Umirali ste od smijeha gledajući dogodovštine Edmunda Blackaddera kroz četiri sezone jedne od najboljih britanskih serija ikad. Svaki puta kada se serija reprizira, možete je iznova i iznova i iznova gledati. Ili ste čak pribavili sve epizode, uključujući i one posebne, na DVD-u. Kakav god fan Blackaddera bili, vjerojatno ste primijetili da je svaka od sezona u velikoj mjeri temeljena na stvarnim povijesnim osobama. Za one koji, možda, nisu toliko dobro upoznati s britanskom poviješću, odlučio sam za početak pokušati u povijesnom smislu “demistificirati” prvu sezonu.
Po priči iz "Crne Guje", Henry VII bio je jedan od najvećih lažaca ikad - napisao je povijest iznova i proglasio se pobjednikom u bitci koju nije dobio.
Početak prve epizode prve sezone “Crne Guje” toliko je briljantan – a svoju duhovitost temelji na jednom od najzagonetnijih događaja u britanskoj povijesti i na jednoj od najvećih bitaka koje su se vodile na engleskome tlu – da ga, naprosto, moram u cijelosti citirati i nakon toga secirati:
Povijest poznaje mnoge velike lašce. Kopernik, Goebbels, Sv. Ralf Lažac [drži znak na kojemu piše "Sv. Benedikt Lažac"]. Ali nitko nije bio tako veliki lažov kao tudorski kralj Henry VII. On je iznova napisao cijelu povijest kako bi svojega prethodnika, Richarda III, prikazao kao deformiranog manijaka koji je ubio svoje nećake u londonskom Toweru.
No prava je istina da je Richard III bio nježan, ljubazan, obazriv čovjek koji je obožavao svoje male nećake. Posebice Richarda, Vojvodu od Yorka, koji je izrastao u velikog, snažnog mladića.
Henry je također tvrdio da je pobijedio u bitci kod Bosworth Fielda i ubio Richarda III. Istina je, dakako, ponovno potpuno drugačija; Richard, Vojvoda od Yorka, postao je zapravo kraljem nakon Bosworth Fielda te je vladao sljedećih božanskih trinaest godina.
A tko je zapravo ubio Richarda III i kako je poraženi Henry Tudor uspio pobjeći i spasiti svoj život – sve će se saznati u ovom, nikad prije ispričanom, prvom poglavlju o povijesti Crne Guje.
Ta naracija, koja prati uvodne scene, smiješna je sama po sebi na način na koji je ispričana, no već vam je – nadam se – posve jasno da pravi izvor duhovitosti leži u činjenici da početak povijesti “Crne Guje” u potpunosti naopako izvrće ono što se danas smatra povijesnim činjenicama.
Scena koja prikazuje kralja Richarda III s nožem, kako, navodno pokušava ubiti dvojicu svojih nećaka kako bi sam naslijedio prijestolje a zapravo se ispostavlja da se s njima tek igra plastičnim nožem, asocijacija je na nerazjašnjeno ubojstvo dvojice mladih prinčeva u Toweru. Richard III najočitiji je sumnjivac, no nije posve isključeno niti da je sljedeći kralj, Henry VII, imao prste u nestanku prinčeva. Richard III stoga je na zlu glasu kao osoba koja nije prezala ni pred čim da dođe do prijestolja, što karikaturu s početka “Crne Guje” čini izuzetno zabavnom.
Richard III u "Crnoj Guji" nije nasilan, agresivan lik željan prijestolja koji ubija svoje nećake kako bi ga se dokopao - već srdačan, simpatičan, zaigran ujak koji nećake naprosto obožava!
Bitka koju uvodna priča karikira, ona kod Bosworth Fielda, također je, naravno, imala drugačiji ishod. Ta bitka bila je vrhunac “Ratova ruža”, građanskoga rata u kojemu su se kuće York i Lancaster borile za prevlast u Engleskoj krajem 15. stoljeća. Kada su se dvije vojske sukobile na Bosworth Fieldu 22. kolovoza 1485., pobijedio je vođa kuće Lancaster – Henry Tudor – a Richard III, tada aktualni vladar i pripadnik kraljevske obitelji Plantageneta, poginuo je u bitci.
Priča o “Crnoj Guji” izvrće i tu povijest potpuno naopako, objašnjavajući da je tu bitku zapravo dobio Richard III, a da je Henry VII “iznova napisao povijest” kako bi sebe prikazao pobjednikom – u što i danas naivno vjerujemo. Priča “Crne Guje” kaže i da je pobjedničkog Richarda III zapravo posve slučajno ubio… [sigurno ste gledali "Crnu Guju" pa vam ovo neće biti spoiler]… sam Edmund Blackadder. Dok je Edmund obavljao malu nuždu, Richard III, pobjednik bitke, šetao je po bojnom polju vičući “Konja! Kraljevstvo za konja!” i pokušao uzeti (naizgled napuštena) Edmundova pastuha. Edmund je izvukao mač i – ubio trenutačnoga kralja!
Kraljevsko je prijestolje naslijedio Richard, Vojvoda od Yorka, jedan od dvojice nestalih prinčeva iz Towera. (U stvarnosti, Richardov brat, Edward V, vladao je prije Richarda III kao dječak, no Richard III proglašen je njegovim “lordom zaštitnikom” do punoljetnosti, nakon čega su i Edward V i Richard od Yorka nestali.)
Engleska nije nikada imala Richarda IV (u seriji ga glumi Brian Blessed); no, kako je Richard III bio brižan ujak i nije učinio ništa nažao svojim nećacima, Richard IV naslijedio je prijestolje...
Osim što je Edmund Blackadder potpuno poremetio tijek povijesti ubivši krivu osobu, omogućivši mladom princu Richardu da postane kralj (Richarda IV utjelovljuje krupni karakterni glumac Brian Blessed, što referencu na “princa koji je izrastao u velikog, snažnog momka” čini posebno zabavnom), “Crna Guja” odgovorna je i za druge povijesne “neistine” i promašaje koji nisu utemeljeni u stvarnosti.
Primjerice, u trećoj epizodi, “The Archbishop”, Crna Guja izbezumljen je zbog činjenice da je imenovan novim Nadbiskupom od Canterburyja. Njih, naime, prati velika nesreća: prošloga je pogreškom ubio ratnik kada mu se naklonio noseći turski šljem s pričvršćenim bodežom, a niti onaj prije njega nije baš imao previše sreće jer se spotaknuo i bio probijen vrhom tornja katedrale u Norwichu na koju je pao.
Edmund Blackadder stoga je u paničnom strahu zbog dosta kratkog “životnog vijeka” kanteburijskih biskupa – no, u stvarnosti, osim nadaleko poznatog ubojstva biskupa Thomasa Becketa 1170. godine, većina je Nadbiskupa od Canterburyja u vrijeme kada se “događa” prva sezona Crne Guje – kraj 15. stoljeća – živjela prilično normalnim i dugačkim životima.
Baš kao što početak “Crne Guje” u potpunosti “uzurpira” povijest kako bi pripremio teren za zabavnu humorističnu seriju, zanimljivo je, međutim, što prva sezona završava tako da se povijest “uskladi” sa stanjem kakvo je zaista i bilo nakon toga perioda: kralj Richard IV (Brian Blessed) i cijela njegova obitelj na kraju šeste epizode budu otrovani vinom (Percy i Baldrick prekasno shvate da je vino otrovano pa ih ne uspiju spriječiti da ga popiju), pa “lažac” Henry Tudor može napokon zasjesti na englesko prijestolje kao Henry VII. Prvo čega se prihvatio – ako je vjerovati “Crnoj Guji” – jest ponovno pisanje povijesnih knjiga; prikazao je Richarda III kao agresivno čudovište i potpuno uklonio svaki trag postojanja Richarda IV! (Koji niti ne postoji u engleskoj povijesti – bilo bi ga da je mlađi od dvojice prinčeva iz Towera uistinu naslijedio prijestolje.)
Edmund Crna Guja, nakon što se obračunao s "konjokradicom" poslije bitke kod Bosworth Fielda. Za konjokradicu će se ispostaviti ne samo da je plemićke krvi, već da se radi o Richardu III...
Ako ste, možda, na kraju posve zbunjeni svim ovim odnosima i time što se zaista dogodilo u povijesti a što su scenaristi “preokrenuli” zbog humorističnoga efekta, sažetak i podloga za povijesni humor Crne Guje izgledaju ovako:
- Povijest: Richard III dokopao se prijestolja vjerojatnim ubojstvom dvojice mladih prinčeva (uključujući princa Richarda, mogućeg budućeg kralja Richarda IV), nakon dvije godine izgubio je bitku kod Bosworth Fielda, u njoj i poginuo, a na prijestolje zasjeda pobjednik bitke, Henry VII.
- Blackadderova povijest: Blackadder je zaspao, zakasnio na bitku kod Bosworth Fielda i pogreškom ubio pobjednika, Richarda III. Na vlast je došao njegov nećak Richard, postavši Richard IV. Nakon što je Richard IV otrovan zajedno s cijelim svojim dvorom, Henry VII iznova je napisao povijest, izbacio spominjanje Richarda IV sa svih mjesta i tvrdio da je u bitci kod Bosworth Fielda pobijedio on sam. Zbog toga, eto, danas “vjerujemo” u takvu povijest a Henry VII jedan je od najvećih lažova svih vremena!
U nadi da će vam, uz ovo kratko razjašnjavanje inače prilično zapetljanih povijesnih činjenica, gledanje “Crne Guje” u nekoj od budućih repriza biti još zabavnije, namjeravam se uskoro “pozabaviti” i preostalim sezonama. Stay tuned!
Jako dobar post.