Premda se crvena telefonska govornica može pronaći i izvan UK – primjerice, na Malti, Cipru i Gibraltaru, lokacijama koje su povijesno vezane uz Britaniju, ali i ponekim drugim bivšim britanskim kolonijama – ona je jedan od tipičnih i najprepoznatljivijih simbola Otoka. Danas je već prilično “ugrožena” mobilnom telefonijom, a slavu su joj još ranije “načeli” liberalizacija telekomunikacijskog tržišta i vandalizam, no ona i dalje predstavlja jedan od vrhunaca britanskog dizajna.
Čuvena crvena telefonska govornica u blizini London Eye, temeljena na dizajnu Sir Gilesa Gilberta Scotta. Sve ih se rijeđe može vidjeti na ulicama, ali oko dvije tisuće govornica širom zemlje zaštićeno je kao spomenik kulture te se ne smiju uklanjati. (Foto: ©Britainonview / Sheradon Dublin)
Pojedina dostignuća britanskog dizajna prepoznatljiva su, u trenu oka, širom svijeta. Nije preduvjet da ste ikad bili na Otoku da biste, primjerice, prepoznali čuvenu crvenu telefonsku govornicu ili generalne obrise mape londonske podzemne željeznice. Ono što je u svim tim slučajevima od naoko običnih stvari – ta, radi se tek o običnoj telefonskoj govornici! – učinilo prepoznatljive ikone dizajna jest neobičan pristup kojim se došlo do konačnog dizajnerskog rješenja.
Prve javne telefonske govornice na ulici počele su se pojavljivati u Londonu početkom 20. stoljeća (dotad su se uglavnom nalazile po hotelima, trgovinama, restoranima i pubovima), no ova proslavljena, crvena, posljedica je javnog natječaja što ga je 1923. raspisala državna pošta, nakon “pobune” arhitekata koji nisu bili zadovoljni dotadašnjom verzijom koja je nicala širom Britanije.
Na tom je natječaju pobijedila govornica koju je osmislio Sir Giles Gilbert Scott, ali “finalni touch” legendarnoj govornici dala je sama pošta: Scott je, naime, zamislio da čelična govornica bude srebrna, ali se pošta odlučila napraviti ih od lijevanog željeza i obojiti prepoznatljivom, vrlo uočljivom crvenom bojom – baš stoga kako bi ih bilo lakše primijetiti na ulici. Scottova govornica pojavila se najprije 1926. na londonskim ulicama da bi se u nekoliko godina proširila širom zemlje.
Glavno svojstvo govornice svakako je bila činjenica da biste ulaskom u nju ušli u jedan posve drugi svijet: bila je toliko dobro izolirana od prodiranja vanjskih zvukova da je bilo lako zaboraviti kako se nalazite nasred ulice, u govornici, a ne kod kuće ili na nekom drugom mirnom mjestu. Govornica je “prošla” kroz nekoliko inačica koje je za svoga života usavršavao sam Scott (njegova originalna nosila je naziv K2, a izdradio je još nekoliko novih verzija, sve do K6) no šezdesetih godina prošlog stoljeća slavu crvene telefonske govornice “načeo” je, najprije, ulični vandalizam a potom i mobilna telefonija.
Kako bi govornice bile lakše i jednostavnije za održavanje, najprije su izgubile svoje kupole na krovu, potom crvenu boju kao posljedicu liberalizacije telekomunikacijskog tržišta (svaki je telekomunikacijski operater ponudio vlastiti izgled telefonske govornice kako bi se razlikovao od konkurencije tako da se čak niti BT nije držao čuvene crvene govornice kao prepoznatljivog simbola), da bi kasnije s govornica nestala čak i vrata. Današnje moderne telefonske “govornice” nude i pristup elektroničkoj pošti i webu, ali modernije verzije uobičajene crvene govornice i dalje se mogu sresti na ulicama Londona i širom zemlje.
S popularnošću mobilnih telefona, originalna telefonska govornica postala je uistinu “ugrožena vrsta”. Mnoge su postale posve nepotrebne pa su uklonjene, čak i rasprodane širom svijeta gdje služe u istu svrhu ili kao posebna atrakcija. Neke su, primjerice, prodane osobama koji su ih preuredili u tuš-kabine u svojim domovima!
Oko dvije tisuće telefonskih govornica širom zemlje dobilo je, međutim, status zaštićenog kulturnog spomenika pa se ne smiju uklanjati, neovisno o tome koliko malo bile korištene – to je jamstvo da neće nestati niti iz urbanih sredina niti iz simpatičnih engleskih sela gdje ove urbane govornice katkada izgledaju uistinu zanimljivo u seoskoj atmosferi.
Komentari