“Sherlock Holmes”

Božić 1893. bio je uistinu tužan za sve obožavatelje Sherlocka Holmesa i čitatelje londonskog magazina “Strand”. Arthur Conan Doyle, prilično zasićen likom kojega je stvorio i umoran od osmišljavanja brojnih priča, objavio je te godine u prosinačkom broju “Avanturu posljednjeg problema” praćenu ilustracijom koja prikazuje Holmesa tijekom obračuna sa zlim profesorom Moriartyjem na švicarskim slapovima Reichenbach, potpisanu sa “Smrt Sherlocka Holmesa”. Protest javnosti koja je pismima naprosto preplavila redakciju Stranda natjerao je Doylea da ubrzo uskrsne Holmesa. A točno 15 godina nakon što je dovršeno emitiranje televizijske serije u kojoj je Holmesa utjelovio legendarni Jeremy Brett, uskrsavanja ekraniziranog Holmesa prihvatio se Guy Ritchie. Je li ovaj film, pušten u kina točno na Božić, uljepšao kraj godine današnjim obožavateljima Holmesa? Još važnije: je li Holmes dobio i pokojeg novog?

Članak ne sadrži velike spoilere.

Jude Law snašao se u ulozi Watsona ponešto bolje no što Robertu Downeyu leži Holmes, no nema sumnje kako bismo se, nakon još jednog ili dva izgledna nastavka, mogli naviknuti na ovakvog Holmesa. Law, uostalom, već ima iskustva u Holmesovu univerzumu: glumio je jednu sporednu ulogu u TV seriji početkom devedesetih.

Prije gotovo sedam mjeseci bilo je prilično teško, gotovo nemoguće predvidjeti na što će ličiti i u kojem smjeru ide novi redateljski uradak Guya Ritchieja. Moglo se dogoditi doslovno bilo što! Prilično je hrabro i riskantno uopće dodirnuti ovakvu fiktivnu detektivsku legendu kakva je Holmes a kamoli pokušati njome napraviti nešto novo i pritom se igrati emocijama milijuna obožavatelja, pa je postojala i posve realna mogućnost da će ovogodišnji film (službene stranice Warner Brosa posvećene filmu) biti potpuna katastrofa i promašaj. Guy Ritchie zaista se odlučio “kockati” u svojem pokušaju da “osuvremeni” Holmesa i “natjera” mlađu publiku da prošeće do knjižare i na odjelu klasike potraži Doyleova djela.

Jer, ljubitelji kriminalističkog žanra Sherlock Holmesa uistinu doživljavaju kao britansku “instituciju”; premda s kraja 19. i početka 20. stoljeća ne nedostaje priča o zamišljenim detektivima jer su one tada u Britaniji naprosto doživljavale “inflaciju”, Holmes je ipak moj osobni favorit – i miljenik mnogih. Iako nedavna anketa na ovim stranicama daje laganu prednost Poirotu (barem u trenutku pisanja ovog članka), smatram da je Sherlock Holmes kao karakter mnogo zanimljiviji, dublji, kompleksniji, s uvjerljivo više autobiografskih elemenata svoga autora koji su uključeni u Holmesov “svijet”, a počesto mračno okruženje viktorijanskog, maglom obavijenog Londona pretkraj 19. stoljeća mašti je daleko privlačnije od vedre, svjetle, ušminkane, čiste metropole kojom Hercule Poirot šeće tridesetak godina kasnije. Samog Arthura Conana Doylea njegovi su suvremenici opisivali i kao vrlo jednostavnu i kao vrlo složenu osobu, što su karakteristike koje se podjednako zrcale i u Sherlocku Holmesu.

S druge strane, najava koju smo mjesecima imali prilike gledati izgledala je kao kombinacija klasičnog Holmesa, Jamesa Bonda, čak i Indiane Jonesa. Svatko tko je izražavao sumnju da ovakav koncept može funkcionirati u praksi uistinu je imao opravdane razloge za takvo razmišljanje; prilagođavanje općepoznatih, popularnih likova nekim novim vremenima često je znalo završavati filmskim katastrofama i propastima na box officeu ili jednostavnim razočaranjima dugogodišnjih fanova. Jedna druga britanska ikona, agent James Bond, također nije baš najbolje prošao u pokušaju da se posljednjim prequelima približi nekoj novoj filmskoj publici i “nekim novim klincima”.

Nakon tih nekoliko minuta “foršpana” za novog Holmesa moglo se tako uistinu pomisliti da se Ritchie zabunio i odlučio snimiti novi nastavak sage o Bondu. Istovremeno, bilo je jasno da će film morati biti napravljen tako da “sjedne” i pravim Holmesovim fanovima - inače cijela stvar trenutno pada u vodu.

Atmosfera u radnoj sobi u Baker Streetu 221b, gotovo identična klubu džentlmena, a u kojoj uživaju Watson i Holmes, biva poremećena ulaskom dviju novih žena u priču: Watsonove zaručnice Mary i Holmesove "kriminalne" inspiracije Irene Adler.

Uz rizik da potencijalne čitatelje “udavim” prevelikom količinom teksta, a ponajviše zbog onih koji će možda biti skeptični prema mojim kasnijim argumentima u prilog činjenici da je Ritchiejev novi Holmes u velikoj mjeri ipak uspio film, moram se vratiti do Holmesova “oca”, Arthura Conana Doylea i povući određene paralele između Doyleova Holmesa, onakvog kakav je nastao u kasno viktorijansko doba, i današnje filmske adaptacije. Priče o Sherlocku Holmesu Doyle je pisao i objavljivao više od četrdeset godina; prva, A Study in Scarlet, objavljena je 1887. a posljednja 1927. Tijekom tog perioda, A. C. Doyle uzdigao se od prosječnog liječnika u Edinburghu do jednog od najbolje plaćenih pisaca u zemlji, a mnoštvo obožavatelja Holmesa očekivalo je dobiti gotovo “filmsku” akciju. “Strand” bi bio razgrabljen čim bi bila objavljena nova priča o omiljenom detektivu, a kako je virtualna smrt virtualnog detektiva utjecala na nakladu magazina ne treba niti spominjati.

Doyle je Holmesa smjestio u London daleko prije nego što je i sam iz Edinburgha preselio u prijestolnicu, stvarajući dinamičniju, raznovrsniju i bogatiju scenu za svojeg fiktivnog detektiva no što je mogao imati bilo gdje drugdje u zemlji. Stimulirajući tako maštu čitatelja širom Britanije pričom o svijetloj i tamnoj strani glavnoga grada kojega mnogi nisu imali prilike posjetiti, Doyle je smještanjem Holmesa u London uvelike odradio posao na “holivudski” način. Baš kao što je viktorijanska publika očekivala Holmesove avanture širom njoj često nepoznatoga Londona, Guy Ritchie morao je publiku kroz današnji film vratiti u viktorijansko doba suvremenim filmskim sredstvima i određenim makeoverom Holmesova lika - niti jedan drugi pristup ne bi dobro funkcionirao. Arthur Conan Doyle bio je vrstan dramatičar koji je dobro razumio svoju publiku te bi vrlo vjerojatno baš zbog tih razloga “blagoslovio” modernu transformaciju Holmesa.

Downeyev Holmes vjeran je izvorniku po svojim "porocima" - duhanu, violini - no u modernijem izdanju doživio je potpuni modni makeover. Holmesova elegancija zamijenjena je simpatičnom, ali za njega neuobičajenom neurednošću i boemskim izgledom.

Kronološki gledano, Ritchiejev “Sherlock Holmes” nije čisti prequel; uklapa se u priče o Sherlocku Holmesu odmah negdje nakon “Znaka četvorice” (The Sign of the Four), napisanog i objavljenog 1890. godine. Holmes i njegov vjerni suradnik dr. John Watson sve do kraja “Znaka četvorice” dijelili su zajednički radni prostor u Baker Streetu 221b, uživajući u njemu, u osnovi, kao u nekom džentlmenskom klubu, s tek gospođom Hudson kao kućepaziteljicom i sluškinjom, ujedno i jedinim važnim ženskim likom – do kraja te priče.

Kad Watson objavi da će oženiti Mary Morstan, u njihovim se životima napokon pojavljuje osoba “izvana” koja razbija tu “mušku” atmosferu i, što je još važnije, predstavlja nove intelektualne izazove za samog Holmesa koji već pomalo zapada u apatiju nakon što mjesecima nije dobio niti riješio ijedan novi slučaj. Kako je scena Holmesovog upoznavanja Watsonove zaručnice prebačena iz “Znaka četvorice” u ovaj film, prilično dobro možemo vidjeti zadovoljstvo kojim Holmes “secira” Mary (Kelly Reilly) pokušavajući detektivski otkriti što više detalja iz njezina života “prije Watsona” – iako joj njegova brutalna iskrenost na kraju ne bude previše ugodno iskustvo.

Smještajući “Sherlocka Holmesa” u točniji vremenski okvir, mogu s priličnom sigurnošću reći da se u filmu radi o 1892. godini. Ključna završna scena odvija se na mostu Tower Bridge koji je tek u izgradnji, baš otprilike u fazi u kojoj se može vidjeti na jednoj fotografiji iz te godine (klik za sliku!). Unatoč gotičkim elementima, Tower Bridge građen je mnogo kasnije no što bi se moglo zaključiti iz njegova izgleda, a dovršen je 1894.

Razlog ovakvog pokušaja preciznosti u utvrđivanju točnijeg datuma odvijanja radnje filma leži u činjenici da ključnu ulogu u Ritchiejevom ostvarenju igraju neki “moderniji” izumi, poput elektriciteta i radiovalova koji bi vam, na prvu loptu, mogli čak djelovati anakrono, u raskoraku s navedenim godinama i – nedostupno za kraj 19. stoljeća. No, nakon kratke provjere činjenica i datuma nastanka pojedinih izuma – poput podatka da su određeni Teslini eksperimenti s radiovalovima prešli Atlantski ocean i prikazani baš tih godina u Engleskoj, u Oxfordu – čini se kako niti jedan od tih znanstvenih detalja u ovome filmu nije previše “nategnut”.

Rachel McAdams možda je, ipak, mrvicu premlada da bi između njezine Irene Adler i Downeyeva Holmesa nastala "iskra" i prava kemija. Odnos ta dva lika ujedno je i najslabiji aspekt filma; sve drugo funkcionira daleko bolje i manje forsirano.

Priča “Sherlocka Holmesa” ujedinjuje gotovo sve elemente koje biste mogli očekivati u jednoj Holmesovoj avanturi. Kako se ne radi o scenariju pisanom po nekoj od Doyleovih priča, pred scenaristima se našao velik izazov: nije dovoljno tek “pomiješati” tipične šerlokovske motive da bi se bilo na tragu Conana Doylea. Glavna priča koja se, barem na prvi pogled, vrti oko (crne) magije te elemenata neobjašnjivog i spiritualnog, s dozom masonske mističnosti, uistinu je nešto što bi Doyle vrlo lako sam osmislio i napisao – tim više što se nakon smrti svoje suprug posvetio spiritualizmu, proučavanju obreda i natprirodnih sposobnosti (neko je vrijeme prijateljevao i s Houdinijem za kojega je smatrao da ih posjeduje).

Apsolutno nedostižni Sherlock Holmes, Jeremy Brett, glumio je londonskog detektiva u TV seriji britanskog Granada Televisiona od 1984. do 1994. Nažalost, preminuo je nakon duge bolesti 1995.

Najveći “switch” koji je potrebno napraviti u glavi da bi film gledatelju “legao” svakako je – prihvatiti Roberta Downeya, Jr. kao Holmesa. To će biti tim lakše onima koji nisu gledali niti jednu od ranijih televizijskih ekranizacija; premda nema nikakve sumnje da je Holmes dobro utjelovljen u Downeyu (što uključuje i gotovo savršeni Downeyev engleski akcent), određeni elementi “starog” Holmesa ovdje, jednostavno, nedostaju. Humor, sarkastični i ironični Holmesovi komentari, osjećaj da on jednostavno uživa u svojoj intelektualnoj nadmoći i kontroli nad slučajem (a što bi se uistinu moglo prozvati trademarkom ovog detektiva) – svega toga ovdje baš i nema, barem ne u onoj mjeri u kojoj bismo to očekivali od Holmesa. Usporedba Downeya s Jeremyjem Brettom, dakako, ne bi bila posve fer, ali bi ipak bilo bolje i uvjerljivije da je Downey bliži Doyleovom Holmesu nego što to jest.

Problem s Holmesom, onakvim kakvoga je zamislio Conan Doyle, uvelike leži u činjenici da ga nije nimalo lako igrati - Jeremy Brett kazao je da mu je ta uloga bila teža od Hamleta ili Macbetha! Njegovo lagano “naginjanje” prema holivudskom akcijskom junaku ipak je negdje moralo platiti danak, pa je u scenariju i u Downeyevoj ulozi stradao ponajprije humor koji je bio integralan, neizostavan dio Doyleovih priča. Scenaristi su to pokušali nadoknaditi kroz druge likove, poput uporno neuspješnog francuskog snagatora, plaćenika glavnog negativca, a koji je očita (i zabavna) referenca na Jawsa iz serijala o Bondu. Holmes je doživio i svojevrsni modni zaokret pa u svojoj “modernijoj” verziji djeluje više kao boem, pjesnik ili umjetnik, no ako prethodnim ekranizacijama niste naviknuti na Holmesovo uzvišeno držanje dok je na zadatku (te na dijametralno suprotan, raspušten izgled samo dok je u svojim depresivnim fazama tijekom kojih se prepušta morfiju i opijumu), i novi imidž lako ćete “progutati”.

Ljubitelji Londona moći će u "Sherlocku Holmesu" uživati u vrlo živopisnom, realnom prikazu života na ulicama viktorijanske metropole - pritom naročito mislim na scene na dokovima istočnog Londona, tržnice, ulične zabavljače u Covent Gardenu, panoramski pogled na grad i Temzu...

Ono što zaista dobro funkcionira dvije su stvari: Holmesov “akcijski” element te njegova briljantnost kojom povezuje dokaze i – kroz maštovito režirane i montirane scene koje u samo par sekundi razjašnjavaju kako su dokazi povezani – rješava slučaj. Akcijski je element u najavama filma bio uistinu prenaglašen ali ovdje ga ima taman toliko da djeluje uvjerljivo i moguće. Nema nikakvog razloga da se Holmes ne bavi borilačkim sportovima, te da obojica, i Holmes i Watson, ne budu odlični i izuzetno snalažljivi u uličnim tučnjavama. Međutim, ako ste nakon gledanja trailera bili uvjereni kako vas očekuje 120 minuta akcijskog tour-de-forcea svojstvenijeg Bondu no Holmesu – drago mi je da mogu reći kako tome nije tako.

Ipak, Jude Law je ipak mnogo uvjerljiviji kao dr. Watson nego što Downeyu pristaje uloga Holmesa. Stavljajući naglasak na određene Watsonove karakteristike koje nisu bile eksponirane u ranijim ekranizacijama – poput onih da obožava žene i da je vrlo sklon kocki – Law je oplemenio svima nama poznatog Watsona nekim posve novim osobinama u koje dosad nismo imali toliko uvida. Rachel McAdams dobro se snašla u ulozi Holmesove “kriminalne” inspiracije, Irene Adler, no teško se oteti dojmu da ta veza Downeya i McAdams u filmu gotovo uopće ne funkcionira – to je uvjerljivo najslabiji aspekt filma i bit će prilično tricky posvetiti se daljnjem istraživanju toga odnosa u eventualnom nastavku.

Uvjerljivo djeluje tek onaj segment njihova odnosa u kojemu je Holmes jednostavno oduševljen Ireninom domišljatošću i kriminalnim remek-djelima (imaju zajedničku povijest tijekom koje ga je nadmudrila dvaput), ali ako je u filmu trebalo biti naznaka ljubavne priče ili Holmesova romantičnog interesa za Irene – to u ovom slučaju, na velikom platnu, ne funkcionira. Kemija između njih dvoje, kako god okrenuli, ovdje se niti se u jednom trenutku nije pojavila, niti u tragovima, čak niti nakon što se uspješno obračunaju s glavnim negativcem, masonskim vođom lordom Henryjem Blackwoodom (Mark Strong).

Arthur Conan Doyle vjerojatno bi "blagoslovio" transformaciju Holmesa u akcijskog junaka u cilju privlačenja nove publike njegovom djelu. Srećom, "bondovske" su scene dobro odmjerene i funkcioniraju u globalu filma. Šarm "novom" Holmesu daje i činjenica da nije savršen: ubojstva mu se događaju pred očima a on ne može učiniti ništa, a čak i kada pokuša - za sobom često ostavlja kaos i destrukciju (scena u brodogradilištu).

Iako prilično uspješno oživljava atmosferu viktorijanskog Londona, užurbanih i prljavih ulica, skladišta i brodogradilišta u Docklandsu, pa čak i inspiraciju za priču crpi iz određenih povijesnih događaja (zli plan lorda Blackwooda nevjerojatno podsjeća na “Barutnu zavjeru” i plan Guya Fawkesa da u zrak digne cijeli britanski parlament nekoliko stotina godina ranije, doduše s posve drugačijim motivima), Ritchiejev “Sherlock Holmes” čini pogrešku kakvu si Arthur Conan Doyle sasvim sigurno ne bi dopustio. Priča je, naime, prilično jednostavna i možda je trunku previše podlegla pravilima i zahtjevima holivudske ekranizacije.

Iz priče o masonstvu, tajnim ložama, planovima za preuzimanje svijeta, crne magije i zavjera moglo se “izvući” i daleko više no što je to uspjelo u ovome filmu. Gotovo da bi Holmesu koji pokušava rasplesti slučaj masonskih ritualnih ubojstava više odgovarala mnogo mističnija i zagonetnija masonska atmosfera u kojoj se nađe Robert Langdon u “Da Vincijevu kodu” nego ova koju smo dobili ovim filmom.

To međutim nikako ne znači da je “Sherlock Holmes” loš film. Iako je previše sveden na bajkovit i nedovoljno mračan dojam kakav bi o viktorijanskom Londonu imala prosječna holivudska publika, te iako iz masonskog zapleta kakav bi “po defaultu” trebao biti prožet misterijom nije izvučen maksimum, novi Holmes u konačnici je jednostavno zabavan i – “funkcionira”. Nema dosadnih trenutaka, nema previše razvučenih scena, nema ničega što bi baš moralo biti izbačeno.

Sama činjenica da se Holmes često mora osobno obračunati sa zlikovcima nije nimalo nerealna te upravo zbog toga i "drži vodu": ulice viktorijanskog Londona, naročito njegova istočnog dijela, nisu bile posve sigurno mjesto.

Naznaka nastavka znači da bismo se na Downeya kao Holmesa mogli čak i naviknuti – unatoč njegovom razmimoilaženju s tipičnom vizijom Holmesa po nekoliko već spomenutih osnova i unatoč Ritchiejevom odvažnom (i ne baš uvijek uspješnom) “kockanju” s određenim aspektima Holmesova lika. Ako je Holmes ovim filmom dobio novu publiku koja ga je tek upoznala, zavoljela, pa će požuriti pročitati Doyleove priče ili se potruditi pronaći “Avanture Sherlocka Holmesa” s briljantnim, neponovljivim Jeremyjem Brettom u glavnoj ulozi, tada je ovaj film bio i više nego dobrodošao.

Usput, bude li nastavka, jedna se osoba “iza scene” svakako mora vratiti raditi na novom filmu: moj omiljeni filmski kompozitor, Hans Zimmer, odgovoran je za soundtrack koji niti u jednom trenutku nije previše nametljiv ali je ključan za atmosferu.

• Recenzija: “Sherlock Holmes 2: Igra sjena”