Vrijeme je i da zaključim seriju članaka u kojima sam, s povijesnog aspekta, “secirao” jednu od najboljih britanskih serija ikada – Crnu Guju. Četvrta sezona ne donosi niti jedan stvaran povijesni lik, no Fryov general Melchett vrlo je blizu povijesnoj slici britanskog feldmaršala Haiga. Nakon što pročitate ovaj članak, vjerojatno ćete shvatiti da sav crni humor scenarista ove sezone oko masovnog slanja vojnika u smrt bez jasne strategije baš i nije posve povijesno neutemeljen…
Posljednja sezona Crne Guje smješta Edmunda Blackaddera u Flandriju, usred potpunog vojničkog zastoja: niti Nijemci niti Englezi ne mogu se pomaknuti gotovo niti centimetra na fronti. General je, pak, zaokupljen svojim ormarićem s alkoholnim pićima i briljantnim planovima napada smatra "polako šetanje prema neprijatelju"...
Iako sam na kraju članka o trećoj sezoni bio pomalo skeptičan isplati li se pisati povijesni osvrt na četvrtu sezonu “Crne Guje” – tim više što ona zatiče Edmunda Blackaddera kao kapetana britanske vojske u Prvom svjetskom ratu, negdje na Zapadnoj fronti u Flandriji (regiji koja se proteže kroz Belgiju, Francusku i Nizozemsku), a Prvi svjetski rat baš i nije područje mojeg užeg interesa – kratkim pregledavanjem epizoda šeste sezone zaključio sam da materijala, ipak, ima ponešto, te da se isplati kompletirati “ciklus” članaka o ovoj kultnoj britanskoj humorističnoj seriji.
Premda u četvrtoj sezoni, za razliku od prethodne tri, nema baš niti jednog stvarnog povijesnog lika – zbog čega će i ovaj članak biti poprilično kratak – scenaristi Ben Curtis i Richard Elton ponovno su uspjeli iz povijesnih osoba “posuditi” ponešto i ”sintetizirati” karakter u seriji.
Opis prve epizode serije kaže: “Kada feldmaršal Haig odluči pomaknuti svoj ormarić s pićem petnaest centimetara bliže Berlinu, Crna Guja ponudi se biti službenim ratnim umjetnikom”. Feldmaršal Haig ne pojavljuje se gotovo uopće (možemo ga tek nakratko vidjeti u posljednjoj epizodi sezone), no gotovo da nema nikakve sumnje kako je general Melchett (kojega glumi Stephen Fry) uvelike temeljen upravo na Haigu.
Lik kojega utjelovljuje Stephen Fry - izmišljeni general Melchett - u vjerojatno velikoj mjeri temeljen je na britanskom feldmaršalu Haigu.
Budući da, kao što sam priznao, povijest Prvog svjetskog rata nije moja jača strana, morao sam malo “kopati”; Melchettov lik ima “briljantne” borbene taktike i planove (“neka se vojnici izvuku iz rovova i polako krenu prema neprijatelju”), a čini se da je i stvarni Haig često bio kritiziran zbog načina na koji je vodio bitke. General Melchett tijekom serije ima čitav niz takvih “fantastičnih” ideja koje bi – gotovo bez iznimke – dovele do masovne pogibije njegovih trupa uključujući, dakako, i Crnu Guju.
Niti devedeset godina nakon završetka Prvog svjetskog rata, povjesničari se, izgleda, ne mogu u potpunosti usuglasiti oko uloge feldmaršala Douglasa Haiga u britanskim trupama u Prvom svjetskom ratu. Haig je odigrao ključnu ulogu u bitkama koje su dovele do njemačkog poraza 1918., no odmah nakon rata počele su i mnogobrojne kritike na njegov račun. One najozbiljnije govorile su da je Haig bio sklon izdavanju naredbi koje bi u konačnici rezultirale pretjeranim ljudskim gubicima, zbog čega je zaslužio i nezahvalan nadimak “mesar iz Sommea” (po jednoj od bitaka koju je dobio – ali također uz nevjerojatne žrtve).
Feldmaršal Douglas Haig dobio je mnoge bitke koje su presudile u korist saveznika u Prvom svjetskom ratu, no počesto je bio kritiziran zbog nepotrebnih ljudskih žrtava i činjenice da je vodio rat iz kabineta u pozadini.
Takve kritike ponajviše su dolazile od mladih vojnika – možda sličnih našem kapetanu Crnoj Guji – a dodatno bi ih razljutilo to što Haig nikada nije posjetio prvu crtu bojišnice već je isključivo davao zapovjedi “iz pozadine”. (U posljednjoj epizodi serije možemo ga nakratko vidjeti kako se igra figuricama vojnika dok šalje Crnu Guju i cijelo njegovo društvo u sigurnu smrt.)
S druge strane, vođenje bitaka “iz pozadine” postat će s vremenom paradigma modernog ratovanja – što zbog razvoja artiljerije i zrakoplovstva a što zbog bolje komunikacije generali su sve manje odlazili na prvu crtu bojišnice. No, niti Churchill ga nije štedio: napisao je u svojim memoarima da je Haig uspio zaustaviti strojničku paljbu neprijatelja samo “prsima hrabrih vojnika” i ničim drugim.
Iako se Haigovi uspjesi na bojišnici ne mogu zanijekati, mnogi ga i dalje kritiziraju zbog nekih posve nepotrebnih bitaka i naoko potpune nebrige za ljudske gubitke.
Navodno Haig nije bio jedini takav general već se radilo o cijelom starijem kadru britanske vojske koji se nije baš najbolje snašao u novim uvjetima Prvog svjetskog rata (s mnogim novim oružjima, poput zrakoplova, koji nisu viđani u ranijim ratovima).
Današnji povjesničari također pokušavaju sugerirati kao vrlo važnu činjenicu to da su rovovske bitke u Prvom svjetskom ratu jednostavno neizbježno dovodile do bezizlaznih pozicija: dok se jedna strana ne bi odlučila za masovan, agresivan napad, ništa se na crti bojišnice nije moglo promijeniti. Takva mišljenja ne “amnestiraju” Haiga od njegove odgovornosti i često vrlo neshvatljive taktike upuštanja u nepotrebnu bitku, ali itekako dobro objašnjavaju situaciju na fronti koja se od tih dana pa do suvremenog načina ratovanja bitno promijenila.
Bilo kako bilo, čini se kako je Haigov “legendarni” nemar za vojničke trupe i spremnost da riskira katkada i desetke tisuća života na posve besmislene bitke (u trećoj bitci kod Ypresa navodno je izgubljeno oko 16 tisuća života zbog vrlo malo napretka na terenu, na sjevernoj belgijskoj obali) poslužio kao odlična inspiracija za potpuno besmisleno ponašanje generala Melchetta u “Crnoj Guji”.
Komentari