Premoćna pobjeda Engleza nad Francuzima u bitci kod Agincourta tijekom stogodišnjeg rata prepričava se s koljena na koljeno kao jedna od najvećih engleskih vojnih pobjeda – tamo je negdje, vjerojatno, rame uz rame s Trafalgarom i Waterlooom. Međutim, za razliku od ove druge dvije pobjede nad istočnim susjedima, priča iz Agincourta kaže kako su engleske snage bile višestruko nadjačane francuskima – možda čak i u omjeru 1:6 u korist Francuza! Radi li se uistinu o briljantnoj pobjedi jednog od najvećih engleskih kraljeva – Henryja V. – koji je pobijedio gledajući u oči izvjesnom porazu ili je Agincourt tek nevjerojatno dobar srednjovjekovni PR “spin” temeljen na pogrešnim brojkama, dodatno ovjekovječen Shakespeareovom legendarnom dramom?

"Bitka kod Agincourta ujutro, 25. listopada 1415", slika britanskog slikara Johna Gilberta, naslikana 1884.

1415 je. Tijekom “stogodišnjeg rata” – zapravo niza pojedinačnih ratova kojima su povjesničari nadjenuli ovaj naziv, ali koji su se u stvarnosti s rijetkim periodima mira rastegnuli na više od stotinu godina (1337. do 1453.) – dvije su se kraljevske kuće borile za prevlast u Francuskoj. Jedna je bila porodica Valois (koja je, u konačnici, i pobijedila, velikim dijelom zaslugom Ivane Orleanske u 15. stoljeću) a druga Plantageneti, čiji su ogranak bili i oni engleski Plantageneti – poput kralja Henryja II.

Henry V. vladao je Engleskom od 1413. do 1422. i ostao upamćen kao jedan od najvećih engleskih kraljeva ikad - i kao briljantan vojskovođa.

Jedan od ogranaka engleskih Plantageneta bila je i kuća Lancaster; mladi Henry V. počeo se pripremati za invaziju na Francusku odmah 1413., čim je došao na prijestolje. Henryjev konačni cilj bio je jasan: Francuska pod engleskom vlašću i francuska kruna na njegovoj glavi. O tome je pričao još za vladavine svoga oca, Henryja IV., no u trenutku kada je naslijedio prijestolje, Henry V. imao je i mnogo drugih problema pred sobom.

Najveći je problem, svakako, bila situacija na sjeveru otoka: Škotska je sklopila savezništvo s Francuskom i svaki engleski kralj morao je biti svjestan činjenica da bi mu se, krene li na Francusku, vrlo lako mogao dogoditi upad preko sjeverne engleske granice i bitka na dva fronta. Ni Wales ni Irska nisu mirovali pa je svaki potencijalan pohod na Francusku uistinu predstavljao “kockanje” s unutrašnjom sigurnošću.

S druge strane, ako je ikada bio dobar trenutak da se Francuska pokuša pripojiti kraljevstvu u cijelosti (jer su određeni dijelovi već bili pod engleskom vlašću) i da se Lancasteri dokopaju i francuske krune, to je bilo upravo sada: kralj Karlo VI. bio je star i mentalno bolestan, a francusko plemstvo međusobno posvađano i nejedinstveno. Henry V. otisnuo se sa svojom vojskom iz Southamptona 11. kolovoza 1415. i krenuo prema Francuskoj; vojnici u engleskim trupama uglavnom su došli iz središnje i južne Engleske, a strijelci iz Walesa. Tajming nije bio najsretnije odabran – Henryjevi planovi bili su doći do Pariza, što je nagovještavalo dugotrajan pohod koji bi mogao zaći duboko u hladnu zimu, a i prva odluka već je zahtijevala spremnost na bitku. Umjesto da krenu prema Calaisu, koji je tada već bio u engleskim rukama, trupe su se uputile prema gradu Harfleuru.

Agincourt, večer prije bitke

Harfleur su Englezi, u konačnici, uspjeli osvojiti, ali uz velike ljudske gubitke; gotovo trećina vojske poginula je u dugotrajnom napadu, mnogi su se i razboljeli. Iscrpljena vojska krenula je prema Calaisu, ali ih je nadmoćnija francuska vojska brzo dostigla. Bitka kod Agincourta postala je neizbježna – i činilo se kako će Francuzi odnijeti i nadmoćnu pobjedu.

Henry V. (u prvom planu) uvijek je osobno predvodio svoju vojsku, što je imalo nevjerojatno dobar učinak na moral trupa. Također slika Johna Gilberta iz 19. stoljeća.

Henry V. uvijek je odlazio u rat zajedno sa svojom vojskom. Odličnog vojnog obrazovanja, naučen na viteški kodeks ponašanja, Henry je sam predvodio sve svoje bitke; ako je ijedan engleski kralj ikada mogao podići moral svoje vojske, to je bio Henry. No, nakon teške i dugotrajne opsade Harfleura, Henryju je ostalo tek oko 6 tisuća vojnika, mahom strijelaca. Dugi lukovi bili su glavno oružje kojim se Henry morao suočiti s brojno nadmoćnijim Francuzima koji su ga sustigli – s konjanicima i (što je naizgled bilo još pogubnije po Engleze) mnoštvom samostrijela.

Večer prije bitke, polje pored Agincourta s jedne je strane bilo veselo, živahno i posve uvjereno u pobjedu, dok je s druge strane vladala grobna atmosfera s potpunim mukom. Promatravši francuske logorske vatre na drugom kraju polja, Englezi su se mogli jedino pomoliti i – očekivati čudo. Unatoč nesuglasicama povjesničara oko broja vojnika na objema stranama, većina povijesnih izvora kaže kako je francuska vojska bila barem triput brojnija. Nije se činilo izglednim da će se itko od Engleza vratiti kući živ, a kamoli ušetati u Pariz; do duboko u noć Henry V. sjedio je u muku i tišini sa svojim vojnicima, očekujući rasplet bitke što je trebala usliejditi ujutro.

Kasnojesenska francuska depresivna atmosfera uključivala je i gotovo potpuni potop – kiša je lijevala nemilice, kao iz kabla…

Jutro bitke

Henry je imao toliko malo vojnika na raspolaganju da ih je ujutro jedva uspio postrojiti u jednu liniju širinom bojnog polja sa strijelcima na bokovima, dok su se Francuzi mogli posložiti u čak tri linije. Nije potrebno biti vojni strateg da bi se zaključilo koliko je to nepovoljna situacija za slabijeg protivnika. Henry V. jedino je uspio smjestiti svoju vojsku tako da mu oba krila i leđa čuva šuma, pa Francuzi nisu mogli napasti nikako drugačije osim – frontalno. Kada je jutro svanulo, prva Henryjeva zapovijed bila je postavljanje šiljaka za obranu od konjanika, jer konji su bili glavna strateška prednost Francuza.

Nije to bilo ništa previše sofisticirano: drveni šiljci duljine oko 1,80 m ubodeni u zemlju pod kutom od 45 stupnjeva, otprilike metar, dva prije prve linije strijelaca, postavljeni na otprilike metar jedan od drugoga. Rješenje se pokazalo učinkovitim u sprečavanju proboja konjanika u ranijim bitkama jer su konjima preostale dvije mogućnosti – preskočiti prepreku (pogubno za jahača) ili se, vrludajući i bez jasne mogućnosti prolaska, zaustaviti ispred njih.

Englezi su u svojim redovima imali vrsne i vješte strijelce - ponajbolje na kontinentu. U konačnici, uspjeli su prevladati u bitci kod Agincourta upravo zahvaljujući njima. U prednjem planu vidljivi su šiljci za zaštitu od napada konjanika.

Prvi potez povukao je Henry V. Ako je u njegovoj vojsci nešto uistinu valjalo, tada su to bili strijelci sa svojim dugačkim lukovima; u konačnici, gotovo su mu jedino oni preostali nakon ranijih bitaka. Strijelci su zasipali Francuze svojim strijelama – suvremeni zapisi kažu da se nebo zacrnjelo od engleskih strijela, da se nije moglo vidjeti sunce! Čim je prvi konjanik krenuo prema Englezima, raspoloženje i optimizam s francuske strane vjerojatno su posve ičeznuli i splasnuli: kiša koja je padala noć prije posve je natopila zemljano polje pored Agincourta. Blato do koljena nevjerojatno je otežalo kretanje pješaštvu, a konjanike gotovo posve “ukopalo” u zemlju.

Primicali su se tako, korak po korak, usporeno i umrtvljeno, prema engleskoj liniji obrane, istovremeno zasipani kišom engleskih strijela – a uistinu se radilo o kiši, jer neki podaci kažu kako je Henry V. na Agincourt došao s više od 100 tisuća strelica! One su se izrađivale prethodne dvije godine i skladištile u londonskom Toweru; možda je priča o tome kako je u okolici Londona bilo nemoguće pronaći gusku koja nije bila očerupana i pretjerana, ali u svakom slučaju dobro govori o tome kakva je streličarska snaga stajala na engleskoj strani. Istovremeno, francuski samostrijel imao je dva problema: bio je neupotrebljiv na veliku udaljenost, naročito dok konjanici ne probiju prvu liniju engleske obrane, a punjenje i napinjanje samostrijela trajalo je znatno duže od pripreme dugog luka i strijele. Tako nadmoćna vojska nije mogla baš nikako odgovoriti vještim i uvježbanim engleskim strijelcima.

Raskid s viteškim pravilima i ishod

Suvremeni prikaz (15. st.) bitke kod Agincourta.

Kada su se francuski konjanici napokon nekako, po dubokom blatu, dovukli do prve linije engleske obrane, dočekalo ih je novo iznenađenje. Sve do početka 15. stoljeća i, zapravo, do bitke kod Agincourta, viteški kodeks bio je – viteški kodeks. Vitezovi su očekivali da će se boriti s vitezovima, ostali “obični” vojnici s običnim vojnicima. Iznimaka nije bilo.

I Henry V. imao je vitešku naobrazbu, nepisana pravila bila su mu dobro znana, no jednako tako postalo je očito da će morati raskrstiti s viteškim kodeksom i takvom praksom želi li imati ikakve šanse u pohodu na Francusku, a posebice u bitki kod Agincourta. Francuski su vitezovi, konjanici, očekujući ravnopravnoga protivnika, stoga bili uistinu iznenađeni kada su engleski strijelci u trenutku bitke “prsa o prsa” odložili svoje lukove, zgrabili druga oružja i krenuli direktno na njih.

Konačni rezultat bitke bio je kombinacija vještine engleskih strijelaca, Henryjeve taktike i meteoroloških prilika noć ranije: premoćna engleska pobjeda sa samo dvjestotinjak poginulih vojnika i potpuni poraz francuske vojske s, navodno, više od 10 tisuća poginulih. Bitka kod Agincourta nije samo razbila francusku vojsku, već je potpuno razbila i francuski moral. Za Engleze, bitka kod Agincourta pokrenula je veliku srednjovjekovnu “propagandnu mašineriju” koja je radila u korist Henryja V., mladog kralja koji se već tada nazivao jednim od najvećih engleskih kraljeva ikada.

Henry V. kod kuće je odmah dobio snažnu podršku i plemstva i crkve – što prije odlaska u Francusku baš i nije imao – a imidž Engleske na starom kontinentu popravio se iste sekunde kada se njime proširila vijest o pobjedi kod Agincourta. Većina zemalja dotad nije doživljavala Englesku kao opasnog protivnika, no sada se to moralo promijeniti. Henry V. umro 7 godina kasnije od dizinterije, nikad nije nogom kročio u Pariz niti je Engleska ikad pokorila cijelu Francusku ali je bitka bila važna za Engleze zbog nastavka kampanje u Francuskoj u narednim godinama i općenite promjene imidža. Henry V. otišao je u povijest, pak, kao briljantan vojni zapovjednik bez premca, unatoč nekim daljnjim porazima koji su uslijedili do kraja njegovog života.

Bitka kod Agincourta, jednostavno, ušla je u Englesku (i Velšku) “mitologiju”. Istini za volju, “besmrtan” imidž Henryju V. nije osigurala samo pobjeda u bitci kod Agincourta: Shakespeare ga je također ovjekovječio u svojoj istoimenoj i često citiranoj drami koja je doživjela i dvije filmske adaptacije (1944. s Laurenceom Olivierom u glavnoj ulozi, te 1989. s Kennethom Branaghom u naslovnoj ulozi). Obje su požnjele odlične kritike filmskih kritičara i publike. Emotivni momenti – poput onoga kada Henry V. dolazi spriječiti francuske vojnike da odvuku njegova ranjenog brata, vojvodu od Gloucestera, čine priču o unaprijed izgubljenoj bitci kod Agincourta dodatno emotivnom.

Najviše je neriješenih prijepora oko brojnosti jedne i druge vojske u bitci kod Agincourta: ako su i Englezi i Francuzi bili apsolutno uvjereni u francusku pobjedu, postavlja se pitanje na čemu se temelje recentne tvrdnje da francuska vojska nije bila više od 60 posto brojnija od engleske.

Današnje teorije o brojkama

Točan broj vojnika na jednoj i na drugoj strani predmet je brojnih rasprava i dan-danas, gotovo 600 godina nakon same bitke. Enciklopedija Britannica kaže da su Francuzi bili brojniji četiri puta ili čak više, pa da se, tako, 6.000 Engleza suočilo s između 20 i 30 tisuća francuskih vojnika. Te ćete brojke pronaći u većini izvora, uključujući i brojne knjige, televizijske dokumentarne serije i još ponegdje.

Međutim, jedna povjesničarka, Juliet Barker, temeljem povijesnih dokaza tvrdi kako je omjer, vjerojatno, bio čak i veći – oko 1:6, odnosno 6000 engleskih vojnika protiv 36.000 francuskih. No, povjesničarka Anne Curry, čiju teoriju je nedavno prenio New York Times, tvrdi da je omjer vjerojatno iznosio tek dodatnih 30 do 60 posto u korist Francuza, odnosno da se 9 tisuća Engleza suočilo s francuskom vojskom od maksimalno 12 do 15 tisuća vojnika. U najgorem slučaju, tvrdi Curry, omjer je mogao biti 1:2, ali ništa više od toga – po njezinu mišljenju, sve brojke veće od toga obična su pretjerivanja.

Barker se, dakako, ne slaže; odgovarajući na brojke koje je iznijela Curry, ona kaže kako je nemoguće da je Francuza bilo tako malo te da u tom slučaju tijek bitke kako su ga opisali suvremenici i očevici ne bi imao baš nikakvoga smisla. Curry je tako trenutačno u manjini što se tiče ove teorije o znatno manjem broju francuskih vojnika, a kolege povjesničari ne slažu se s njezinim mišljenjem o znatno manjem broju Francuza jer tada nedostaje uvjerljivo objašnjenje zašto su i Francuzi i Englezi u kasnijim kronikama i drugim zapisima pisali kako su svi bili apsolutno uvjereni da su na početku bitke šanse za pobjedu bile isključivo na francuskoj strani.