, izvještaje njihovih liječnika, komentare suvremenika, pa čak i otvorene tračeve i naklapanja s ceste, Green nudi moguće medicinske teorije i objašnjenja za svaki od slučajeva. Doći do starih podataka o mentalnom zdravlju davnih vladara nije baš jednostavno, a Green se suvereno snalazi na tome terenu. Na kraju, ne morate se plašiti, ne radi se o stručnoj literaturi – knjiga je (u odličnom prijevodu Marka Marasa) apsolutno razumljiva medicinskim (i psihološko-psihijatrijskim) laicima. Uloga kralja – mogli biste zaključiti nakon čitanja – definitivno u burnim vremenima nije baš uvijek bila dream job…
Ludilo kraljeva
333 stranice
Autor: Vivian Green
Prijevod: Marko Maras
Izdavač: Naklada Ljevak
ISBN: 978-953-303-083-8
Komentari