Dun Eiden, najveći grad naroda Gododdina koji se spominje u rukopisima u 7. stoljeću kao narod drevnih korijena, bio je, po značenju svoga imena, “utvrda na padinama brijega”. Kada su Angli 638. iz svjeveroistočne Engleske krenuli još više na sjever i pokorili potomke Gododdina te osvojili Dun Eiden, impresivna lokacija toliko im se svidjela zbog svojih strateških prednosti da su u času odlučili ostati ovdje. Iz imena ranijeg naselja zadržali su “Eiden” i dodali mu tipičnu staroenglesku riječ za utvrdu – “burh” – a gotovo tisućljeće i pol razvoja grada oko vulkanske stijene čije su litice isklesali ledenjaci stvorilo je možda i najljepši grad na otoku.

Često odgovaram na pitanje odakle krenuti s razgledavanjem Velike Britanije; London je, dakako, jednostavno – London, i samim time izvan bilo kakve konkurencije, ali ako moram odabrati ijedan grad izvan Londona koji bi svakako trebalo vidjeti, izbor je prilično jednostavan. Ili je možda takav samo meni zbog toga što sam zaljubljen u Edinburgh otkako sam prvi puta došao u taj grad?

Prijestolnica Škotske, sa svojim impresivnim dvorcem na vulkanskoj stijeni, uskim uličicama staroga grada i širokim avenijama nastalima u georgijansko i viktorijansko doba, grad je u koji se, naime, izuzetno lako zaljubiti. Središnja atrakcija je, dakako, Edinburški dvorac, no u Edinburghu se ima još štošta za razgledati pa će i ova šetnja kroz povijest i današnje ulice Edinburgha biti podijeljena u nekoliko članaka jer je apsolutno nemoguće sve važno i lijepo u ovom gradu spomenuti odjednom.

• Članak: Edinburgh Castle (povijest, galerija, panorama grada – i još mnogo toga)

Dugogodišnje rivalstvo Glasgowa i Edinburgha – koje ide čak tako daleko da kraljevski Edinburgh u Glasgowu katkada nazivaju “the other city” – dodatno je potencirano posljednjih godina činjenicom da se Edinburgh posve obnovio. Ranije je situacija bila jasna: za kozmopolitski, dinamičan, ubrani grad – pravac Glasgow; za kraljevsko nasljeđe i povijest ispod svakog centimetra pločnika – pravac Edinburgh. Međutim, velika obnova grada, doseljavanje novih generacija i svjetski poznati događaji poput ljetnog festivala učinile su Edinburgh gotovo jednako (ako ne i više) kozmopolitskim od njegova zapadnog susjeda.

U viktorijansko doba, izgradnjom novoga grada, Edinburgh je bez sumnje postao najljepši grad na otoku. Slična se viktorijanska arhitektura, dakako, mogla viđati i po drugim engleskim gradovima, no čak niti metropola nije se mogla pohvaliti da je nastala pod budnim okom Edinburškog dvorca i u tako impresivnom okruženju. U 19. stoljeću Edinburgh je postao toliko lijep i atraktivan grad da nije trebalo proći mnogo vremena pa da ga od milja nazovu “Venecijom sjevera”. Premda je taj naziv prikladniji drugim gradovima koji su ga zaslužili svojim brojnim kanalima, poput Stockholma, referenca se u slučaju Edinburgha odnosila prije svega na njegovu impresivnu arhitekturu; kao što ćete saznati nešto kasnije, jedan drugi naziv mu je, možda, zbog razvoja znanosti te doprinosa književnosti i filozofiji i više odgovarao!

Teško je bilo što putopisno napisati o Edinburghu a ne proći, barem ukratko, kroz njegovu povijest. Uistinu, rijetko je koji drugi veliki grad na otoku povijest toliko oblikovala kao škotsku prijestolnicu: svaka šetnja kroz Edinburgh, u kojem god smjeru krenuli, šetnja je kroz škotsku povijest.

Povijest, relativno ukratko

Kad su Rimljani stigli na ovaj otok, područje oko vulkanske stijene na kojoj se danas nalazi tvrđava (Castle Rock), te susjedna brda Arthur’s Seat i Blackford Hill već su bila nastanjena. Nije poznato baš mnogo o tim ranim ‘Britancima’ (ne Britancima u današnjem smislu, već – ranim stanovnicima Britanskog otoka) jer su prvi zapisi što su preživjeli do današnjih dana oni iz 7. stoljeća, a koji samo spominju tadašnje žitelje ovog područja kao nasljednike plemena Gododdina. Njihov vođa, izvjesni Mynyddog Mwynfawr, navodno je prije odlaska u bitku priređivao svetkovine za svoje ratnike u “dvoranama Eidyna”. No, 638. oni su svoju finalnu bitku izgubili i vulkanska je stijena u Eidynu pripala Anglima koji su “navalili” sa sjeveroistoka Engleske.

Nije čudno da je grad nastao upravo na ovome mjestu: kilometrima uokolo, nema bolje lokacije za obranu od napadača i pogled sve do zaljeva Firth of Forth. Vulkanska stijena s gotovo okomitim, nevjerojatno strmim padinama koje su nastale povlačenjem ledenjaka nakon zadnjeg ledenog doba, bila je nastanjena još 900 godina pr.K; rani tragovi naseljenosti Škotske i ovog područja potječu, međutim, otprilike 8500 godina pr.K.

Rimska invazija Britanije počela je 55 g. pr. Kr., kada je Julije Cezar sa svojim trupama stigao na otok, a nastavila se ozbiljnije trupama cara Klaudija 43. g. n. Kr., no car Hadrijan u drugom je stoljeću zaključio kako su ovi negostoljubivi, sjeverni krajevi posve neperspektivni. Kako mu “divlja” sjeverna plemena (a Rimljanima nije trebalo mnogo da neko pleme proglase barbarima) ne bi upadala na područje Rimskog carstva, cijelom širinom sjeverne Engleske izgradio je između 122. i 128. čuveni Hadrijanov zid. Nešto kasnije, car Antoninus ipak je zaključio da carstvo treba proširiti do zaljeva Firth of Forth, te je izgradio novi, Antoninov zid, na ovome mjestu: lokacija Edinburgha ovime je “upala” u Rimsko carstvo i on se našao na njegovoj sjevernoj granici. Nije trebalo proći mnogo vremena da se Rimljani potpuno povuku iz Škotske – samo četrdesetak godina kasnije – a u petom stoljeću potpuno su napustili i cijeli otok.

“Zakon” strateški položaj pobrinuo se za prilično turbulentna vremena kroz koja je Edinburgh prolazio: mijenjao je ruke vjerojatno češće od bilo kojeg drugog grada na otoku. U kasnijoj povijesti, sam su dvorac po nekoliko puta opsjedali i rušili i Englezi i Škoti, no brojni su sukobi na ovome mjestu počeli još mnogo ranije, odmah nakon odlaska Rimljana. Škoti, pleme koje je iz Irske došlo na zapadnu obalu Velike Britanije u šestom stoljeću, pod vanjskim pritiskom i prijetnjom Vikinga te uz pomoć zajedničke kršćanske vjere, ujedinilo se s Piktima koji su također prebivali na ovome području. Sredinom devetog stoljeća, Škotska je ujedinjena kao kraljevstvo, sa središtem u Sconeu (i čuvenim Kamenom sudbine kao jednim od glavnih simbola).

Škoti, pa Englezi, pa Škoti, pa Eng… OK, shvatili ste.

Kakve ovo veze ima s Edinburghom? Ima mnogo – tada je još bio u rukama Angla koji su ovamo došli iz sjeveroistočne Engleske. Gotovo dvjesto godina kasnije (1018.), škotski kralj Malcolm II. potukao je kralja Angla, Knuta, u bitci kod rijeke Tweed, pa je Edinburgh tako početkom 11. stoljeća po prvi puta došao pod škotsku kontrolu. Do ovog trenutka, zapravo, i nije bilo konkretnog zapisa koji bi spominjao grad Edinburgh – već tek utvrdu na stijeni; naselje se počelo razvijati ovdje, u podnožju stijene, oko 1120.

Vladavina Malcolmovih nasljednika, dinastije Canmore, bila je tek uvod u seriju krvavih preuzimanja grada. Škoti su, kako bi se mogli lakše oduprijeti Englezima, sklopili savezništvo s Francuzima (koje je za posljedicu imalo nekoliko stvari: ulazak brojnih francuskih riječi u škotski jezik, uvoz finih francuskih vina, te pomalo “opskurnu” činjenicu da su sve do 1903. Škoti, barem na papiru, imali pravo na dvojno francusko državljanstvo!) no Englezi su 1296. došli do Edinbugha s vojskom od preko 30,000 ljudi – zaposjeli su grad Edinburgh, a Kamen sudbine iz Sconea prenijeli su u London.

O škotskim borbama za neovisnost vjerojatno ste već mnogo čuli, makar i samo gledajući filmove: William Wallace (“Braveheart”) i Robert Bruce predvodili su Škote u tim bitkama. No, u ovako nestabilnoj situaciji, Edinburgh se nije mogao slobodno razvijati, pa je stari grad, nastao  na utvrđenoj vulkanskoj stijeni, vremenom bio sve više i više pretrpan. Jedan izraz koji sam čuo jako mi se dopao: Edinburgh se tada s pravom mogao nazivati “srednjovjekovnim Manhattanom”, jer se živjelo u građevinama koje su bile i do 14 katova visoke! Kako širenje grada izvan zidina još uvijek nije bilo dobra opcija – ponajprije zbog obrane grada koja bi tada bila nemoguća tijekom čestih engleskih prijetnji – gradski su oci u jednom trenutku zaključili kako će, jednostavno, dio grada “pokopati”, podići razinu zemlje, i krenuti ponovno graditi ulice i zgrade na novoj razini. Posljedica toga jesu mnogobrojni podzemni prostori u gradu, ispod razine današnjih ulica, pa je Edinburgh idealan za razne zabavne ghost-hunting ture.

Sedamnaesto stoljeće u Engleskoj i Škotskoj obilježili su građanski ratovi koji su, nekim čudom, mimoišli sam Edinburgh, ali je zato kuga 1644/1645. pokosila petinu stanovništva u (pre)gusto naseljenom gradu. Najveću opsadu u svojoj povijesti grad je doživio potkraj 17. stoljeća: kada je u Englesku došao protestant William od Orangea, katolička je dinastija škotskih Stuarta bila osuđena na propast. Škotski lojalisti, vjerni kralju Jamesu, držali su zaposjednut Edinburški dvorac tijekom “dugačke opsade” (“Long Siege”) 1689. i uspješno odolijevali engleskim napadima.

Većina građana nije podržavala sporazum o uniji s Engleskom koji je stupio na snagu 1. svibnja 1707., pa nije nimalo čudno da je polovicom 18. stoljeća u Škotskoj došlo do niza takozvanih Jakobitskih ponuda (Jakobiti su željeli povratak kralja Jamesa na prijestolje, pa odatle njihov naziv). Nakon što su pobune ugušene konačnom bitkom kod Cullodena 1746., u kojoj je pobijedila engleska vojska, stabilnost koju je donijela druga polovica 18. stoljeća napokon je omogućila normalan razvoj Edinburghu.

Novi grad, nova umjetnost, nova filozofija…

Tijekom pedesetak godina mira u drugoj polovici 18. stoljeća, Edinburgh se napokon mogao “preliti” izvan gradskih zidina i početi disati punim plućima. Sjeverno od dvorca gradile su se široke georgijanske avenije i terase, pa iako je Edinburgh izgubio na političkoj važnosti dokidanjem Škotskog parlamenta nakon ujedinjenja s Engleskom 1707., grad je doživio pravu renesansu u kulturi, umjetnosti, znanosti.

Filozof David Hume, pjesnik Robert Burns i književnik Walter Scott samo su neka od poznatih edinburških lica iz toga perioda. Druga vam možda neće biti poznata imenima, ali hoće djelima: kemičar Joseph Black definirao je osnovne postavke termodinamike, a izdavač William Smellie u ovome je gradu utemeljio i počeo tiskati – Enciklopediju Britannicu. Priča se da je čak i Francuz Voltaire poručio kako “sva pravila novoga ukusa, od umjetnosti do uređivanja vrtova, danas nam stižu iz Edinburgha”.

Zbog velikih mislilaca poput Humea, Edinburgh je tada dobio i svoj drugi nadimak – “Atena sjevera”. George IV. bio je prvi monarh koji je 1822. službeno posjetio Edinburgh još od 1707. a kraljica Viktorija bila je preko ušiju zaljubljena u ovaj grad – rekla je da je “posve drugačiji od svega što je ikada vidjela”…  Ipak, našla se tu usred sve te kulturno-znanstvene renesanse i pokoja mračna priča, poput one o pljačkašima grobova pa čak i masovnim ubojicama koji su pokušali utažiti potrebu rane moderne medicine za velikim brojem trupala s kojima bi se mogla vršiti znanstvena istraživanja. Baš je u razvoju moderne medicine i proučavanju anatomije ovaj grad prednjačio, pa mnogo toga u suvremenoj medicini dugujemo upravo škotskim medicinskim školama koje su cvale u Edinburghu.

Danas – nova renesansa grada

A razlog zbog kojega biste svakako trebali danas posjetiti Edinburgh upravo je činjenica da grad sada uistinu proživljava svoju drugu renesansu. Iako su se i konzervativci i laburisti još krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća bavili idejom da se Škotskoj vrati njezin parlament, tek je na referendumu 1997. ova ideja dobila masovnu podršku (referendum održan dvadesetak godina ranije pao je u vodu svojevrsnim izbornim inženjeringom – svi koji nisu izašli izraziti svoje mišljenje bili su zabilježeni kao “protiv”).

Godinu dana kasnije, Škotski parlament i službeno je utemeljen, a 2004. preselio se u svoje novo zdanje blizu palače Holyrood, na samom kraju “Kraljevske milje”, avenije što vodi kroz stari grad od Edinburškog dvorca do Holyrooda. Royal Mile stvorena je, u osnovi, već pred 12 tisuća godina: točno ovim putem, od vrha vulkanske stijene prema “repu” Kraljevske milje klizali su ostaci ledenjaka i tako izbrazdali Kraljevsku milju i osnovne obrise budućeg Edinburgha.

Povratak Škotskog parlamenta vratio je i davno izgubljeni politički značaj ovome gradu, podižući istovremeno razinu škotskog nacionalnog ponosa – ne bi trebao začuditi niti pokoji grafit “end London rule” koji biste mogli vidjeti s vremena na vrijeme. Zbog svega toga danas Edinburgh raste brže od bilo kojeg drugog grada u Škotskoj. Izazovi za arhitekte i graditelje stoga su veći nego ikad: simpatični je grad smješten na nizu brežuljaka i brdašaca, što urbano planiranje čini prilično složenim.

Dok bi se, možda, većina posjetitelja još pred desetak godina složila kako dijelovi novog Edinburgha, onog iz 18. stoljeća, djeluju zapušteno i “dosadno”, u posljednje je vrijeme obnovljena većina fasada, pa grad po svemu uspješno konkurira svojem zapadnom susjedu, Glasgowu.

Za kraj ovog prvog (i možda malo predugačkog) članka o Edinburghu na ovim stranicama (dok pišem nove, predlažem vam da svakako pročitate zaseban članak o dvorcu i pogledate galeriju), nudim još dva argumenta za posjet škotskoj prijestolnici: Edinburgh je idealan grad za pješačenje (i stari i novi grad smjestili su se u svega nekoliko kvadratnih kilometara, pa vam javni gradski prijevoz gotovo i neće biti potreban, iako su busevi redoviti i dobro organizirani a uskoro bi gradom mogao provozati i prvi tramvaj), a škotski je engleski koji se govori u Edinburghu daleko čistiji i razumljiviji od tipičnog škotskog na kojega ste možda “naviknuti” gledajući filmove ili slušajući Škote iz Glasgowa ili Visočja.

Galerija: Edinburgh

Svakako pogledajte i galeriju fotografija Edinburškog dvorca!
Galeriju možete pogledati i na Flickru.
Fotografije: Dario Sušanj