Dok čekamo Burtonovu “Alisu u zemlji čuda” koja bi se trebala pojaviti sljedeće godine, isplati se pogledati njegov posljednji film iz 2007. – “Sweeney Todd: Đavolji brijač iz Fleet Streeta”. U nadi da vas činjenica kako se radi o mjuziklu neće previše preplašiti ili otjerati od filma, sama priča mogla bi biti zanimljiva anglofilima koji žele istražiti jednu od prvih viktorijanskih “urbanih legendi” koje su sredinom 19. stoljeća Londončanima tjerale strah u kosti. Ako vam sama priča prepuna crnog humora nije previše zastrašujuća, znajte da vam je glumačka postava koja uključuje Johnnyja Deppa, Helenu Bonham Carter, Alana Rickmana i Sachu Barona Cohena odlučila ovim filmom pružiti zaista mnogo.
Uloge Benjamina Barkera i gospođice Lovett kao da su stvorene za Depp i Carter. Mračna atmosfera Londona provlači se kroz cijeli film, no kombinacija s vrckavim crnim humorom i odličnim Burtonovim radom ono je što film čini zabavnim.
Viktorijansko je doba, sredina 19. stoljeća. Londonom se širi zastrašujuća priča: Sweeney Todd, najbolji brijač u gradu, zbog osvete ubija svoju bogatu klijentelu savršeno uvježbanim potezom britve, a njegova susjeda i kasnije ljubavnica, gospođica Lovett, riješava se tijela tako što od njih priprema najukusniju pitu s mesom u gradu. Njegova brijačnica, u Fleet Streetu 186, i njezina pekarnica smještene su neposredno jedna do druge i povezane podzemnim hodnikom.
Ova se priča prvi puta pojavila u spomenuto vrijeme, no od tada je doživjela tisuće raznih verzija s manjim ili većim modifikacijama. Prvi je puta objavljena 1846, no varijacija na temu pojavilo se mnogo; iako nema nikakvih povijesnih dokaza da je priča o Sweeneyu Toddu temeljena na bilo kojoj stvarnoj osobi ili da se uistinu radi o istinitoj priči (povjesničari odlučno odbacuju takve pretpostavke), karakter prenapućenog viktorijanskog Londona bio je takav da nije posve isključeno kako je na autora priče utjecao neki od stvarnih zločinaca – ili čak i više njih. Nije čak niti posve jasno tko je bio stvarni autor priče što je objavljivana u novinama tih dana u čak 18 tjednih nastavaka jer se spominje više mogućih imena. Tko god da je priču napisao, inicijalno ju je smjestio u kasnu drugu polovicu 18. stoljeća.
"Moja je ruka napokon potpuna, a očajna vremena traže očajničke mjere", kaže Sweeney Todd...
Autor te priče teško da je i mogao pretpostavljati da će više od jednog stoljeća kasnije, 1979., njegova priča biti uobličena u ni manje ni više nego – mjuzikl. Stephen Sondheim i Hugh Wheeler njime su postigli vrlo dobar uspjeh, no na filmsku je adaptaciju trebalo pričekati još tridesetak godina. Enter Tim Burton, njegov omiljeni i česti glumac Johnny Depp, njegova supruga Helena Bonham Carter, pa još fantastični Alan Rickman i čini se uvijek omiljeni Sacha Baron Cohen – i imate globalno jedan od najuspješnijih filmova 2007. godine (u samoj Americi film je prošao solidno, ali ništa bolje od toga). Burton je, navodno, već dugo razmišljao o ideji da pretoči “Sweeneya Todda” u film, vjerojatno ponajprije zato što bi se priča fantastično uklopila o njegov dotadašnji repertoar mračnih a nevjerojatno zabavnih i odlično napravljenih filmova.
“Sweeney Todd: Đavolji brijač iz Fleet Streeta” (link vodi na službene stranice filma) požnjeo je odlične kritike, gotovo bez iznimaka, no najveći je “problem” s njime imala filmska kuća Warner Bros budući da tijekom promocije filma nije baš bilo posve očito kako se radi o mjuziklu. Gledatelji u Velikoj Britaniji čak su i napuštali projekcije kada bi shvatili da se radi o mjuziklu. Tako sam i ja u kinu, na kraju, završio sam: gotovo svi su apriori odbili ići pogledati mjuzikl, neovisno o Burtonu, glumačkoj ekipi kakva se rijetko susreće na jednom mjestu i sijasetu nagrada koje je film pokupio (Golden Globe za najbolji mjuzikl ili komediju, Golden Globe za najboljeg glavnog glumca, Oscara za direktora fotografije) i za koje je bio nominiran (Oscar za glavnog glumca).
Onima koji baš i ne vole mjuzikle možda bi trebalo pripomenuti kako je rijetko koji mjuzikl u potpunosti pjevnog karaktera. Kako osobno obožavam mjuzikle, ovaj će review filma možda biti pomalo pristran, ali uistinu smatram da biste filmu trebali dati šansu čak i ako niste gorljivi obožavatelj ovog žanra. U konačnici, mogli biste zaključiti kako su Depp, Carter i Rickman, osim što se radi o odličnim glumcima, i vrlo sposobni pjevači. Najugodnije iznenađenje u tom pogledu vjerojatno je sam Depp – nije baš da smo ga dosad imali prilike gledati i u takvim ulogama. Osim toga, svojom izvedbom Depp je na svojevrsni način “stopio” govor i pjevanje, što pokušavam još jednom naglasiti za slučaj da oni koji ne vole mjuzikle već nisu pobjegli glavom bez obzira od čitanja ovog članka.
Priča mjuzikla i samog filma uvelike se drži originalne priče o Sweeneyu Toddu. Ukratko: Benjamin Barker (Johnny Depp) najbolji je brijač u Londonu, no sudac Turpin (Alan Rickman) osudio ga je na 15 godina teškog rada u Australiji za zločin koji nije počinio. Nakon što ga se na taj način riješio, Turpin je pokušao zavesti Barkerovu suprugu Lucy. Barker se nakon odsluženja kazne vraća u London, a gospođica Lovett (Helena Bonham Carter), iznad čije pekare živi i gdje ima brijačnicu, otkriva mu da se Lucy otrovala zbog Turpinova maltretiranja, a da njegova kćer Joanna sada živi upravo s Turpinom. Koji je, gle čuda, također pokušava zavesti. Plan o osveti je posve jasan: Barker želi na svojem brijačkom stolcu vidjeti upravo suca Turpina.
Bivši Barkerov pomoćnik (Sacha Baron Cohen) otkriva pravi Toddov identitet i pokuša ga ucijeniti...
Usavršavajući svoj smrtonosni potez britvom, ubijajući aristrokraciju koja, po njegovu mišljenju, ionako svijetu nije donijela ništa dobra, Barker za sobom ostavi čitav niz leševa. No, njegov plan i pravi identitet prozre bivši asistent (Sacha Baron Cohen) koji ga pokuša ucijeniti, što ne završi nimalo dobro po njega. Barkerova suučesnica u zločinu, gospođica Lovett (čije točno ime ne znamo, a u raznim verzijama priče pojavljivala su se i razna imena), čije mesne pite baš i ne idu nabolje, dođe na suludu ideju kako se riješiti “viška mesa”; otvorenje nove pekare i nove mesne pite postanu londonska senzacija…
Premda se u konačnici sudac Turpin nađe na Barkerovoj modificiranoj brijačkoj stolici koja žrtve automatski ubacuje u podrum nadomak peći, ne treba čekati dugo na krvavi rasplet priče u kojem i gledatelje i Benjamina Barkera čeka nekoliko iznenađenja koja sasvim sigurno nisu očekivali. (Ne želim na ovom mjestu pokvariti užitak gledanja filma onima koji nisu upoznati s cijelom pričom; recimo samo da gospođica Lovett nije bila posve iskrena prema Barkeru na samom početku.)
Burton je odlučio snimati film u samom Londonu, smatrajući da će u gradu u kojemu je mračna priča i nastala biti puno lakše stvoriti i odgovarajuću mračnu atmosferu. Osim toga, Burton je zavolio London još otkako je prije dvadesetak godina ovdje snimio prvi dio Batmana, a u međuvremenu se u njega i preselio. Sve to zajedno znači, naime, da će ljubitelji sumornog Londona iz prošlih stoljeća, Londona u kojemu se svašta događa kada se pomiješaju aristokracija i siromašni, ovim filmom zaista doći na svoje. Za dio scena odgovorna je računalno generirana grafika (CGI), što je u nekim trenucima možda i malo previše očito, no u pravilu se radi samo o “panoramskim” pogledima na viktorijanski London.
Potkupljivi sudac Turpin (Alan Rickman) glavna je buduća žrtva koju Sweeney Todd očekuje na svojoj brijačkoj stolici...
Teško mi je odlučiti tko me od glumaca u “Sweeneyu Toddu” najviše oduševio! Od Deppa nisam očekivao tako dobro pjevanje, a kako mu sama uloga savršeno pristaje, mogu reći da je u glumačkom smislu ispunio sva moja očekivanja. Helena Bonham Carter je ionako u priličnoj mjeri specijalizirana za pomalo mračne, opskurne, “đavolje” uloge, a njezina je gospođica Lovett uistinu zanimljiv spoj ljubavi, zlih ideja i otkačenog humora.
Koliko god vam se, možda, priča o serijskom ubojici koji rutinski, bez imalo osjećaja, ubija svoje žrtve i njegovoj pomoćnici koja smišlja sulud plan o tome kako će njegov “hobi” pretvoriti u unosan biznis činila “surovom”, Sondheimov mjuzikl i Burtonov film uspijevaju priču “izvući” velikom količinom crnog humora. Najbolji je primjer za to, možda, pjesma “A Little Priest”, u kojoj Depp i Carter kroz prozor promatraju prizore na tipičnoj londonskoj ulici, zaključujući kako “nema razloga da si lažemo, ljudi ionako proždiru ljude” i birajući tko bi od prolaznika mogao biti dobar za mesnu pitu: svećenik, pjesnik, možda poneki pomorac, vojnik ili pak političar ako ne bi bio previše masan? “Vratit ću se ponovno kada ćete imati suce na jelovniku”, kaže Benjamin Barker. Pomalo groteskno, da – ali napravljeno onako kako majstor crnog humora Burton to već radi: izuzetno zabavno. “Đavolji brijač iz Fleet Streeta” može se nazvati crnom romantičnom komedijom – a nipošto hororom ili ičim takvim!
PS. Želim na kraju napomenuti da, unatoč tematici, u filmu nema baš nikakvih previše eksplicitnih scena koje bi vam pokvarile ugodnu večer uz televizor; ne bih ga preporučio mlađoj djeci, dakako, no rejting “R” koji mu je dodijeljen u Americi znači da osobe mlađe od 17 godina film mogu pogledati u pratnji starije osobe.
Komentari