Pandemonium u Zagrebu

Kako to izgleda kada se glazba, ples, video i scenska tehnika uklope u maštovito zamišljen i evidentno savršeno uvježban, a opet topao i zabavan performans mogli smo najbolje vidjeti prekjučer, na nedjeljnom zagrebačkom koncertu Pet Shop Boysa. Nakon 19 godina, Neil Tennant i Chris Lowe vratili su se zagrebačkoj publici koja ih je, sudeći po tome što je većinu pjesama otpjevala od početka do kraja, a otplesala ili otcupkala baš sve, itekako bila željna. Kombinacija aktualnih hitova, mnogih svojedobnih “brojeva 1″ i niza pjesama koje rijetko izvode na koncertima, stvorila je glazbeno-vizualni miks u kakvome se uistinu rijetko može uživati!

Kocke su činile multifunkcionalnu pozadinu pozornice: čas su bile projekcijsko platno, čas dodatni stage, čas ukrasi koji lebde iznad pozornice - plus pet za scenografiju i tehniku! (Foto: © Marko Lukunić / PIXSELL)

Bio sam pomalo skeptičan i u trenutku kada su Pet Shop Boys najavili koncert u “Areni” i u trenutku kada je on u posljednji trenutak prebačen u dvoranu “Dražen Petrović”. S jedne strane, nisam bio siguran koliko će dobro njihova glazba funkcionirati u ogromnoj Areni (premda nedvojbeno često nastupaju u velikim prostorima – ovogodišnja turneja “Pandemonium on Tour” kojom se predstavlja najnoviji album, “Yes”, završava 21. prosinca u Londonskom O2, poznatijem kao Millennium Dome), a s druge strane u “Ciboni” nisam bio odavno i bilo me pomalo strah da će se ispuniti predviđanja kako je zvuk u toj dvorani sve samo ne idealan – premda je najava “intimnijeg” koncerta djelovala obećavajuće te se u konačnici i pokazala istinitom.

Nažalost, zbog razloga kojih se više niti sam ne mogu sjetiti, nisam bio na njihovu koncertu u Zagrebu prije 19 godina, ali kako u DVD kolekciji imam apsolutno svaki službeno izdani koncertni zapis, imao sam prilično dobru ideju oko toga što od Pet Shop Boysa možemo očekivati. Najava “intimnijeg prostora”, koliko god možda bila isprika kako bi se prikrila slabija prodaja karata, zvučala je ipak uvjerljivo i kao posve opravdan korak jer su neki od najboljih nastupa Pet Shop Boysa uistinu i bili u manjim prostorima – poput, primjerice, kazališta.

Sam početak koncerta: funkcija mnogobrojnih "kockica" napokon postaje jasna kada se pretvore u projekcijsko platno. Neil ubrzo počinje pjevati, još uvijek s kutijom na glavi... (Foto: © Ivana Sataić, Venia-mag.net)

Iako se čini kako je slabija prodaja karata, dakako, bila glavnim razlogom selidbe koncerta u “Cibonu”, i oni koji nisu hard-core PSB fanovi poput mene složit će se, vjerojatno, s činjenicom kako je potencijalnih desetak tisuća dodatnih ljudi, što je moglo stati u “Arenu”, propustilo spektakularno dobar koncert britanskih legendi popa! Možda su mnogi jednostavno trebali navratiti ovamo vidjeti kako se koncerti uistinu rade. Dvorana “Dražena Petrovića” bila je taman dovoljno popunjena – pet, možda šest tisuća ljudi – te se zaista pokazalo a) da se radi o intimnijem, boljem prostoru za disco nastup, toliko prikladnom da se praktički cijela dvorana može pretvoriti u diskoklub; te, srećom, b) da su strahovi oko lošijeg zvuka u ovoj dvorani, barem ovom prilikom, bili posve neopravdani. Zvuk, baš kao niti ništa drugo tijekom koncerta, nije bio prepušten slučaju – možda će audiofili reći kako nije bio savršen (“previše basova u prvim redovima…” jedan je od komentara koje sam čuo) ali je bio na prilično visokoj razini za nas koji nismo tako istančana sluha.

Ono što fascinira kod svake turneje Pet Shop Boysa – a većina snimaka dostupna je na DVD-ovima pa se može lako pogledati – jest kreativnost kojom se iz posve jednostavne pozornice koja u startu ne djeluje baš kao ništa posebno “izvlači” krajnji tehnički maksimum i, definitivno, maksimum zabave. U startu je pozornica tijekom turneje “Pandemonium” svedena tek na jednostavne elemente, dva bloka kvadratno raspoređenih kocaka postavljenih u obliku zida s kojima se, kao što je gotovo dva sata koncerta zorno pokazalo, može učiniti uistinu svašta!

Kocke čas služe kao projekcijsko platno, čas kao stepenice ili dodatna pozornica, čas posluže kao “oružje” tijekom inscenirane plesne svađe uz “Jealousy”. A kad se, odmah nakon nekoliko izvedenih pjesama, uz pjesmu “Building a Wall” sruše, otkrivaju iza sebe još jedan, veći i viši zid što tijekom cijelog koncerta služi kao ogromni videowall, prikazuje uglavnom custom made videomaterijale napravljene posebno za ovu turneju i definitivno pozornici daje dodatnu “dubinu” koju sasvim sigurno niste očekivali bacivši prvi pogled na njezino “jednostavno” izdanje prije početka koncerta. Jedini drugi stalni elementi pozornice bili su jedna klavijatura i Chrisov “box” u kutu, osvijetljen LED-icama u desecima različitih boja, s njegovim klavijaturama, redovitim pratiteljem – iMacom i bubnjevima.

Go West: Projekcija na drugom, ogromnom zidu pozornici je dala dodatnu dubinu i učinila vizualni aspekt koncerta spektakularnim. (Foto: © Ivana Sataić, Venia-mag.net)

Nije trebalo mnogo da publika dođe do ekstaze: “Pandemonium on Tour” otvara “Heart“, pjesma uz koju su Zagrepčani emotivno vezani, ako ni zbog čega drugoga, onda stoga što je legendarni spot za nju snimljen nedaleko od Zagreba, iako danas u susjednoj državi – u dvorcu u Mokricama. No odmah nakon toga uslijedile su ‘premijerne’ izvedbe s posljednjeg albuma, poput (za pozdrav na koncertu posve logične) “Did you see me coming” sa zanimljivom interpolacijom “Can you forgive her” u nekoliko stihova, te za turneju naslovnog “Pandemoniuma“. Ono što mi je bilo uistinu fascinantno jest savršena preciznost kojom je videoprojekcija integrirana s nastupom te (u nedostatku smirenije riječi) briljantnost kojom se poruke iz videa nadovezuju na svaku pojedinu pjesmu. Dakako da je i prije koncerta bilo posve jasno kako Pet Shop Boysi dolaze s produkcijom na izuzetno visokom nivou, s produkcijom koja će naglasak podjednako staviti na zvučno i vizualno, ali sam show - jer bolje riječi za ono što smo vidjeli nema – opet je uspio iznenaditi.

Glazbeno iznenađenje bila je činjenica da su već četvrta, peta skladba bile trip down the memory lane: stvari poput “Two divided by zero” i “Why don’t we live together” (posljednja s maštovitim nastupom plesača preodjevenih u nebodere i zgrade) potječu s njihova prvoga albuma, “Please”, i vrlo se rijetko mogu čuti na koncertima. Čini mi se da je i publika bila prilično iznenađena ovim neobičnim odabirom (možda se mlađi nisu niti uspjeli prisjetiti ovih pjesama?), tim više što su bile izvedene uglavnom u vjernim, originalnim aranžmanima. “Two divided by zero” pokazala se prikladnijom za koncertnu, disco izvedbu i poigravanje mnoštvom svjetala, ali niti “Why don’t we live together” nije zaostajala, ponajprije zbog scenskog nastupa.

"Emotivniji" dio koncerta, s Neilom u odijelu, obilježile su pjesme "Do I have to?" i "King's Cross", jedna B-strana a druga jako rijetko izvođena - prilično neobični odabiri za koncert! (Foto: © Ivana Sataić, Venia-mag.net)

Uslijedile su nedugo potom dvije izvedbe čije me uključivanje u set također prilično ugodno iznenadilo: “Do I have to” (B-strana singla “Always on my mind” koja je kasnije objavljena na kompilaciji “Alternative”) i “King’s Cross” (inače jedna od meni omiljenih pjesama) otvorile su središnji, nešto “mirniji” dio koncerta, s Neilom u potpuno solističkoj ulozi uz dvije plesačice. Ove četiri pjesme uistinu su rijetko viđene na koncertima, a “Pandemonium on Tour” uspješno ih je i neobično spojio s najvećim hitovima i aktualnim albumom.

“King’s Cross” je bio popraćen “poluslužbenim” videom (kažem poluslužbenim jer ta pjesma nikada nije bila singl); taj je video već bio korišten na nekim ranijim turnejama i našao se na jednoj od videokompilacija, no manje redovitim fanovima možda je promakao puni smisao ove pjesme. Niti Chris niti Neil nisu rođeni Londončani (Chris je rođen u Blackpoolu na sjeverozapadu Engleske, Neil u okolici Newcastlea na sjeveru) pa je i glazbeni i video dio “King’s Crossa” priča o šoku prilikom dolaska u London (i to još k tome u nekoć prilično mračan kvart), početnim problemima u snalaženju i mnogo novih izazova – samim time, ova je pjesma daleko više vezana uz povijest samih Pet Shop Boysa i spominjanje prometnog kolodvora “King’s Cross” na koji u London stiže uspjeha željna mladost sa sjevera Engleske nosi mnogo više simbolike no što bi se moglo zaključiti na prvo slušanje.

Samozatajni Chris većinu je koncerta, naravno, proveo u svom "boxu" sa svojim iMacom i bubnjevima, no čini se kako se ipak prilično naradio svirajući klavijature i bubnjeve. Publiku je počastio i posebno ugodno iznenadio s petnaestak sekundi "cool" plesa. (Foto: © Marko Lukunić / PIXSELL)

Od prve do zadnje minute, tijekom sat i 45 minuta nastupa, koncert Pet Shop Boysa glazbeni je, vizualni i plesni spektakl tijekom kojega vam niti jedne sekunde ne može biti dosadno. Ogroman, gotovo neopisiv dio energije publici je prenijelo četvero plesača – dvoje odličnih tamnoputih plesača (on i ona) i dvije zanosne blizanke plavuše (kopipejstane do razine slične tetovaže na sličnom mjestu na leđima!). Svi su oni multitalenti pa služe i kao prateći vokali, a njihovo pretvaranje iz bezličnih, robotiziranih, kostimiranih pojedinaca čije su glave sakrivene u šarenim kutijama u posve rasplesane i slobodne individue u drugoj polovici koncerta vjerojatno je jedna od ne tako “skrivenih” poruka Pet Shop Boysa. Teško je riječima opisati obim posla koji je “iznijela” plešuća četvorka i količinu energije koju su prenijeli posjetiteljima: “on” i “ona” senzacionalno su dobro izveli “insceniranu” svađu ljubavnika tijekom “Jealousy“, a “striptiz” tijekom kojeg su se dvije blizanke razotkrile u punom svjetlu i strgale sa sebe “robotiziranu” odoru pretvorivši se u zanosne djevojke u minicama doživio je velike ovacije publike. Kada im svima se na par sekundi u plesu pridružio po defaultu “cool” i suzdržan Chris, “prošetavši” se nekoliko puta ovamo-onamo po pozornici sa svojom trademark kapom i naočalama, to je bio svojevrstan šlag na tortu!

Iako su prvenstveno došli promovirati svoj zadnji album, “Yes” (detaljna recenzija), s kojega su izveli i atipičnu vedro-nostalgičnu baladu bez refrena  “The way it used to be“, naj-catchy hit s albuma i prvi singl “Love, etc.” te premalo slušanu “All over the World” (koja mi, zbog nekog razloga, baš i nije “sjela” u koncertnoj izvedbi) publika je bila počašćena nizom hitova od kojih su znali gotovo svaki stih. “Go West” je pokazao koliko je stage, zapravo, dobro koncipiran, i kako kreativno korištenje njegovih više “dubina” – Neil i Chris u prednjem planu, plesači na prvome zidu, odlična projekcija na drugom – od naizgled male pozornice može napraviti impresivnu scenu.

Neke smo pjesme čuli djelomično, “upakirane” u zanimljive mikseve, poput uvoda u “Closer to Heaven“, “Discotece“, ponekog stiha iz “Domino Dancing” i Coldplayove “Viva La Vida” koja se toliko dobro uklopila u koncert Pet Shop Boysa da – moram priznati – neko vrijeme uopće nisam shvatio da ne slušamo njihovu originalnu stvar. “Viva La Vida” bila je prilika Neilu za još jedno od mnogobrojnih presvlačenja – ovoga puta u kraljevski plašt, s krunom na glavi. Na bis se izlazilo uz možda i dva najveća hita, “Being Boring” i “West End Girls“, oba dočekana ovacijama, no Neil i Chris nisu se nažalost još jednom vratili na pozornicu. Pravi fanovi vjerojatno neće zaboraviti Neilovo “See you soon!” - ako ništa drugo, nadam se da to barem znači kako na njihov ponovni izlazak pred zagrebačku publiku nećemo čekati sljedećih 19 godina…

Plesna ekipa je, sama po sebi, na momente bila "odgovorna" za "uzavrelu" atmosferu. (Foto: © Ivana Sataić, Venia-mag.net)

Nastup Pet Shop Boysa bio je očiti must see za svakog pravog ili povremenog PSB fana, no da su ulaznice bile ponešto jeftinije vjerojatno bi spektakl privukao i više znatiželjne publike koja bi došla provjeriti je li Pet Shop Boysima istekao “rok trajanja” (i vratila se kući s neprijepornim zaključkom da – nije!). Ne mogu, poput nekih novinara, reći kako je to bio jedan od najboljih koncerata ove godine ili “koncert na kojemu se moralo biti” za one koji nisu fanovi jer, iskreno, ove godine nisam bio niti na razvikanom U2 (slušam ih u casual varijanti, ali fan nisam) niti na ijednom drugom koncertu u Zagrebu.

Apsolutno sve tijekom te nedjeljne večeri savršeno je funkcioniralo: od sitnica poput Neilovog savršeno dobro izgovorenog “hvala” i “zagrizi” i ponekih igara s malim detaljima na sceni koje su nepažljivom oku mogle i promaknuti, preko onoga što je uistinu bitno (glazba, miksevi, sinkronizacija s videom, scenski nastup, ples, osvjetljenje) pa do publike koja je Neilu i Chrisu prilično jasno i dobro pokazala koliko su joj nedostajali u proteklih 19 godina. Sudeći po statusu kojega su nakon koncerta objavili na Twitteru odgovarajući Ani Balentović na njezin oduševljeni tweet (i bacajući je potom u još veće oduševljenje zbog dobivenog odgovora), Neil i Chris su se u Zagrebu uistinu ugodno osjećali.

Gotovo da bih se prepustio “zlim” mislima i otišao u London u O2 na finalni koncert turneje! Imate li prilike posjetiti neki od preostalih koncerata u okviru turneje ili ćete, neki sljedeći put, razmišljati trebate li otići na koncert Pet Shop Boysa, shvatite prethodnu rečenicu kao maksimalnu preporuku. Uistinu, niste morali biti fan da biste uživali u spektaklu koji se u nedjelju navečer dogodio u Zagrebu.

Chrisov osvjetljeni pult bio je prilično impresivan: poneke simpatične poruke koje bi "protrčale" njime znale su skrenuti pažnju na "tihog" Boya. (Foto: © Ivana Sataić, Venia-mag.net)

Set lista: Pet Shop Boys – “Pandemonium on Tour”, Zagreb, KD “Dražen Petrović”, 29. studenoga 2009:

Heart, Did you see me coming (Can you forgive her), Pandemonium, Love etc., Building a wall, The way it used to be, All over the world, New York City Boy, Two divided by zero, Why don’t we live together, What have I done to deserve this, It’s a sin, Left to my own devices, Do I have to, King’s Cross, Jealousy, Go west, Always on my mind, Discoteca, Se a vida e, Domino Dancing, Closer to heaven, Suburbia, Viva la vida (Coldplay)

Bis (encore): Being Boring, West End Girls

Zahvaljujem Pixsellu na ustupljenim fotografijama s koncerta.

Također zahvaljujem glazbenom portalu Venia na ustupljenim fotografijama za potrebe ovog članka (autorica fotografija: Ivana Sataić, cijela galerija je ovdje).

O koncertu su pisali i Jutarnji list (Merita Arslani imala je zadovoljstvo i intervjuirati Pet Shop Boyse), Večernji list te Tportal (članak Bojana Mušćeta).

• “Pandemonium Live” DVD+CD