Kako to nerijetko biva s onime što bez razmišljanja podrazumijevamo britanskom izmišljotinom, tenis je zapravo nastao u Francuskoj. U 12. stoljeću tamošnji redovnici razvili su dvoranski sport koji se danas naziva “pravi tenis” (real tennis). U 15. i 16. stoljeću proširio se među francuskom i britanskom aristokracijom, a najveću je popularnost u Britaniji doživio za kralja Henrika VIII., koji je i sam bio strastven igrač te si dao sagraditi teniski teren u Hampton Courtu. (U jednoj sceni iz prve sezone serije Tudori možete ga vidjeti baš kako igra tenis.)
Wimbledon je jedini Grand Slam i jedan od svega nekoliko turnira koji se danas igraju na travi, originalnoj teniskoj podlozi. (Foto: Spiralz/Creative Commons Attribution 2.0 licenca, http://www.flickr.com/people/95067463@N00)
Pravila modernog tenisa, precizno definiranog kao “tenis na travi” (lawn tennis) utvrdio je, pak, Velšanin Walter Clopton Wingfield krajem 19. stoljeća, isprva pod (iz očitih razloga brzo napuštenim) nazivom sphairistikè (grč. umješnost baratanja loptom). Kad ga je među svoje aktivnosti uvrstio wimbledonski kriketski klub nazvavši se All England Croquet and Lawn Tennis Club, počela je povijest tenisa kakvog poznajemo danas. Prvi teniski turnir koji je taj klub organizirao 1877. godine ujedno je prvi i najugledniji teniski turnir uopće – Wimbledon.
Pred dvjesto gledatelja koji su platili po šiling njegovo prvo izdanje osvojio je Spencer Gore. Tenisačice su se natjecanju pridružile 1884., a tek od 2007. godine dobivaju istu novčanu nagradu kao muškarci. Početkom 20. stoljeća tenis popularnost tenisa raste i dobiva međunarodni karakter, a Wimbledon se seli na sadašnju adresu, Church Road, gdje je kralj George V. svečano otvorio novi stadion s 14 tisuća mjesta. Dvadesetih su godina turnirom dominirali francuski tenisači, a razdoblje od 1934. do 1937. zlatno je doba britanskog tenisa. Štoviše, zadnji Britanac koji je osvojio Wimbledon je Fred Perry, davne 1936. godine. Britanci se ne mogu pomiriti s tom lošom tradicijom, gotovo da nacionalnom sramotom smatraju dugogodišnje nizanje neuspjeha u svom omiljenom sportu. I to još na svom terenu, u “hramu tenisa”. No čini se da zadnjih par godina, od ulaska Andyja Murrayja u vrh svjetskog tenisa, imaju razloga za optimizam. Ovogodišnji je turnir obilježila prava “Murraymannia”, gotovo nogometno navijanje svih Britanaca, od običnih gledatelja do novinara, no mladi je Škot zapeo u polufinalu.
Slavni francuski par Jacques Brugnon i Henri Cochet u Wimbledonu 1930. godine u meču protiv Amerikanaca Billa Tildena i Georgea Lotta. (Foto: Deutsches Bundesarchiv, Njemački državni arhiv)
Kako su se svi najveći svjetski tenisači upinjali osvojiti najprestižniji teniski turnir, Wimbledon je bio poprište mnogih legendarnih mečeva. Jedan od takvih je finale 2001. godine i dramatična pobjeda Gorana Ivaniševića, koji nije bio dovoljno dobro rangiran na svjetskoj ljestvici da bi nastupao na turniru, već je od organizatora dobio pozivnicu (wild card). Gubitnik u prethodna tri nastupa u finalu turnira koji obožava, Goran je postao iznimno popularan među otočkom publikom i novinarima, vjerojatno zbog temperamenta posve različitog od britanskog.
Wimbledon je obilježio karijere i mnogih drugih poznatih tenisača. Primjerice, najviše naslova u pojedinačnoj konkurenciji ima Martina Navratilova (čak devet), najmlađi je pobjednik Boris Becker (sa 17 godina i 227 dana), a najsvježiji su pobjednici Roger Federer – koji ga je osvajao i četiri puta za redom, od 2003. do 2006. godine – te Venus Williams, koja ima jednu pobjedu manje od njega (no još uvijek velikih pet).
Roger Federer osvojio je Wimbledon četiri puta za redom, od 2003. do 2006. godine, te je i aktualni pobjednik. (Foto: Justin Smith, Creative Commons 2.0 Attribution ShareAlike 2.0 licenca, http://www.flickr.com/photos/8566727@N06)
Wimbledonski turnir po mnogočemu je poseban. Jedan je od svega nekoliko teniskih turnira na travi i jedini turnir na kojem su igrači zamoljeni da nose pretežno bijelu odjeću, bez vrištećih imena sponzora. Oni se jedino ovdje uglađeno oslovljavaju s ladies i gentleman, a ne women i men kao na ostalim turnirima. Posjet Wimbledonu uključuje i mnogo specifičnih, davno utvrđenih rituala. Primjerice, tu se tradicionalno jedu jagode sa šlagom i pije špricer Pimm’s. Tijekom dva tjedna ovogodišnjeg natjecanja tako je pojedeno 28 tona jagoda sa sedam tisuća litara šlaga.
Kraljevska obitelj još od početka prošlog stoljeća redovito posjećuje Wimbledon i otad je stalno jedan njezin član predsjednik ovog teniskog kluba. Trenutno je to vojvoda od Kenta, koji već godinama zajedno sa suprugom ima čast uručiti pokal pobjedniku i poraženom u finalu. Do 2003. godine igrači su se morali i nakloniti ili kleknuti pri ulasku na teren ako je u gledalištu bio netko iz britanske kraljevske obitelji, a danas se to od njih zahtijeva samo ako meč gledaju kraljica ili princ od Walesa.
Unatoč očitom tradicionalizmu i Wimbledon i moderni tenis općenito tehnološki su vrlo osviješteni. Oko sokolovo (Hawk-Eye), računalni sustav koji se na zahtjev igrača službeno koristi za provjeru je li loptica pala izvan terena, u upotrebi je ovdje od 2007. godine. No pravi tehnološki biser predstavlja službeni web site Wimbledona, razvijen od strane IBM-a, tehnološkog partnera turnira. Količina usluga i podataka koje ovaj site nudi teško da se mogu mjeriti s ijednim sportskim siteom. Primjerice, rezultat u realnom vremenu prenosi Scoreboard, aplikacija u kojoj se poen po poen prikazuje kretanje rezultata na odabranom terenu. Usporedo je u donjem dijelu po setovima moguće pratiti opću statistiku odabranog meča, detaljnu statistiku servisa ili odvijanje rezultata na ostalim terenima. Klikom miša na ime igrača dolazi se izravno do njegova profila, a postavljanjem miša iznad “otiska” loptice u grafičkom prikazu servisa može se doznati brzina servisa.
Ljubitelji tenisa obožavaju i vizualno iznimno atraktivan PointTracker, aplikaciju koja, također u realnom vremenu, daje renderirani trodimenzionalni prikaz svakog udarca. Preko ovog sitea moguće je (uz prilično razumnu naknadu) pratiti live streaming cijelog turnira, ali i dva besplatna radijska kanala s komentarima susreta.
Ovogodišnji je Wimbledon uz sve spomenute brižno njegovane tradicije obilježila i jedna revolucionarna novost - pokretni krov iznad centralnog terena, koji je sagrađen kako bi spriječio dosad vrlo učestale i brojne prekide mečeva zbog kiše.
Sve vam te napredne opcije mogu biti internetska utjeha ako niste uspjeli nabaviti svoju ulaznicu, što je vrlo teška misija. Naime, najveći dio ulaznica još od 1924. godine raspodjeljuje se (za novac, naravno) u javnoj lutriji početkom godine. Vrlo mali dio ulaznica prodaje se i na sam dan odigravanja meča, no da biste do njih došli, morate čekajući red u Wimbledonu prespavati prethodnu noć. Prodaja ulaznica izvan službenih kanala dopuštena je samo vlasnicima stalnih ulaznica, financijerima kluba. Fanovi koji nemaju dovoljno novca ili sreće, a žele osjetiti wimbledonsku atmosferu, najvažnije mečeve masovno prate na ogromnom ekranu unutar teniskog centra. Britanski novinari to popularno mjesto obično nazivaju imenom nekog od aktualnih britanskih igrača. Najpoznatije je kao Henman Hill (u čast umirovljenom tenisaču Timu Henmanu), a zadnjih godina u optjecaju su i imena Murray Mound, Mount Murray, Murrayfield itd.
Ovogodišnji je Wimbledon uz sve spomenute brižno njegovane tradicije obilježila i jedna revolucionarna novost – pokretni krov iznad centralnog terena, koji je sagrađen kako bi spriječio dosad vrlo učestale i brojne prekide mečeva zbog kiše, najprepoznatljivije wimbledonske tradicije. Mnogi smatraju da je Wimbledon dobivanjem krova izgubio dio šarma, dok se pragmatičniji gledatelji (i televizijske kuće s pravima za prijenos) vesele toj inovaciji. Nebo iznad Londona, pak, ove je godine, u britanski ciničnoj maniri, bilo pretežno sunčano.
Komentari