Istražujući London, naročito upustite li se u proučavanje njegove povijesti, prije ili kasnije naići ćete na ime Richarda Whittingtona. Ovaj četverostruki gradonačelnik Londona u drugoj polovici 14. i početkom 15. stoljeća bio je zahvaljujući svojim djelima toliko omiljen da je inspirirao i nekoliko kazališnih predstava, dječjih priča i pjesmica, no ostaje vječnom i neriješenom misterijom je li uistinu imao vjernog pratitelja s kojim je gotovo uvijek portretiran – mačka.

Na svakoj gravuri, portretu, slici, svemu - Whittington se nalazi sa svojim omiljenim mačkom. Je li mačak uistinu postojao ili je tek naknadni dodatak u brojnim pričama, predstavama i pjesmicama koje su proslavile omiljenog londonskog gradonačelnika, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi.

U podnožju brežuljka Highgate, u sjevernom dijelu Londona, nalazi se “Whittingtonov kamen”, oznaka mjesta na kojemu je Richard Whittington, napuštajući grad, navodno čuo zvona Crkve St. Mary-le-Bow (iste one crkve u čijem dometu zvona morate biti rođeni da biste bili i razumjeli pravi cockney) kako mu šalju poruku i pozivaju ga da se vrati na novi mandat:

Turn again, Whittington,
Once Lord Mayor of London!
Turn again, Whittington,
Twice Lord Mayor of London!
Turn again, Whittington,
Thrice Lord Mayor of London!

U priči koja se kasnije pretvorila u predstavu, Whittington se vraća u London i kreće na čitav niz avantura po cijelome svijetu, praćen svojim vjernim ljubimcem, mačkom koji toliko vješto lovi štakore (velik problem toga doba!) da Whittington putem stječe mnoge prijatelje. Navedena priča o zvonima s crkve St. Mary-le-Bow teško da može biti točna, jer se prvi pisani zapis ove legende može pronaći tek 1605. godine kada se predstava “Povijest Richarda Whittingtona” pojavila u Londonu, a to je gotovo dvije stotine godina nakon njegove smrti. I sama pjesmica ima jednu pogrešku – Whittington je bio gradonačelnik Londona čak četiri puta – baš kao što i na “Whittingtonovu kamenu” pogrešno piše “Sir” Richard Whittington; on, naime, nikada nije stekao vitešku titulu.

Plava ploča kojom je obilježena lokacija kuće u londonskom Cityju gdje je živio Richard Whittington.

Ono što Londončani pamte je, ipak, mnogo konkretnije od predstave i legende o mačku: Whittington je toliko mnogo učinio za London da su ga građani u nekoliko navrata ponovno birali! U periodu od 1397. do 1420. Whittington je četiri puta sjedao u gradonačelničku stolicu (prvi puta 1397. kao zamjena za umrloga prethodnika, potom izabran na izborima 1398.-1399., ponovno 1406.-1407. te konačno 1419.-1420) i donosio gradu promjene koje su poboljšavale život u srednjovjekovnom Londonu.

Njegovi za to vrijeme uistinu high tech projekti uključivali su izgradnju sustava kanalizacije u gradu u područjima oko Billingsgatea i Cripplegatea, instalaciju prvih javnih fontana s pitkom vodom na gradskim ulicama te izgradnju prvog javnog toaleta uz samu Temzu koji je bio osmišljen tako da ga plima sama čisti. Jedna je bolnica, St. Thomas’, dobila odjel za rodilje bez supruga, a izgradio je i knjižnicu i gradsku vijećnicu. Njegovi su pripravnici živjeli u njegovu vlastitu domu, što je bilo nešto uistinu iznad dotadašnjih standarda, a zakonom je zabranio i pranje životinjskih koža u Temzi tijekom zime, što je bio opasan posao u kojemu su zbog pothlađivanja ili padanja u rijeku brzih struja stradali mnogobrojni mladi dječaci.

Financirao sve vlastitim novcem!

Whittingtonova mačka ugodno se smjestila na kamenu u podnožju brežuljka Highgate. Kamen navodno označava mjesto gdje je Dick čuo gradska zvona - i vratio se po četvrti mandat. (Foto: Graham/Flickr:Schnappi, Creative Commons licenca)

U čemu je kvaka i razlog njegove popularnosti? Pa, u tome što je sve te spomenute projekte, uistinu revolucionarne za srednjovjekovni London, financirao vlastitim novcem – taj altruizam bio je više nego dovoljan da ga se London sjeća i više od 600 godina nakon smrti! Whittington je, naime, bio bogat poslovni čovjek koji je svoje bogatstvo stekao trgujući svilom i satenom, te nikada nije previše razmišljao koliko će ga stajati ovakvi “društveno korisni” projekti, rado vraćajući gradu kojim je upravljao.

Kralj Richard II. ga je obožavao jer nikada nije tražio (značajnih) 12 funta isplate za isporučenu robu, pa je s tim kraljem uspio ostvariti biznis prodavši mu oko 3500 funta vrijedne robe (poput vune i raznih tkanina) tijekom njegove vladavine. (Današnji ekvivalent tih £3500 je oko 1,5 milijun funta!)

Sljedećim kraljevima, Henryju IV. i V., Whittington je čak i posuđivao novce kojih mu tada definitivno nije nedostajalo u zamjenu za profitabilna i vrijedna prava trgovanja na starom europskom kontinentu, čime se dodatno obogatio (doduše, ovakvo posuđivanje novaca u zamjenu za “nešto” danas bismo mogli nazvati drugačijim terminom, no u 14. stoljeću situacija nije bila nimalo čudna a i kraljevi su, po običaju, imali financijskih problema).

Unatoč tome što su se kraljevi mijenjali (Richard II. svrgnut je s vlasti, odnosno bio prisiljen sam sići s prijestolja 1399. svojevrsnim državnim udarom, pri čemu je Whittingtonu čak ostao dužan nešto više od tisuću funta), Whittingtonov biznis ni u jednom trenutku nije patio: jednostavno je nastavljao posao sa sljedećim monarhom. Nakon što je Whittington 1423. umro, iza njega je ostalo nasljedstvo od sedam tisuća funta, ekvivalent današnjih 3 milijuna funta (neke procjene kažu čak i 5)!

Velik dio tog novca utrošen je za nastavak projekata koje je omiljeni gradonačelnik sam želio napraviti: nove gradske fontane, poboljšanje uvjeta boravka u inače nadaleko zloglasnom zatvoru Newgate, izgradnju knjižnica, popravak bolnice Sv. Bartolomeja, pokretanje jedne škole. Što je možda i najzanimljivije – zaklada Richarda Whittingtona postoji i danas, gotovo šest stoljeća nakon njegove smrti, te i dalje nastavlja pomagati onima kojima je pomoć najpotrebnija.

A gdje je mačak?

Je li se mačak (ili mačka - jer u spol dotičnog ljubimca tek ne možemo biti sigurni!) pojavio tek u dječjim pričama, pjesmicama, kazališnim predstavama i "pantomimama" ili je uistinu pratio Whittingtona na svakom koraku, ostaje pod upitnikom, ali nemoguće je pronaći njegov portret na kojemu on (ona?) nedostaju.

Priča o Richardu Whittingtonu nastavila se širiti kroz spomenutu predstavu početkom 17. stoljeća, a u 19. je prerasla i u verziju zabavne “pantomime” (glazbeno-plesnog scenskog nastupa) pod naslovom “Dick Whittington i njegova mačka”, s glavnom idejom kako domišljata mačka stvara bogataša od svojega vlasnika. I tako, dok je većina toga o Whittingtonu i njegovim konkretnim djelima širom Londona posve poznata, ostaje neriješenom misterija te jedne mačke.

Nema baš nikakvoga dokaza da je omiljeni londonski gradonačelnik ikada imao mačku, no ona se unatoč tome pojavljuje na gotovo svakome njegovom portretu. Jedna moguća teorija kaže kako je mačka poveznica s perzijskom pričom o dječaku koji je postao bogat zahvaljujući svojoj mački. Jedna od legendi o Whittingtonu kaže da je svoju mačku poslao na Daleki istok, da pomogne jednom perzijskom caru u borbi s najezdom štakora. No, i srednjovjekovni London imao je sličan problem!

Pitanje je li mačka ikada postojala ili nije možda je došlo korak bliže rješenju u moderno doba jer je detaljnom analizom gravura koje prikazuju Whittingtona otkriveno kako se u originalu na njima, uz Whittingtona, nalazila lubanja (što se, vjerovali ili ne, smatralo fancy i must have dodatkom na portretima u 14. stoljeću) koja je kasnije intervencijom na gravuri pretvorena u mačku. Iako je i sama mačka zaslužila svoje mjesto u baš svim spomenicima Whittingtonu (ponajprije na “Whittingtonovu kamenu” na Highgateu gdje figurira posve sama), sva je prilika da ona zaista nije postojala te da je uvedena u narodnim pričama i naknadnim graviranjem po postojećim portretima – no nadam se da vam to otkriće neće pokvariti šarm i romantiku priče o omiljenom londonskom gradonačelniku, dobrotvoru i mačkoljupcu.