Treća sezona “Crne Guje” donosi najviše stvarnih povijesnih referenci. Poludjeli kralj, blesavi Princ Regent, razmaženo derište koje želi postati budući premijer, autor prvog rječnika engleskog jezika, Vojvoda od Wellingtona, niz čuvenih engleskih pjesnika pod jakim utjecajem opojnih supstanci – sve su to likovi temeljeni na stvarnim povijesnim osobama. Stoga se, još jednom, upuštam u pokušaj raščišćavanja povijesnih referenci i objašnjavanja u kojoj su mjeri ovi likovi prikazani povijesno realno – uključujući dakako i moju omiljenu epizodu cijele serije.
Treća sezona "Crne Guje" smješta Edmunda Blackaddera u vrijeme engleskog Regencyja, vladavine Princa Regenta Georgea, početkom 19. stoljeća. No, pojedini su događaji koje serija koristi kao inspiraciju anakroni i u stvarnosti su se zbili ranije, za vladavine Georgea III.
Prva sezona “Crne Guje” obilovala je povijesnim referencama, dok je druga u tom pogledu ponešto podbacila (ali, dakako, nije podbacila u segmentu humora); stoga je ugodno iznenađenje da je treća sezona donijela paradu povijesnih likova koji su, dakako, osim Edmunda Crne Guje, ponovno prikazani kao otkačeni, polusposobni karakteri.
Treća sezona “Crne Guje” smještena je u period engleske povijesti poznat pod nazivom Regency. U kasnom 18. i ranom 19. stoljeću, kraljevstvom je vladao Princ Regent, Princ od Walesa – George. Kralj George III koji je tada bio na vlasti, naime, nije bio posve mentalno “čist”; iako niti do danas nije sa sigurnošću utvrđeno od koje je psihičke bolesti bolovao, a postoji i teorija kako se najvjerojatnije radilo o fizičkoj bolesti koja je za posljedicu imala slabo mentalno stanje (o čemu možete pročitati i jednu zanimljivu knjigu na hrvatskom jeziku koju sam ovdje već recenzirao, “Ludilo kraljeva”) pred kraj svoje vladavine često se gubio u epizodama “ludosti” i bio posve odsutan, nesposoban upravljati kraljevstvom.
U seriji, međutim, nastaje mala konfuzija i razmimoilaženje s godinama stvarnih povijesnih događaja: George, Princ od Walesa, bio je službeno na vlasti od 1811. do 1820. godine (spomenuti period - Regency) ali se neki sami događaji prikazani u šest epizoda serije događaju bitno ranije (primjerice, prvi je engleski rječnik Samuela Johnsona objavljen 1755. a William Pitt bio je britanski premijer također prije Regencyja).
George IV naslijedio je englesko prijestolje 1820. godine, kada je njegov ludi otac, kralj George III, napokon preminuo; George IV vladao je točno deset godina i ostao je upamćen u povijesti kao vrlo ekstravagantan kralj, sklon hedonizmu, uživanju u hrani, modi i generalno svim vrstama zabave. Iako je vladao za vrijeme Napoleonskih ratova, George IV većinu je praktičnih stvari oko vladanja prepuštao svojemu premijeru, posvećujući se, umjesto politike, svojem ekstravagantnom životu prepunom uživanja.
Stvarni princ George, budući George IV, nije bio baš toliko tup i glup kao u seriji; štoviše, priča se da je bio vrlo inteligentan i bistar, no njegova je sklonost zabavama, modi i raskalašenom životu bila naširoko poznata. Stoga je i George Hugha Laurieja u "Crnoj Guji" baš takav...
Georgea u “Crnoj Guji” igra Hugh Laurie, no stvarni George nije bio tupast i posve nesposoban kao u seriji; stoga njegovo ponašanje treba pripisati istoj onoj scenarističkoj slobodi i britanskoj sklonosti šali na vlastiti račun koji su od jedne od najmoćnijih vladarica – Elizabete I – u prethodnoj sezoni napravili pravi predmet ismijavanja. George IV možda nije bio najugodnija osoba na svijetu za druženje – čemu su prigovarali i njegovi suvremenici – no svi su se slagali kako je bio inteligentan, bistar i dobro obrazovan. Sušta suprotnost Lauriejevom Georgeu, za kojega se Edmund Crna Guja morao brinuti od ranog djetinjstva, objašnjavajući mu “koji dio njegove majke poslužuje piće”.
Prva epizoda počinje uistinu loše za Georgea – mladi William Pitt, tadašnji premijer (ujedno i najmlađi premijer Velike Britanije ikad – premda se ta pozicija tada još nije nazivala premijerskom) zaključuje kako će bitno srezati budžet za Georgeov raskalašen život i praktički ga želi dovesti do bankrota. U stvarnosti, William Pitt mlađi, konzervativni političar koji je preuzeo kabinet vlade sa samo 24 godine, mogao se sresti s princom Georgeom, ali svakako ne u njegovoj ulozi Princa Regenta. Pitt je, naime, bio čelna osoba vlade od 1783. do 1801. te ponovno kasnije, u drugom mandatu, od 1804. do 1806., prije nego što je George postao Princ Regent. No, njih su se dvojica uistinu mogla sresti u stvarnosti – bili su, što se toga tiče, suvremenici.
Epizoda Dish and Dishonesty tako je parodija na britanski politički sustav koji omogućava mladom, prepotentnom, umišljenom Pittu da postane premijerom. Crna Guja otkriva da postoji “trula” izborna jedinica (tzv. rotten borough) koja se sastoji od svega nekoliko hektara farmi i tratine, ali koja ima pravo na svojeg zastupnika u Parlamentu. Ovo je stvarna povijesna referenca na način na koji je William Pitt uopće postao britanski premijer!
William Pitt postao je najmlađi britanski premijer ikad, sa samo 24 godine. U seriji, pokušava razbaštiniti i dokinuti sve prihode princu Georgeu, iako je u stvarnosti bio na vlasti za njegova prethodnika i oca, Georgea III.
Nakon što je Stari Sarum, grad pored Salisburyja, gotovo u potpunosti iseljen i u njemu nije nije bilo praktički nijedne žive duše, još uvijek nije bio službeno ukinut kao politički okrug pa su se službeno birali njegovi zastupnici koji su tako mogli proći u parlament mnogo jednostavnije nego u drugim okruzima. Kolokvijalno, takva se političke sredine nazivaju rotten borough. Tako je Old Sarum postojao i davao svojeg predstavnika u parlamentu sve do početka 19. stoljeća, kada mu je 1832. napokon dokinut taj status. Upravo kroz “truli okrug” Staroga Saruma premijerom je postao William Pitt mlađi, koji se pak cijeli ostatak svoje političke karijere vrlo aktivno borio protiv “trulih okruga”, iako mu je upravo jedan takav – s doslovno nula stanovnika – osigurao proboj do najviše političke pozicije u zemlji.
U ovoj se epizodi, komentirajući izbore, pojavljuje i Vincent Hanna, čuveni BBC-ov novinar iz Sjeverne Irske koji se proslavio upravo komentiranjem lokalnih izbora u Britaniji. Hanna glumi svog pra-pradjeda koji izvještava s biračkog mjesta (Hanna je, inače, umro 1997). U konačnici, Crna Guja uspijeva kandidirati glupog Baldricka na izborima, koji, doduše, kasnije posve uprska stvari kad ga Pitt zbuni u Parlamentu i on podigne ruku za krivu stvar. Čak niti podmićivanje zastupnika ne uspije, jer Baldrick potroši 400.000 funta na veliku tikvu…
Epizoda s najviše povijesnih referenci svakako je ona druga – Ink and Incapability. Samuel Johnson, autor prvog rječnika engleskog jezika (glumi ga, briljantno, Robbie Coltrane, mlađoj publici vjerojatno najpoznatiji kao Hagrid iz serije filmova o Harryju Potteru) dolazi kod Princa Georgea tražiti pokroviteljstvo za svoju knjigu koja popisuje sve engleske riječi. Crna Guja (dakako, Rowan Atkinson) i sam ima literatnih ambicija te pokušava odvratiti princa od sulude ideje sponzoriranja prilično beskorisne knjige (“Ovo je najviše beskorisna knjiga još otkako je ‘Kako učiti francuski’ prevedena na francuski”, kaže Crna Guja) no Samuel Johnson prilično je uporan u namjeri da tupastom princu objasni smisao postojanja engleskog rječnika.
(Dakako, godine stvarnih povijesnih događaja ovdje su ponovno u sukobu: Johnsonov je rječnik objavljen 1755. a princ George, budući George IV, rođen je tek 1762. Štoviše, Johnson je umro prije nego što je George uopće postao Princ Regent, pa u stvarnosti ne bi niti mogao tražiti njegovo pokroviteljstvo nad djelom.)
Samuel Johnson (Robbie Coltrane) autor je prvog rječnika engleskog jezika (1755.) no u seriji je Edmund Crna Guja, dakako, mnogo pametniji od Johnsona. Izluđuje ga izmišljenim riječima i pokojom stvarnom koja nedostaje u njegovom rječniku.
Crna Guja izluđuje Samuela Johnsona spominjući navodne riječi koje je on u svojemu rječniku zaboravio, pokušavajući mu tako dokazati koliko je njegov rad, zapravo, loš. Poneke od njih uistinu su izmišljene (pericombobulations, contrafibularities, interfrastically…) samo kako bi Johnson čupao kosu kako je neki običan dvoranin toliko inteligentniji i elokventniji od njega, a u konačnici ispada da se čak i (u ovoj sezoni još gluplji) Baldrick dosjetio riječi koja nedostaje Johnsonovu rječniku – sausage (kobasica). U stvarnosti, Johnsonov rječnik uključivao je riječ sausage, no riječi aardvark, što je također jedan od Edmundovih “štoseva” iz ove epizode, uistinu u tom rječniku nije bilo.
U gostionici kod gospođe Miggins okuplja se engleska pjesnička elita, pod evidentno jakim utjecajem raznih opojnih supstanci – za pjesnike poput Lorda Byrona, Samuela Taylora Coleridgea i Percyja Bysshea Shellyja zasigurno ste čuli; no, u stvarnosti oni ne bi mogli prijetiti ikome zbog uništavanja Johnsonova rječnika (što Crna Guja misli da je, slučajno, učinio, iako se na kraju epizode ispostavlja da je pogreškom u vatru bacio svoju knjigu umjesto Johnsonova rječnika). Byron, Coleridge i Shelly, naime, nisu bili Johnsonovi suvremenici niti su se ikad mogli sresti s njime. Njih trojica mogli su, eventualno, sresti Georgea IV jer su živjeli u njegovo vrijeme.
Byron, Coleridge i Shelley - pjesnici s brojnim problemima, od pretjeranog uživanja u opojnim supstancama pa do tuberkuloze - u seriji uživaju u gostionici kod gospođe Miggins. U stvarnosti, mogli su susresti princa Georgea, ali ne i Samuela Johnsona koji je živio mnogo ranije.
U posljednjoj epizodi treće sezone, Duel and Duality, Vojvoda od Wellingtona (Stephen Fry) izaziva Princa Georgea na dvoboj. Vojvoda od Wellingtona živio je u vrijeme Georgea IV, tako da godine ovdje “štimaju”, no osim samog dvoboja – u kojemu, na kraju serije, Wellington ubija Georgea IV, pa je ovo prva i jedina sezona “Crne Guje” u kojoj Crna Guja preživljava – zanimljivije je pojavljivanje ludog kralja Georgea III, budući da se pojavljuje samo u ovoj, finalnoj epizodi sezone.
Iako je prikazan kao posve otkačen, lud lik, George III u stvarnosti nije govorio njemačkim naglaskom. Kraljevska loza Hanover je, dakako, bila njemačkoga porijekla, ali George III bio je rođen u Britaniji i nije nikada niti posjetio Njemačku. Njegovi su prethodnici – George I i George II – obojica bili rođeni u njemačkom Hannoveru te su, tako, posljednji engleski kraljevi koji nisu rođeni na britanskom tlu. Prikazivanje Georgea III u ovoj seriji kao ludog kralja sa smiješnim njemačkim naglaskom vjerojatno svoje korijene nalazi upravo u toj činjenici.
Šestom epizodom stigli smo do kraja još jedne analize povijesnih aspekata “Crne Guje” koja je, eto, bila prilično bogata povijesnim osobama koje su scenaristima poslužile kao inspiracija. Još uvijek razmišljam ima li smisla četvrti nastavak posvećen posljednjoj sezoni; naime, “Blackadder Goes Forth“, o Crnoj Guji u Prvom svjetskom ratu, osim jednog maršala ne donosi baš niti jednu jedinu drugu stvarnu povijesnu ličnost.
[Dodatak: članak o četvrtoj sezoni u međuvremenu je također napisan.]
Komentari