‘Šahisti’ s Lewisa

Zanimljive šahovske figure pronađene 1831. na otoku Lewis, na sjeverozapadu Škotske, vjerojatno uopće ne potječu s Britanskog otočja nego iz Skandinavije, ali se unatoč tome povremeno nađu u središtu rasprave oko toga gdje bi trebale biti izložene – u British Museumu u Londonu, u Nacionalnom muzeju u Edinburghu ili pak na samom Lewisu. No, ostaje neriješeno nekoliko misterija, uključujući i onaj kako su se figurice uopće našle zakopane u pješčanu dinu na Lewisu te zašto su se među figurama pojavile neke koje uopće nisu bile uobičajeni dio klasičnog, orijentalnog šaha u to vrijeme, poput figure biskupa…

Figurice za šah najvjerojatnije su nastale u Norveškoj negdje između 1150 i 1200. Pronađene su na otoku Lewis 1831. Kliknite za veću fotografiju! (Foto: British Museum)

Ukupno 93 šahovske figurice, napravljene većinom od morževe bjelokosti a manjim dijelom i od zuba kitova, najvjerojatnije se na otoku Lewisu, na arhipelagu Vanjskih Hebrida, našlo posve slučajno. Hebridi su, iako nevjerojatno blizu Škotskoj, u 12. stoljeću bili norveški posjed na putu prema još jednoj norveškoj zemlji, istočnoj irskoj obali. Neka nesreća u transportu vjerojatno je glavni razlog zbog kojega su figurice, popularno zvane “Šahistima s Lewisa” (Lewis Chessmen) završile svoj put na Lewisu a ne u Irskoj, no arheolozi i povjesničari umjetnosti pretpostavljaju kako su one bile u rukama nekoga tko je uistinu znao svoj posao i pažljivo ih čuvao, kao što bi to, primjerice, činio trgovac umjetnina. Za više od osam stotina godine stare artefakte, “šahisti” s Lewisa su, naime, u nevjerojatno dobrom stanju.

Nije čak niti posve jasno kada su pronađeni (tek se zna da je to bilo negdje prije travnja 1831. kada su već bili izloženi u Škotskoj) niti zašto su bili sakriveni na mjestu gdje su pronađeni (a čini se da se radilo o pješčanoj dini u koju su “šahisti” bili zakopani, pažljivo pohranjeni u drvenu kutiju iz 12. stoljeća). Legenda koja cirkulira u narodu kaže da su “šahisti” ukradeni s jednog trgovačkog broda koji je bio usidren na Lochu Hamnaway početkom 17. stoljeća te da je pastir, kradljivac, čak ubio jednog pomorca da bi se dokopao blaga s broda. Potom je zakopao figurice u pješčanu dinu, prestravljen mogućnošću da će biti otkriven. Kada je nekoliko godina kasnije bio uhvaćen zbog drugog kaznenog djela i obješen, navodno je priznao ubojstvo pomorca.

Krajem 11. stoljeća, šah je bio vrlo popularna igra među plemstvom, iako je zanimljivo primijetiti da se među figuricama nalaze i neke koje ne bi bile dijelom standardnog orijentalnog “seta” za šah kakav se u to doba igrao u drugim dijelovima Europe. Primjerice, figurice biskupa sasvim sigurno nisu bile dijelom šahovskog seta u izvornoj, orijentalnoj i islamskoj inačici šaha koja se počela širiti kontinentom, no to samo pokazuje koliko je crkva bila važan element u svim aspektima europskoga života toga doba – uključujući i rat čija je apstrakcija upravo igra šaha. No, nisu sve figurice ovako fenomenalno “elaborirane”; primjerice, pješaci su tek obične kamene pločice (na fotografiji – u dnu desno).

Pažljiviji pogled na figurice otkriva vrlo zanimljive, često duhovite izraze lica ili one neke – poput kraljice na gornjoj slici – koji djeluju vrlo zabrinuto, s rukom preko lica, mada su stručnjaci skloniji mišljenju kako se radi tek o pozi duboke kontemplacije kojom se naglašava mudrost i promišljenost, pa da bi igrač šaha iz 12. stoljeća upravo tako shvatio ovu pozu. Kada su pronađene, poneke su figurice bile zamrljane crvenom bojom: to bi moglo značiti da se šah tada igrao na ploči s crveno-bijelim a ne na crno-bijelim poljima kakva se danas smatraju uobičajenima. Ploča za ovaj šah, ipak, nikada nije pronađena, no prema veličini figurica procjenjuje se da bi bila širine oko 84 centimetra. Da su pronađene sve figurice, najvjerojatnije bi se mogla sastaviti 4 potpuna kompleta figura potrebnih za igranje šaha.

Jedno ovogodišnje istraživanje pokušava objasniti nedostatak određenih figura i raskorak u brojevima pojedinih vrsta figura tvrdeći kako se one nisu koristile samo za igru šaha, već i za Hnefatafl, staru igru koja je bila popularna u Skandinaviji srednjega vijeka. Isto istraživanje odbacuje i teoriju o figuricama koje bi bile izgubljene tijekom putovanja do Irske te njihovim kasnijim krađama, povezujući ih umjesto toga s obitelji Angusa, sina Donaldovog (time ujedno i prvog Macdonalda!), koji je bio kralj Lewisa. Jedna pjesma iz sredine 13. stoljeća spominje Angusa i “šahovske figure od bjelokosti” koje je naslijedio od svoga oca, što bi značilo da su se “šahisti” na hebridskom arhipelagu našli namjerno.

Od 93 pronađene figurice, 82 su smještene u Britanskom muzeju u Londonu dok se preostale nalaze u Nacionalnom muzeju Škotske u Edinburghu. Baš kao što Egipćani pokušavaju vratiti egipatske artefakte iz Britanskog muzeja u svoju zemlju, tako se povremeno čuju i zahtjevi iz Škotske da se svi “šahisti” presele iz Londona u Edinburgh. Škoti, uključujući i ugledne profesore povijesti, tvrde da uistinu nema smisla da se u Edinburghu nalazi samo 11 figurica, već da bi trebalo biti upravo obrnuto: malena selekcija u Londonu, a sve ostalo na sjeveru otoka. S druge strane, čak niti udruga koja brine o muzeju na otoku Lewis nedaleko mjesta gdje su “šahisti” pronađeni ne traži da se oni vrate u Škotsku pa se čini da će ovi zanimljivi artefakti, barem zasad, ostati izloženi na svojim trenutačnim lokacijama uz tek povremenu mogućnost da se posude i izlože u Edinburghu ili na samom Lewisu.