Šećete li Brightonom i ovdje ste prvi puta, vjerojatno će vas posve nepripremljene “zaskočiti” zgrada koja na prvi pogled izgleda potpuno “out of place”, kao da je netko teleportirao indijsku palaču direktno na englesku rivijeru. Na drugi pogled, palača se odjednom ne doima indijskom, već primjećujete i turske odnosno islamske, kineske, pa i pokoji drugi dalekoistočni arhitektonski element. Kada saznate da je paviljon dao graditi jedan kralj – i to podjednako zbog svoje ljubavi prema raskošnoj, egzotičnoj umjetnosti, koliko i zbog ljubavi prema jednoj ženi kojom se nije mogao oženiti – vjerojatno ćete u konačnici biti ponukani i da odvojite par funta i svratite u unutrašnjost…
Teško da postoji neki orijentalni element kojega Nash nije upotrijebio u izgradnji Kraljevskog paviljona: pretežno indijski izgled paviljona "narušen" je minaretima i pagodama, elementima iz drugih orijentalnih kultura. Bajkoviti "miks" tih elemenata odgovoran je za jednu od najljepših zgrada u Britaniji. (Foto: Briantist/Wikimedia, Public Domain)
Još krajem 18. stoljeća na ovome mjestu u Brightonu stajala je tek prosječna, ni po čemu posebna engleska seoska kuća. No, budući prijestolonasljednik, koji se ovdje volio igrati kao dijete, već je tada imao zamisao pretvoriti je u nešto mnogo grandioznije, nešto s egzotičnim orijentalnim “štihom”. George IV. je početkom 19. stoljeća postao vladar umjesto kralja; njegov otac, George III. nije bio posve mentalno zdrav i sposoban obavljati svoje kraljevske dužnosti pa su ti poslovi gotovo u potpunosti pali na sina.
Za razliku od svojeg oca, sin George bio je posve pribran, no u trenutku kada je postao Princ Regent i kada je efektivno počeo vladati umjesto oca, itekako je volio pokazati svoj katkada i malo pretjerani ukus i sklonost ka grandioznom, ka kiču, ka raskošnoj, nakičenoj umjetnosti. Osim toga, Georgeu je njegov osobni liječnik savjetovao da što više vremena provodi na moru, a Brighton se pokazao izuzetno praktičnim odabirom – dovoljno blizu Londona da se ovamo moglo stići prilično brzo, a opet i dovoljno daleko da ne bi bio previše opterećen formalnim kraljevskim radnim danom.
A ako ste u periodu Regencyja tražili osobu koja bi mogla ispuniti baš sve te Georgeove želje, ne biste se trebali mnogo raspitivati oko najboljeg izvođača: John Nash, jedan od vodećih londonskih arhitekata toga doba bio je očit, idealan izbor (spominjao sam ga već kao osobu koja je osmislila Marble Arch u Londonu a nije suvišno napomenuti i da je Nash u potpunosti odgovoran za planiranje i izgradnju londonskog Regent Streeta; pogodite u čiju je čast ulica tako nazvana).
George je 1815. Nashu dao “nemoguć” projekt: raskošna, orijentalna palača koja posuđuje mnoge elemente iz bliskoistočnih i dalekoistočnih arhitektura – od minareta, preko brojnih indijskih elemenata koji dominiraju vanjštinom pa do kineskih pagoda – predstavljala je veliki izazov arhitektu tijekom sedam godina izgradnje i veliku radost Georgeu nakon što je bila dovršena.
Nashova ilustracija prostorije za bankete u Kraljevskom paviljonu u Brightonu. Sobom dominira luster (težine jedne tone!) koji visi iz ralja zmaja što je prekriven palminim lišćem (na stropu).
Priča kaže da je jedan od glavnih Georgeovih motiva za izgradnju Kraljevskog paviljona (Royal Pavillion) svakako bila i želja da ima mjesto na kojem bi se mogao bezbrižno zabavljati sa svojom ljubavnicom, gospođicom Marijom Fitzherbert, podalje od kraljevskih palača u Londonu. Njome bi se George u konačnici vjerojatno i oženio ali to nije mogao učiniti budući da je ona bila katolkinja.
Georgeov nasljednik, William IV., također je volio uživati u Brightonu, ali već sljedeća kraljica, legendarna i moćna Victoria, poznata po svojoj skromnosti, nikako se nije mogla uklopiti u Georgeovu bajkovitu, pretjeranu raskoš pa je odlučila gotovo uopće ne koristiti Kraljevski paviljon kao ljetno odredište za odmor; umjesto toga, tijekom odmora preselila bi nešto zapadnije, na Isle of Wight. Raskošno uređen interijer uglavnom je rastavljen: sve što se moglo odnijeti i uspješno uklopiti u druge kraljevske palače na kraju je završilo u Buckinghamskoj palači u Londonu i u rezidenciji u Windsoru. Samu zgradu Victoria je prodala gradu Brightonu, koji se tek nakon Drugog svjetskog rata počeo vrlo jako truditi da Kraljevski paviljon, moguću središnju turističku atrakciju ovog grada, dovede na razinu ranije slave i uredi interijer u stilu onoga u kakvom je nekoć uživao George IV.
Komentari