Oduvijek me zanimalo odakle potječe ime pojedine ulice, trga, četvrti, gradskog područja. Čini se – i vas! Prvi je dio članka s objašnjenjima petnaestak imena koja ćete susresti tijekom šetnje Londonom proteklih dana bio najčitaniji članak na ovom webu. Krenimo, stoga, u nastavak znatiželjnog proučavanja londonskih tabli s imenima ulica, pri čemu ćemo se ovoga puta usredotočiti baš na povijesnu jezgru Londona – City – i njegovih “sedam gradskih vrata”.

Ovoga puta za našu virtualnu šetnju po Londonu dobivate i dodatnu opremu – Googleovu mapu za City of London. Na njoj možete pronaći sve ulice kroz koje ćemo prošetati:

View Larger Map

Za početak, prije nego što se zaputimo u pravo srce Londona, nešto posve lagano što nisam objasnio u prošlom članku – Westminster. Naziv “grada” koji danas čini većinu središta Londona prilično je lako protumačiti. Riječ minster označava veliku crkvu – koja ne mora nužno biti katedrala – ali se obično povezuje s prvim svećenicima na nekom području. U ovom slučaju radilo se o crkvi koja je bila dio samostana u zapadnom dijelu grada, izvan tadašnjih gradskih zidina. Glavna gradska katedrala sv. Pavla nalazila se unutar City of London, dok je samostanska crkva bila zapadno – west - uzvodno uz Temzu. Odatle, eto, Westminster.

No, krenimo istočnije, baš u City. Mnogo povijesnih imena može se pronaći baš ondje, u jezgri odakle je krenuo razvoj urbanog Londona. Primjerice, područje na kojemu se nalazi odlični Museum of London naziva se Barbican. To je, doslovno, bio naziv za visok toranj izgrađen na brdašcu kojega bi čuvari koristili kao osmatračnicu. Zbog toga je bilo logično da se barbican nalazi blizu gradskih zidina odakle se pružao pogled na okolicu – i eventualne neprijatelje ili druge opasnosti. Međutim, već početkom 17. stoljeća London više nije imao potrebu za takvim vidom zaštite, pa je barbican na ovome mjestu srušen.

U City možete ući i podzemnom željeznicom ili pješice pored postaje Blackfriars. Svoje ime ona duguje Dominikancima s početka 13. stoljeća; oni su na ovome mjestu 1221. imali svoj samostan. Kako je drugi naziv za Dominikance “Crni fratri”, to objašnjava ime ovog dijela Cityja uz samu Temzu.

Cheapside, jedna od glavnih ulica u Cityju (nastavlja se na Newgate Street i vodi prema Bank of England), u srednjem je vijeku bila glavna londonska avenija kroz grad. Široka, s brojnim sporednim uličicama, idealno je služila kao tržnica na kojoj se moglo pronaći doslovno sve što biste poželjeli. Njezino je ime, zapravo, bilo “West Cheppe”, a saksonska riječ cheppe označava robnu razmjenu (pri kojoj se u pravilu novac nije sredstvo plaćanja).

Slično se mjesto, “East Cheppe” nalazilo nešto istočnije; danas je Eastcheap ulica koja vodi od Wrenova spomenika na veliki londonski požar 1666. (Monument) prema Toweru, paralelno s Lower Thames Street. Ulica na koju se Eastcheap nadovezuje, Cannon Street, nema baš nikakve veze s topovima! Njezino je izvorno ime bilo Candelwrichstrete (Candlewick Street), ulica u kojoj žive i rade proizvođači svijeća. Navodno je smrad koji se širio ovom ulicom od silne proizvodnje voska bio takav da je ovdje bilo gotovo nemoguće živjeti – ili, zapravo, uopće njome prolaziti i normalno disati. Daljnjim skraćivanjem imena, pod utjecajem cockneya, ulica je jednostavno negdje u 17. stoljeću preimenovana i dobila je svoj današnji naziv.

Nije teško dešifrirati niti ime ulice u nastavku Cheapsidea, istočno lokacije današnjeg Bank of England – Cornhill. Doduše, moguća su dva objašnjenja: ili se na ovome mjestu nalazilo brdašce na kojemu se uzgajao kukuruz (da, znam – prilično očito objašnjenje!) ili pak ime potječe od obitelji po imenu Cornhell koja je na ovome području, navodno, živjela i čije se ime pojavljuje u zapisima toga vremena. Na samom sjeveroistočnom rubu nekadašnjeg grada nalazi se ulica Houndsditch (vodi do gradskih vrata Aldgate); prokop (ditch) koji se nalazio izvan gradskih zidina katkada je bio pun vode, a katkada posve suh, no u svim se situacijama koristio kao odlagalište otpada, uključujući i mrtve pse (hounds) i druge životinje.

Zidina koje su okruživale City danas uglavnom više nema – mjestimično se može vidjeti pokoji ostatak zida, uključujući i ostatke iz rimskog perioda, kao i one koji su danas dio spomenutog Londonskog muzeja te se mogu u njemu i vidjeti. Primjerice, ulica London Wall u Cityju nalazi se na mjestu na kojem su u drugom stoljeću Rimljani izgradili zid koji je povezivao grad s njegovim istočnim ulazom (otprilike na mjestu današnjeg Towera), čime su od Londiniuma napravili peti najveći grad u Rimskom carstvu. Imena brojnih gradskih vrata koja su s vremenom izgrađena na pojedinim dijelovima zidina ostala sačuvana u imenima ulica do današnjih dana pa ćete se s njima svakako sresti.

London je u početku imao četiri ulaza u grad – Aldersgate na sjeveru, Bridge Gate na jugu, Ludgate na zapadu te Aldgate na istoku. S vremenom, London je dobio i nova gradska vrata – Cripplegate, Moorgate, Bishopsgate te, najnovija - Newgate.

Iako je gradskih vrata početkom četrnaestoga stoljeća u konačnici tako bilo osam, često se spominjalo “sedam londonskih ulaza u grad” – zbog nekog razloga (točno objašnjenje nisam uspio pronaći!) Bridge Gate nije bio uračunat u tu brojku; možda je “sedmica” jednostavno djelovala “magičnije” od “osmice”. Nažalost, sva su vrata do današnjeg dana srušena (najdulje je, do kraja 18. stoljeća, na svojemu mjestu stajao Newgate) pa žive tek kroz imena ulica i dijelova grada – nikakve posebne ostatke nećete susreći šećući Cityjem.

Galerija: Londonska vrata

Kliknite na “traku” da biste pogledali svih sedam glavnih ulaza u grad u 14. stoljeću

Aldersgate su “stara vrata”, jedan od najstarijih ulaza u London. Kroz njih je u London ušao još škotski kralj James VI (budući engleski kralj James I) 1603. godine kako bi položio pravo na prijestolje nakon smrti kraljice Elizabete I. Oko same etimologije imena postoje određene nedoumice, budući da se i za ime vrata Aldgate smatra kako bi mogla potjecati od iskrivljene riječi za “staro”, dok druga teorija tvrdi kako je u imenu Aldgatea sadržano ime njihova graditelja.

Bridge Gate nije baš nikakva misterija – ulaz u grad, jednostavno, nalazio se na mostu. No oko imena Ludgate već su se stvorile razne teorije: kako su se ova vrata nalazila na zapadnom kraju grada, vrlo je vjerojatno da ime potječe od riječi ludda koju povjesničari i jezičari prevode kao “stražnja vrata”. Malo romantičnije objašnjenje kaže kako je u imenu ostao korijen imena kralja Luda, osnivača Londona, po kojemu se tako nazivaju i brdašce i gradska vrata. Međutim, povijest nema baš nikakvih dokaza da je kralj Lud ikada uopće postojao, iako je i na Ludgateu imao svoj spomenik (koji je u međuvremenu preseljen pored crkve sv. Dunstana na Fleet Streetu). Ludgate je u 14. stoljeću služio kao pritvor za lakše prekršitelje – poput lutalica ili dužnika.

Za bilo što drugo, izdaju, krađu ili kazneno djelo, čekao bi vas boravak u zatvoru Newgate. Ta su gradska vrata bila izgrađena posljednja (neki su se crkveni posjedi oko Katedrale sv. Pavla toliko proširili da su ostali ulazi u London postali previše zakrčeni), te su posljednja i srušena (1771). Stoljećima se na ovom ulazu u grad nalazio zloglasni zatvor s vješalima; definitivno ne biste željeli završiti baš ovdje!

Ime vrata Cripplegate, koja su također jedna od kasnije sagrađenih londonskih vrata, ne predstavljaju naročitu enigmu. Gotovo je posve izvjesno da njihovo ime potječe od bogalja koji su ovdje, na ulasku u grad, prosili, a pojavile su se i priče kako su neki od njih posve čudesno ozdravili i prohodali nakon što bi prošli kroz ova vrata! Dakako, mnogi su se, ako je zaista bilo tako, pretvarali da su bogalji kako bi zaradili proseći, te bi potom, navečer, mirne duše ušetali u grad i krenuli svojim kućama.

Londonski biskup Erkenwald (675. – 693.) izgradio je gradska vrata u sjeveroistočnom dijelu zidina – odatle im ime Bishopsgate. Biskup je također na tome mjestu naplaćivao carinu na svaka kola koja su u grad unosila drvo. Konačno, osma vrata, Moorgate, sagrađena su početkom 15. stoljeća (1415.) kako bi se građani Londona mogli ići odmarati i uživati na obližnjoj vrištini, livadi – odatle i naziv (moor, vriština).

Vjerujem da ću se pisanju o Cityju na ovom webu vraćati još mnogo puta – no sada, za početak, barem znate odakle imena poput Aldgatea i Moorgatea, koja susrećete – ako nigdje drugdje – onda na mapama podzemne željeznice i šećući gradom…