Lako je pomisliti kako je popodnevni čaj tipično engleski izum – i prevariti se. Čaj je došao u Europu tek u 17. stoljeću no unatoč tome što su bili vodeća pomorska i trgovačka sila, nisu ga na Stari kontinent donijeli Englezi. Naprotiv, običaj popodnevnog pijenja čaja mogli su najprije vidjeti kod svojih susjeda Francuza, ali se on proširio Engleskom tek nekoliko stoljeća kasnije za vladavine kraljice Viktorije. Dotad je već, međutim, čaj prouzročio i mnogo problema Englezima; sjetite li se “Bostonske čajanke”, nije nimalo pretjerano tvrditi kako je jedan od faktora u američkoj pobuni protiv Britanaca bio upravo čaj…
Čajnik iz Denbyja (Derbyshire, Engleska) i tipična šalica engleskog čaja s mlijekom. (Foto: Vanderdecken/Wikimedia)
Čaj je u Europu došao (tek) 1610. kada su ga nizozemski moreplovci donijeli iz Indije. Iako je kraljica Elizabeta I već 1600. godine dozvolila engleskoj pomorskoj kompaniji “East India Company” prijevoz začina iz Indije, prvi su čaj Englezi direktno počeli uvoziti s dalekoga istoka tek 1670. Čini se stoga kako je običaj pijenja popodnevnog čaja potekao s ove strane La Manchea – iz Francuske – gdje se u jednim memoarima spominje kako je čaj već 1636. bio nevjerojatno popularan u Francuskoj i u Parizu. Čitave 22 godine prije nego što je zaluđenost čajem stigla do Engleske, pijenje čaja bilo je omiljena zanimacija pariške aristokracije o popodnevnim satima.
Bez čaja koji još nije stigao na engleske obale, tipičan je engleski doručak također izgledao posve drugačije nego što ga doživljavamo danas: bilo je uobičajeno za doručak piti pivo (ale), pojesti kruh i nešto govedine, a aristrokracija bi se “ubila” od hrane na obilnoj večeri koja je bila podjednako društveni događaj koliko i središnji obrok dana.
I tako su se Englezi hranili za doručak sve do druge polovice 17. stoljeća, kada je zahvaljujući Charlesu II – koji je dio mladenačkog života proveo u Hagu, kamo je preselio za vrijeme engleskog građanskog rata – engleska trgovačka mornarica napokon počela uvoziti čaj. Charles II bio je naviknut na uživanje u čaju, budući da je prije Nizozemske nekoliko godina živio u Francuskoj, a i da je njegova supruga (tada zaručnica) Katarina od Bragance, kao Portugalka, također bila ljubiteljica zanimljive ukusne tekućine nastale od proizvoda s dalekoga istoka.
Charles II dao je ekskluzivna prava spomenutoj “East India Company” na uvoz čaja u Englesku – čime je ta tvrtka stekla monopol i nevjerojatno se obogatila – a imala je pravo čak i vojnom silom osvojiti, zadržati i obraniti komercijalno zanimljiva područja s kojih bi se uvozile sirovine za pripremu čaja. Osim toga, ova je tvrtka uvozila i druge ekskluzivne proizvode, poput svile, pamuka i opijuma, koji su se svi redom mogli skupo prodati na britanskom tlu, ali ništa nije moglo postići tako visoku cijenu i biti toliko profitabilno kao čaj!
Čaj je u Englesku pristizao "tea clipperima", najbržim jedrenjacima koji su ikada postojali. Ovo je posljednji od njih, Cutty Sark (danas izložen u londonskom Greenwichu), porinut 1869. i u službi tijekom cijele prve polovice 20. stoljeća.
Takva pozicija spomenute tvrtke dovest će i do pobune protiv britanske vlasti u Americi gotovo stoljeće i pol kasnije: kako je East India Company svoja monopolistička prava zadržao sve do duboko u 18. stoljeću, branivši svim sredstvima osvojene unosne teritorije, 1773. bostonski su se trgovci pobunili protiv ove tvrtke koja je bila oslobođena svih carina i poreza prilikom dovoženja čaja na tlo Amerike. Sve su ostale tvrtke, uključujući i lokalne trgovce, morale plaćati posebne namete i poreze na čaj. Jednoga su dana bostonski trgovci odlučili pobacati u more sav čaj koji je upravo pristigao na brodovima East India Company; ova čuvena “Bostonska čajanka” bila je jedan od događaja koji su obilježili uvod u američku revoluciju.
Ipak, vratimo se jedno stoljeće ranije, na same početke ove tvrtke i početak uvoza čaja u Englesku. Nije trebalo proći mnogo vremena pa da se običaj pijenja čaja rapidno proširi cijelom zemljom – i da čaj postane uobičajeno piće i uz engleski doručak. Suvremeni dnevnici i zapisi kažu kako je početkom 18. stoljeća u samom Londonu već bilo petstotinjak (!) mjesta na kojima ste mogli popiti čaj, a tom je “modnom” trendu svakako pridonijela i činjenica da je tadašnja kraljica Ana (na vlasti od 1702. do 1707.) u kraljevskoj palači zamijenila jutarnje pivo uz doručak upravo čajem.
Tek su popodnevne čajanke za vrijeme kraljice Viktorije počele uključivati sendviče, kolače i ostalu hranu, pa je tipičan engleski popodnevni čaj svoj današnji oblik zapravo dobio relativno kasno, u 19. stoljeću. (Foto: Dario Sušanj)
Nije posve jasno odakle je, međutim, potekao običaj uživanja u čaju u popodnevnim satima. Iako je francuska aristokracija prakticirala takve čajanke i mnogo prije nego što su se čajne strasti preselile na suprotnu obalu kanala, to u Londonu nije postao običaj najvjerojatnije sve do 19. stoljeća. Za vrijeme vladavine kraljice Viktorije (na prijestolju 1837-1901), njezine su pratilje, navodno, imale vrlo velikih problema izdržati od prilično oskudnog ručka do i dalje velike, obilne dvorske večere.
Jedna od njenih pratilja, vojvotkinja od Bedforda, Anna Maria Stanhope, navodno je prva počela tražiti da joj se popodne, oko četiri-pet, servira čaj i nešto kruha.
S vremenom je na ovo druženje počela pozivati prijateljice – uvijek točno u pet sati – kojima bi ponudila sendviče, kolače i, dakako, čaj. Nije trebalo proći mnogo vremena pa da ostali “pokupe” ovaj dvorski običaj i “kopiraju” ga u svim društvenim slojevima, od aristokracije pa do običnih građana.
U tipičnom engleskom popodnevnom čaju možete tako danas uživati u većini londonskih hotela (mada si rijetki, dakako, mogu priuštiti odlazak na popodnevni čaj u, recimo, hotel Savoy) ili, primjerice, u čuvenoj robnoj kući Harrods, gdje ćete uz čaj dobiti i mnogobrojna peciva, sendviče i ostalo što čini potpuno iskustvo engleskog popodnevnog čaja. Iako će vas to iskustvo katkada stajati i nekoliko desetaka funta, dodaci koje ćete dobiti uz čaj nahranit će vas katkada i toliko da vam večera više neće biti nužna.
Nekoliko savjeta kako ispravno piti engleski čaj
Na kraju, odgovor na vječno pitanje oko kojega se dugo lome koplja: što najprije uliti u šalicu, čaj ili mlijeko? Rasprava traje stoljećima, a oko obje opcije stvoreni su tabori zagovaratelja. Ipak, većina će se složiti kako je ispravan način serviranja i pijenja engleskoga čaja takav da se u šalicu najprije ulije čaj, a da se tek potom dodaje mlijeko. Tako se ispravan omjer čaja i mlijeka može bolje odrediti, a i mlijeko će se – bez miješanja žličicom, jer to se s engleskim čajem nikada ne radi – ravnomjernije rasporediti u čaju.
Engleski se čaj, naime, nikada ne miješa kružnim pokretima čajne žličice. Umjesto toga, dovoljno je nekoliko puta proći žličicom od bližeg ruba šalice do onog daljeg. Po bontonu, žličica ne smije ostati u šalici nakon pripreme čaja, a mora biti odložena s desne strane šalice. I još – ako vaša šalica ima dršku, valja ju primiti kažiprstom i palcem, sa stražnje odnosno prednje strane: prsti, naime, nikada ne smiju proći kroz samu dršku. Ako vaša šalica za čaj nema dršku, trebali biste je primiti palcem s bliže strane i kažiprstom s one dalje, a preostalim prstima održavati ravnotežu. Barem bi to tako činili oni koji uistinu znaju kako se pije engleski čaj… a koji kažu i da je ispravno pritom mali prst držati lagano prema gore i od sebe, također – zbog održavanja ravnoteže šalice!
Posebna napomena: limun se nikada ne dodaje čaju s mlijekom! Osim što ta kombinacija ne rezultira posebno dobrim okusom, kiseline sadržane u limunu zgrušavaju bjelančevine iz mlijeka i čine ih neučinkovitima, čime se potpuno gubi smisao dodavanja mlijeka u čaj.
Postoji u Londonu zgodan muzejčić posvećen čaju i kavi – http://www.teaandcoffeemuseum.co.uk