Druga sezona “Crne Guje” ne nudi toliko povijesnih referenci kao ona prva, no nekoliko je likova zanimljivo povijesno razjasniti, uključujući i Lorda Melchetta (Stephen Fry) i luckastu kraljicu Elizabetu (Miranda Richardson). Druga je, dakako, postojala, a Fryev Melchett nije, no nije baš teško pronaći osobe kojima su se scenaristi nadahnuli da bi stvorili Melchettov lik…
U "Blackadderu II", Edmund, Lord Blackadder, londonski je plemić za vrijeme vladavine kraljice Elizabete; Crna Guja ove sezone praunuk je prve Crne Guje.
Prva sezona “Crne Guje” bila je, povijesno gledano, uistinu zapetljana! Scenaristi Richard Curtis i sam Rowan Atkinson morali su poprilično “uzurpirati” pravi povijesni tijek događanja kako bi stvorili pozornicu za “Crnu Guju”. Nevjerojatna količina navodnih povijesnih “zabuna” obilježila je tako naročito prvu epizodu, da bi na kraju šeste epizode stvari sjele na svoje mjesto, poklapajući se tako u konačnici sa stvarnim tijekom povijesti. Ako još niste pročitali članak o prvoj sezoni, savjetujem vam da to svakako učinite!
U drugoj je sezoni “Crne Guje” situacija ponešto drugačija: povijesnih je referenci manje, a i likova temeljenih na stvarnim osobama tek je nekoliko. Ne znam, iskreno, je li to posljedica činjenice da je bilo upitno hoće li BBC uopće naručiti i platiti drugu sezonu, nakon što je prva probila apsolutno sve troškove snimanja i produkcije, uglavnom zbog snimanja na vanjskim lokacijama izvan studija.
Međutim, u ovoj se sezoni, u kojoj je Rowana Atkinsona u scenarističkom tandemu zamijenio Ben Elton, dogodilo nešto prilično zanimljivo: baš kao što Baldrick iz sezone u sezonu biva doslovno sve gluplji, ista se stvar događa i sa službenim vladarima ili drugim “visokopozicioniranim” likovima koji su prikazani kao potpuno nesposobni za obavljanje ikakve odgovorne dužnosti, a kamoli one kraljevske! Ono što me, iskreno, oduvijek fasciniralo kod britanskog humora upravo je ta činjenica da se mogu s takvom lakoćom poigrati s likovima čiji je povijesni utjecaj i značaj bio nedvojben – poput kraljice Elizabete I za čije je vladavine Engleska doživjela jedan od svojih neupitnih vrhunaca. (Ponešto o njezinom životu zasad sam pisao recenzirajući prvi i drugi dio povijesnih trilera u režiji Shekhara Kapura.)
Elizabeta I (Miranda Richardson), dakako, nije bila posve luckasta, zbunjena i totalno nesposobna za bilo kakve ozbiljne odluke, kao što je to slučaj u ovoj zabavnoj seriji...
Elizabeta (koju ovdje glumi Miranda Richardson), naime, sasvim sigurno nije bila posve nesposobna kraljica koja bez svoje dadilje i savjetnika nije mogla donijeti apsolutno nikakvu odluku. Baš suprotno: prava je Elizabeta I bila sušta suprotnost “pomalo” poludjeloj, luckastoj Elizabeti kakvu humoristična serija prikazuje. Mirandina Elizabeta je, dakako, luckasta kraljica kojoj je konačni argument u bilo kojoj diskusiji “Who’s Queenie?” i koja s lakoćom šalje katolike na pogubljenje (naročito u drugoj epizodi, gdje Edmund Blackadder postaje Lord Executioner), no prava Elizabeta, iako se morala obračunati s nizom svojih političkih protivnika nakon dolaska na vlast, ipak nije zazivala krvnika kao rješenje svih problema.
Činjenica jest da katolici nisu baš mogli previše uživati za vladavine protestantske Elizabete, no za razliku od njezine polusestre i prethodnice, katolkinje “Krvave” Mary koja se s protestantima grubo obračunavala, katolici za vrijeme Elizabete nisu slani krvniku samo zbog toga što bi se izjašnjavali kao katolici ili zbog odlazaka u crkvu pa je situacija ipak bila nešto podnošljivija nego, primjerice, za vladavine Henryja VIII, iako je daleko od toga da bi se mogla nazvati vjerskom slobodom. Situacija se, međutim, počela bitno mijenjati nagore u kasnijim fazama njezine vladavine, kada je i Elizabetin dvor zauzeo tvrđi stav prema katolicima zbog brojnih prijetnji katoličkih europskih zemalja. Možda odatle i inspiracija scenaristima da prikažu Elizabetu kao “laku na okidaču”.
Izmišljeni Lord Melchett (Stephen Fry), Elizabetin savjetnik, mogao bi biti kompozit dva stvarna povijesna lika: Elizabetina savjetnika, Williama Cecila, i njezina glavnog špijunskog operativca, Francisa Walsinghama.
Pitam se, međutim, je li scenaristima inspiracija za Lorda Melchetta (kojega u seriji glumi briljantni Stephen Fry) došla od stvarne povijesne osobe, a tu postoje dvije realne mogućnosti. Prva je da je ovaj fiktivni lik stvoren po “liku i djelu” vjernog Elizabetinog savjetnika – Sir Francisa Walsinghama. U stvarnosti, Francis Walsingham bio je njezin glavni savjetnik i špijunski operativac (povjesničari kažu kako bi se za njega moglo reći da je ustrojio način funkcioniranja modernih špijunskih i sigurnosnih službi, vjerojatno prvi moderni špijun na svijetu!) koji je cijeli svoj život proveo na strani Elizabete, mudro ju savjetujući kako da svlada političke i vjerske protivnike i pretvori Englesku u uređenu državu.
Gravirani prikaz Elizabete I (u sredini), njezina savjetnika Williama Cecila, Lorda Burleigha (lijevo - uočavate li sličnost s Melchettom?) i Francisa Walsinghama (desno).
Fryev Lord Melchett nema posve istu titulu i ulogu kao stvarni Walsingham, tim više što je Melchettova titula “Lord Chamberlain” (jedna od vodećih titula u kraljevskoj rezidenciji), no Melchettove dužnosti u “Crnoj Guji” nadmašuju ono što bi inače Lord Chamberlain uistinu radio.
Budući da je Melchett osoba koja iz pozadine vuče sve konce i utječe na kraljičine odluke, te uvjerljivo najinteligentniji lik u seriji – uz izuzetak prepredene Crne Guje, dakako – odatle izviru moje sumnje da je Walsingham ipak imao određen utjecaj na “modeliranje” Melchetta u “Crnoj Guji”.
Vjerojatnija je, međutim, opcija da su Richard Curtis i Ben Elton stvorili Lorda Melchetta po liku i djelu Williama Cecila, Lorda Burleigha, glavnog Elizabetinog savjetnika tijekom većeg dijela njezine vladavine, tim više što i Melchettov izgled zaista nevjerojatno podsjeća na Cecila. Cecil se bavio službenim savjetovanjem Elizabete, dok je Walsingham “u pozadini” rješavao probleme s političkim protivnicima i prijetnjama kraljevstvu. Možda je Fryev Melchett, stoga, čak i svojevrsni “kompozit” ta dva povijesna lika – Williama Cecila i Francisa Walsinghama – jer su obojica gotovo nemjerljivo pripomogli Elizabeti da Englesku napravi snažnom kakva je tada bila.
Od povijesnih osoba za koje ste, vjerujem, čuli, jedan se pojavljuje na polovici sezone. U trećoj epizodi, “Potato”, istraživač, moreplovac, pisac i pjesnik Walter Raleigh [ili: Ralegh - ovisi koju literaturu čitate] vraća se sa svojih putovanja po Americi i donosi kraljici Elizabeti I dosad neviđeno čudo – krumpir! Što bi rekao Edmund Blackadder: “Ljudi su potpuno poludjeli za ovim; grade kuće od toga, još će ga na kraju početi i jesti!”.
Walter Raleigh jedan je od rijetkih likova u ovoj sezoni koji su temeljeni na stvarnim povijesnim osobama; u periodu serije, on je u milosti kraljice, a narod ga naprosto obožava. Crna Guja ga, dakako, prezire, zbog njegovih prenapuhanih priča o avanturama koje je doživio ploveći morima svijeta...
Sam Raleigh u stvarnosti je bio živopisan lik, koji bi naizmjence malo bio u kraljičinoj milosti, pa onda opet ne; dva je puta bio zatočen u Toweru, drugi puta čak poduži niz godina, te je jedan od njegovih najpoznatijih zatvorenika koji je u Toweru čak uživao u relativnoj udobnosti i slobodi (pročitajte detalje o tome što je skrivio), gdje mu je bilo dopušteno da se bavi književnošću pa čak i uzgajanjem i prodajom duhana. Nakon smrti kraljice Elizabete, koja je umrla 1603., Raleigh je 1616. poslan na svoju posljednju ekspediciju, u Venecuelu, u potragu za zlatom i El Doradom. Kako se oglušio o naredbe da ne napada Španjolce – jednostavno se nije mogao suzdržati već je usput napao španjolsku koloniju na Orinocu – po povratku u Englesku španjolski je ambasador tražio od kralja Jamesa I da se reaktivira ranijeva odluka o smrtnoj kazni za Raleigha i to je bio njegov kraj.
Unatoč ovom kratkom pregledu povijesnih aspekata druge sezone “Crne Guje” koja nije dala previše zanimljivih povijesnih referenci što bi ih trebalo objašnjavati kao u slučaju prve sezone, moram, s velikim veseljem, najaviti i sljedeći članak u seriji. Treća sezona, naime, osim poludjelog princa i ludoga kralja (obojica temeljeni na stvarnim povijesnim osobama) donosi i moju omiljenu epizodu u serijalu, možda čak i jednu od najzabavnijih: to je ona u kojoj se pojavljuje autor prvoga rječnika engleskog jezika, Samuel Johnson, kojega Blackadderova elokvencija i “izvlačenje” novih riječi “kao iz vedra neba” toliko ubiju u pojam da naposlijetku spali rječnik.
Zabavnoga materijala za nastavak, dakle – ima i više nego dovoljno, pa navratite uskoro po još…
Komentari