Google je najbolji način da se provjeri koliko ljudi katkada griješe. Pogledajte što najpoznatija svjetska tražilica pronalazi kao slike “London Bridgea”. Od 20 slika i fotografija na prvoj stranici rezultata, samo 6 uistinu prikazuje – London Bridge! Ostale pripadaju, dakako, vizualno mnogo atraktivnijem Tower Bridgeu, mostu koji je često – pogrešno – prva asocijacija kada netko spomene “London Bridge”. No, Tower Bridge izgrađen je tek potkraj 19. stoljeća (iako izgleda mnogo starije zbog svoje gotičke fasade), a mostovima na mjestu današnjeg London Bridgea može se pratiti povijest i do 2000 godina unatrag. Priču o London Bridgeu čini zanimljivom i “urbana legenda” koja kaže da su se izvjesni Amerikanci jako zabunili te krajem šezdesetih godina kupili i u Ameriku preselili potpuno pogrešan most…
Stari London Bridge onako kako je izgledao početkom 17. stoljeća, 1616., na slici Claesa Van Visschera. Izgradnja ovog prvog kamenog mosta na ovom mjestu počela je 1176. a dovršena je 1209. godine. Ovo je pogled s južne strane, a obratite li pažnju na taj, bliži ulaz na most na strani Southwarka, primijetit ćete nešto čime su se posjetitelji i građani podsjećali na to što se događa onima koji se ogriješe o zakon...
London Bridge is falling down,
Falling down, Falling down.
London Bridge is falling down,
My fair lady
Ova dječja pjesmica (za koju se pretpostavlja da potječe negdje iz sredine 18. stoljeća) uvelike je neobjašnjiva. Možda je i ona sama, planetarno popularna kakva već jest (i često praćena dječjom igrom u kojom dvoje djece spojenim rukama glumi most, a druga djeca prolaze ispod njega), jedan od razloga zašto se London i Tower Bridge miješaju. “Falling down…” se, naime, ne odnosi ni na kakvo spuštanje mosta kod Towera – već, vrlo vjerojatno, na činjenicu da je izgradnja mostova na ovom djelu Temze oduvijek bila apsolutni prioritet, ali i vrlo problematična za graditelje.
Sljedeće dvije strofe otkrivaju, međutim, vjerojatnu pravu poentu pjesmice:
Build it up with wood and clay,
Wood and clay, wood and clay,
Build it up with wood and clay,
My fair lady.Wood and clay will wash away,
Wash away, wash away,
Wood and clay will wash away,
My fair lady.
Temza je ovdje otplavljala dijelove mostova, kamen i drvo, materijal prilikom izgradnje, oduvijek je pravila velike probleme ranim arhitektima i graditeljima. Kada su Rimljani stigli u Britaniju, 43. godine, te došli do mjesta na kojemu će podići Londinium, Temza je na ovomu mjestu bila mnogo šira nego što je danas – priča se, čak i do pet puta šira. Zbog širokog toka bila je i mnogo plića, pa je u njoj bilo otočića i sprudova te je stoga na ovome mjestu bilo najjednostavnije prijeći s jedne na drugu stranu. Pretpostavlja se da su Rimljani upravo negdje na području današnjeg London Bridgea počeli prelaziti Temzu; u startu vjerojatno po drvenim pontonima, a kasnije možda po pravom drvenom mostu. Nema arheoloških nalaza koji bi otkrili je li ovdje bilo rimskog mosta i kako je on izgledao.
Ono što je, pak, posve sigurno, jest da je nakon odlaska Rimljana iz Britanije, 410. godine, zajedno s njima otišla i njihova inženjerska vještina. Na ovom mjestu vjerojatno se u periodu od spomenute godine pa sve do 12. stoljeća nalazio čitav niz drvenih mostova za koje je prilično vjerojatno da su stradavali ili tako što bi ih nabujala Temza jednostavno otplavila ili tako što bi izgorjeli u požaru.
A to nas dovodi do još jednog mogućeg povoda za citiranu dječju pjesmicu: postoje određene indicije da su 1009. ili 1014. godine Vikinzi doplovili do Londona, no kako njihovi dugački brodovi nisu mogli uspješno proći ispod tadašnjeg mosta, navodno su privezali brodove za noseće stupove mosta te potom snažno veslali – sve dok se most nije urušio. Nije posve jasno ima li povoda u ovoj vikinškoj osvajačkoj priči; neki povjesničari smatraju kako norveški kralj Olaf II (tada još princ Olaf), predvodnik toga navodnog napada, uopće nije došao do Londona, te da nije bilo ove konkretne bitke (čija je godina također pod velikim upitnikom) u kojoj je srušen London Bridge.
Prvi kameni londonski most, London Bridge kakvoga znamo sa slika iz srednjeg vijeka, nicao je na tradicionalnom mjestu prelaska preko rijeke Temze od 1176. pa do 1209. Pred kraj njegove izgradnje, tadašnji engleski kralj, John (vladao je od 1199. do 1216.), dopustio je da se na novom kamenom mostu počnu graditi kuće, kako bi se barem djelomično povratio novac koji je uložen u njegovu izgradnju te skupo održavanje (vjerojatno ponovno u skladu s dječjom pjesmicom – Temza bi svako malo otplavila pokoji kamen). Nije trebalo proći mnogo vremena i gotovo cijeli most prekriven je zgradama; mnogobrojni obrti i dućani pomogli su da se namaknu sredstva za održavanje mosta, a tek je na nekoliko mjesta ostavljen slobodni prostor kako bi građani u šetnji mogli negdje zastati i uživati u pogledima na srednjevjekovnu londonsku panoramu s Temze.
Stari London Bridge, na slici iz 1745. Sa svojim karakterističnim kućama i trgovinama koje su stršale i po dva-tri metra iznad Temze na svakoj strani, London Bridge je nakon više od šest stoljeća postojanja jednostavno počeo predstavljati usko grlo prilikom ulaska u rastuću metropolu.
Kuće su se uskoro počele povezivati “mostovima” iznad same ulice pa je tako prolazak preko mosta više sličio na prolazak kroz tunel. Obrtnici i trgovci koji su na mostu prodavali svoju robu često su živjeli u tim kućama, a izgradnjom “mostova” koji su spajali kuće s obje strane mosta maksimalno je povećan iskoristiv prostor za robu i stanovanje.
Izgradnja kuća na mostu riješila je tako financijske, ali je prouzročila čitav niz logističkih problema; most je bio širok 8 metara, no kuće su “ukrale” po dva metra sa svake strane (pri čemu su mnoge od njih bile sagrađene tako da strše još i do dva i pol metra nad samom rijekom, preko ruba mosta). Tako su u sredini mosta ostala svega 4 metra za odvijanje prometa – po manje od dva metra u svakom smjeru! Jedva dovoljno za srednjevjekovna kola, a često prilično “knap” za mimoilaženje pješaka s ostalim prometnim sredstvima. Bez sumnje, prolazak preko srednjevjekovnog London Bridgea s užurbanim prometom i stalnom strkom u tako uskom prostoru bio je prilično klaustrofobično iskustvo!
Početkom 14. stoljeća, kao upozorenje posjetiteljima ali i građanima Londona što se događa onima koji se ogriješe o zakon, vrata na južnoj strani ulaza na most počela su biti “kićena” odrubljenim glavama kriminalaca, političkih protivnika, uglavnom – bilo koga tko je zbog sukoba s monarhijom ili pak zakonom bio osuđen na smrt. “Čast” da njegova glava prva završi na kolcu iznad vrata na strani Southwarka imao je William Walace (“Braveheart”), škotski vitez i borac za škotsku neovisnost. London Bridge koristio se za ovu namjenu od 1305. pa sve do 1660. godine.
Stari London Bridge imao je mnoge probleme; nagurane zgrade i praktički stopostotna izgrađenost na ulici koja je prolazila mostom predstavljale su idealan teren za naglo širenje vatre. Nije poznato koliko je puta London Bridge gorio, ali je u požaru koji je zahvatio most 1212. godine navodno stradalo 3000 ljudi. Pretkraj tog stoljeća, 1282., zima je bila toliko žestoka, hladna i snježna, da se pet lukova London Bridgea jednostavno urušilo pod težinom napadalog snijega. London Bridge nije bio oštećen u velikom londonskom požaru 1666. jer je tridesetak godina ranije već gotovo u potpunosti izgorio njegov sjeverni kraj koji nije bio obnovljen, pa se vatra nije širila u njegovom smjeru – nije više što imalo izgorjeti!
Izgradnja drugog modernog London Bridgea dovršena je 1831. godine. Most je u potpunosti odgovarao zahtjevima pojačanog prometa u modernom Londonu, ali su njegovi kapaciteti opet postali nedostatni stoljeće i pol kasnije. Ovaj most projektirao je arhitekt John Rennie, a izgradnju je vodio i dovršio njegov sin istog imena. Taj su most Amerikanci kupili 1967. i preselili na jezero u Arizoni.
Zagušenje na mostu postalo je krajem 18. stoljeća takvo da je bio praktički neupotrebljiv. Kameni London Bridge, ikona srednjevjekovnog Londona, stajala je na ovom mjestu više od 600 godina i nije mogao više služiti londonskom prometu. Nakon raspisanog natječaja, krenula je izgradnja posve novog mosta, ali je ovaj stari nastavio stajati na svom mjestu do dovršetka izgradnje novog, samo 30 metara dalje. Nakon što je 1831. dovršena izgradnja novog mosta, izgrađenog u svega šest godina, stari je – više od 650 godina nakon izgradnje! – srušen.
S rapidnim razvojem Londona nakon Drugog svjetskog rata, London Bridge je – ponovno, niti stoljeće i pol od izgradnje – postao nedostatan za britansku metropolu i njezine prometne potrebe. Odluka je pala 1967: gradit će se novi most, a stari iz 19. stoljeća bit će srušen. No, gradsko vijeće Londona došlo je na zanimljivu ideju – ponuditi London Bridge na prodaju, za slučaj da nekom treba! Javio se Amerikanac Robert McCulloch i kupio London Bridge za nešto više od milijun funta (oko 2,5 milijuna dolara). London Bridge je rastavljen, kamen po kamen, ciglu po ciglu; svi su dijelovi obilježeni svojim oznakama te brodom prebačeni do Kalifornije 1968. godine. Potom je slijedio transport istočno, gdje je London Bridge ponovno sastavljen u Arizoni, pa on tako sada premošćuje jezero Hatsu na pola puta između Las Vegasa i Phoenixa.
Jedna od zabavnih “urbanih legendi” koja pokušava ocrniti Amerikance kao potpuno neinformirane kapitaliste kaže kako je McCulloch pogreškom kupio London Bridge; navodno ga je (dakako!) zanimao mnogo impresivniji Tower Bridge. No, u kasnijem je intervjuu demantirana ova informacija da je i McCulloch napravio pogrešku koju i danas čini većina populacije te da je zamijenio dva najpoznatija londonska mosta. Oni se, tvrdili su, nisu zabunili i kupili pogrešan most. Hoćete li vjerovati ovom objašnjenju ili je ipak pomalo slatko razmišljati o opciji da se zaista netko jako zabunio – vaša je stvar. Naftašu McCullochu bilo je navodno jeftinije kupiti London Bridge i preseliti ga pažljivo u Ameriku nego graditi posve nov most na tome mjestu – to je ono što se službeno reklo. London Bridge u Arizoni i danas stoji na svom mjestu, a početak njegova ponovnog sastavljanja obilježio je tadašnji londonski gradonačelnik koji je pored jezera Hatsu položio prvu ciglu.
Lukovi današnjeg Londonskog mosta, sagrađenog početkom sedamdesetih godina i otvorenog 1973. (Foto: Steve F. E. Cameron)
Za današnji most, otvoren 1973. na posve istom mjestu na kojem je stajao most iz Arizone, moglo bi se, dakako, reći da je tek posve običan most. Nije stoga baš čudno da mnogi “Londonskim mostom” smatraju impresivniji i poznatiji Tower Bridge jer, prolazeći pored London Bridgea, turisti gotovo da niti ne znaju kakav je most nekoć stajao na ovom mjestu. Ipak, ovaj novi most, duljine oko 280 metara, često se nalazi na londonskim razglednicama i pojavljuje u filmovima i serijama.
Razlozi zašto London Bridge nije arhitekturalno nakićen prilično je jednostavan – Londončani si nisu željeli dopustiti opciju da, uz rapidni rast cestovnog prometa, kapacitet London Bridgea opet bude još brže nadmašen. Zbog toga je današnji London Bridge u sedamdesetim godinama projektiran tako da ga se lako može širiti dodavanjem prometnih traka s obje strane mosta, te da održavanje bude praktično i jeftino. Tako, iako je današnji most prilično jednostavan i gotovo neprimjetan, stoji kao spomenik na gotovo dvije tisuće godina povijesti prelaska Temze na ovom mjestu.
Komentari