Teško da ćete išta uspjeti vidjeti u Škotskoj a da se ne susretnete s proslavljenim i opjevanim imenima trojice junaka: William Wallace (“Braveheart”), Robert the Bruce i Bonnie Prince Charlie poznati su daleko izvan granica Škotske po svojim borbama za škotsku neovisnost koje, doduše, nisu baš uvijek bile posve uspješne. Bitka na mostu kod Stirlinga, bitka kod Bannockburna i ona kod Cullodena značajni su događaji u škotskoj povijesti a donijeli su vječnu slavu trojici nacionalnih simbola…

Bonnie Prince Charlie

"Lijepi princ" Charlie na portretu iz 1729. Njegov pokušaj da na prijestolje vrati svoju katoličku lozu Stuarta bio je osuđen na propast, iako je zamalo uspio osvojiti Edinburgh.

Bonnie Prince Charlie, pravim imenom Charles Edward Stuart, jedan je od omiljenih škotskih prinčeva. Ako ništa drugo, narod ga je volio i podržavao, unatoč njegovom krajnje neuspješnom pokušaju da svojeg oca Jamesa vrati na britansko prijestolje i time na čelo kraljevstva ponovno vrati katoličku lozu.

Škotska i Engleska ujedinjene su sporazumom o uniji koji je stupio na snagu 1. svibnja 1707. no on, dakako, mnogima nije bio po volji: u Škotskoj je buknuo niz pobuna Jakobita koji su na prijestolje željeli vratiti kralja Jamesa VII. (od Škotske), odnosno Jamesa II. (od Engleske). Taj James bio je Charliejev djed.

Već 1708. u Edinburgh je doplovio Jamesov sin a Charliejev otac, James Edward Stuart. Problem je bio u tome čime je doplovio – sa sobom je doveo francusku mornaricu, temeljem sporazuma Škotske o savezništvu s Francuskom (a, dakako, protiv Engleza). Engleska vojska ih je, međutim, brzo i učinkovito “ispratila” iz zaljeva Firth of Forth pored Edinburgha pa od njihove ideje zauzimanja grada nije bilo ništa.

Princ Charlie već je 1745. – sa samo 25 godina – krenuo u bitku za britansko prijestolje, no mnogi će se složiti kako je njegov pokušaj unaprijed bio osuđen na propast jer su se s druge strane nalazile daleko nadmoćnije snage kraljevstva. Potpomognut ratnicima iz Škotskog visočja (Highlands), Charlie je uspio osvojiti čak cijeli Edinburgh – osim, dakako, Edinburškog dvorca čija se strateški odlična pozicija pokazala pretvrdim orahom za mladog princa. Iz zapisa iz tog doba može se dobiti zaključak da je Charlie pokušao osvojiti sam dvorac više “sportski”, svjestan da nema baš nikakve šanse protiv nadmoćne vojske koja je držala ovu vojno superiornu poziciju. No, kad je već bio u Edinburghu, morao je barem pokušati…

Pomalo prepotentno, Charlie je krenuo dalje prema sjevernoj Engleskoj;  engleska je vojska agresivno pritisnula s druge strane i potjerala Charlieja i njegove pristaše natrag do sjevera, u Visočje, da bi ih pobijedila u finalnoj bitci kod Cullodena, 1746. godine, te time konačno stala na kraj Jakobitskim pobunama. Charlie je, srećom, izvukao živu glavu, no morao je pobjeći u izgnanstvo u Francusku.

Unatoč neuspjehu, a vjerojatno zahvaljujući pomalo “suludom” pokušaju da vrati svoju obitelj na prijestolje, “lijepi princ” Charlie ostaje jedna od najviše opjevanih i omiljenih škotskih figura.

William Wallace – “Braveheart”

Wallaceov najsvjetliji trenutak bila je pobjeda na mostu kod Stirlinga, no nakon toga uslijedio je niz loših vojničkih odluka i izgubljenih bitaka da bi svega nekoliko godina kasnije završio u londonskom Toweru s optužbom za izdaju.

Vratimo se nešto dalje u povijest! Krajem 13. stoljeća, Škoti su, kako bi se mogli lakše oduprijeti Englezima, sklopili savezništvo s Francuzima. Ono je za posljedicu imalo nekoliko zanimljivih stvari: ulazak brojnih francuskih riječi u škotski jezik, uvoz finih francuskih vina, te pomalo “opskurnu” činjenicu da su sve do 1903. Škoti, barem na papiru, imali pravo na dvojno francusko državljanstvo! Ipak, korisnog učinka ovo savezništvo nije imalo jer su Englezi 1296. došli do Edinbugha s vojskom od preko 30,000 ljudi i s lakoćom ga zaposjeli.

Bitke za škotsku neovisnost predvodio je tada nitko drugi no čuveni Braveheart (da, onaj “filmski”), pravim imenom William Wallace, vitez kojega se smatra škotskim domoljubom i nacionalnim herojem (pomalo sarkastično, mogli bismo reći da ga se takvim smatralo i prije holivudskih čarolija i Mela Gibsona).

Najčuvenija Wallaceova pobjeda nad engleskom vojskom ona je u bitci kod Stirlinga, 1297. godine, i to u situaciji kada Škoti na papiru nisu imali gotovo nikakve šanse – s druge je strane stajala nadmoćna engleska vojska s 3 tisuće konjanika i 50 tisuća pješaka. Unatoč tome, Wallace je škotsku vojsku uspio dovesti do pobjede pomno skovanom taktikom – čim su Englezi krenuli prelaziti rijeku na vrlo uskom mostu kod Stirlinga, postali su ranjivi. Nakon što je polovica vojnika uz velike muke prešla uski most, bilo je lako pobijediti tako razdvojenu vojsku i brojčano slabijem neprijatelju.

Unatoč pobjedi, Wallace nije još dugo predvodio borbu za škotsku neovisnost. Godinu dana kasnije pokušao je “upasti” na sjever Engleske, time jako razljutivši engleskog kralja Edwarda koji je zaključio da bitka neće biti gotova sve dok Wallace ne završi u londonskom Toweru. Dok su ga se Englezi uporno pokušavali dočepati, Wallacea baš nije pratila vojna sreća – niz izgubljenih bitaka ozbiljno je naštetio njegovom vojničkom ugledu. Nakon što je, tako, godinama uspješno izbjegavao uhićenje, Wallace je pronađen 1305. te je pogubljen u Londonu te iste godine pod optužbom za izdaju. Iako osim bitke kod Stirlinga nije imao pozitivnih vojnih rezultata, Wallace je ujedinio Škote u želji za neovisnom zemljom i s pravom nosi herojski status. Wallaceov spomenik nalazi se tamo gdje mu je i mjesto – pored dvorca u Stirlingu.

Robert the Bruce

Robert the Bruce pobjedom u bitci kod Bannockburna uspio je Škotskoj osigurati barem određenu razinu vojne samostalnosti i nezavisnosti.

Nakon Braveheartova pogubljenja, škotsko je plemstvo našlo novog vođu bitke za neovisnost od kojega se očekivalo da nastavi Wallaceovim žarom (ali, dakako, uz nadu da će biti uspješniji): odabir je pao na Roberta the Brucea (odnosno, kako se službeno zvao, kralja Roberta I.). Premda je bio prilično uporan u svojim nastojanjima da potjera Engleze iz Škotske (sa svojim motom: “ako ne uspiješ, pokušaj ponovno, ponovno i – ponovno”), Robert the Bruce uspio je zabilježiti tek podugački niz poraza. Međutim, iscrpljivanje protivnika bila je jedna od taktika.

Kako je, unatoč porazima, tijekom desetak godina prilično “napatio” Engleze, zahvaljujući toj taktici upornog odbijanja da se s njima suoči “oči u oči” s izjednačenim snagama i napadajući ih kad god bi bila neka zgodna prilika, smatra ga se jednim od prvih uspješnih “gerilaca”. Njegova jedina značajnija pobjeda ona je kod Bannockburna, 1314. godine, osigurala je Škotskoj određenu vojnu samostalnost – barem na neko vrijeme.

Bruce je uspio i “pokazati zube” napadima na sjevernu Englesku, došavši čak do Yorka. Nakon Bannockburna, engleski kralj Edward II. morao je pristati na potpisivanje “Edinburškog primirja” koje je, ipak, bilo prilično kratkoga vijeka jer su se Englezi ponovno s lakoćom vratili do Edinburgha čim je Robert the Bruce umro.

Ohrabren uspjehom kod Bannockburna, Robert the Bruce sljedeće je godine, 1315., krenuo “oslobađati” Irsku od engleskih “okupatora” – međutim, svi su ovi navodnici itekako opravdani jer, unatoč određenom početnom uspjehu, irski klanovi nisu Brucea doživjeli kao “osloboditelja” niti je on na “Smaragdnom otoku” uspio steći njihovu snažniju potporu. Oni, naime, nisu vidjeli baš nikakvu razliku između engleskih i škotskih osvajača, pa je Bruceov pohod na Irsku u konačnici bio neuspješan…

U Stirlingu se nalazi spomenik škotskom nacionalnom junaku Williamu Wallaceu, podignut u 19. stoljeću. U prednjem je planu spomenik Robertu Bruceu. (Foto: Britainonview / Rod Edwards)