Iako Velika Britanija nema ustav u formalnom smislu, čvrsti temelji političke kulture popraćeni poštivanjem vlastite tradicije učinili su njezin ustavni sustav dovoljno fleksibilnim i jednim od najsvjetlijih primjera stabilnosti ustavnog poretka. Kako je moguće da zemlja s najdužom tradicijom konstitucionalizma nema pisani ustav?
Dom lordova britanskog parlamenta. Ovdje se razmatraju svi zakoni i odluke Donjeg doma parlamenta (House of Commons); rad ova dva doma međusobno je komplementaran. Članove Doma lordova uglavnom imenuje monarh - trenutačno kraljica Elizabeta II. - dok se tek dio članova bira interno. U Domu lordova također sjedi i malen, ograničen broj nadbiskupa i biskupa Anglikanske crkve. (Foto: © Parliament. Parliamentary copyright images are reproduced with the permission of Parliament.)
Istražujući povijest pisanih ustava lako ćete provjeriti da se ustav Sjedinjenih Američkih Država smatra najstarijim na svijetu (donesen je 1787. godine), dok su njegovi prvi pratitelji poljski i francuski ustav (oba iz 1791.). Pokušate li, pak, doći do podatka o godini donošenja britanskog ustava, nećete ga naći iz vrlo jednostavnog razloga – u zemlji koja se ponosi svojom tradicijom konstitucionalizma i koja je nedvojbeno utisnula snažan pečat u razvoju ustavne vladavine nikada nije bio donesen ustav kao pisani opći pravni akt pod tim nazivom.
Među izvore britanskog ustava često se svrstavaju i radovi priznatih znanstvenih autoriteta na području ustavnog prava, poput Alberta Venna Diceyja.
Međutim, iako Velika Britanija nema ustav u formalnom smislu, postoji cijeli niz pisanih dokumenata ustavnopravnog karaktera, parlamentarnih običaja i pravila, ustavnih konvencija te sudskih odluka koje se smatraju dijelovima britanskog ustava. Pored toga, gotovo uobičajeno se među izvore ustava svrstavaju i radovi priznatih znanstvenih autoriteta na području britanskog ustavnog prava (npr. Albert Venn Dicey, Walter Bagehot, Thomas Erskine May, Kenneth Clinton Wheare i drugi).
Potrebu za donošenjem ustava kao svečanog dokumenta u pisanom obliku nije teško shvatiti promatramo li je kroz prizmu revolucionarnih zbivanja u 18. stoljeću i kao izraz nastojanja za formuliranjem novih ideja u najvišem aktu u državi, kamenu temeljcu novog poretka.
Suština takvog akta sastoji se u ograničavanju vlasti kako bi se u što većoj mjeri zajamčile građanske slobode i prava te tako utvrdila “osnovna pravila igre” onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Međutim, izuzev pokušaja uvođenja republike i novog ustavnog sustava (Instrument of Government) polovicom 17. stoljeća, u Engleskoj nije bilo revolucionarnih promjena, odnosno drugih zbivanja koja bi zahtijevala kodificiranje ustava.
Glavni argumenti tradicionalista danas se svode na to kako su čvrsti temelji političke kulture popraćeni poštivanjem vlastite tradicije ionako već učinili britanski ustavni sustav dovoljno fleksibilnim i jednim od najsvjetlijih primjera stabilnosti ustavnog poretka pa nije potrebno tražiti nova rješenja – pogotovo ako bi to značilo oponašanje rješenja stranih uzora.
S druge strane, nezanemariv je broj Britanaca koji smatraju da bi u raspravi o pitanjima ustavne reforme (primjerice, jedna od uvijek aktualnih tema je ukidanje Doma lordova) svakako valjalo razmotriti i mogućnost kodificiranja ustava. Naime, time bi se mogle spriječiti eventualne nejasnoće i različita tumačenja koja bi mogla nastati upravo zbog same prirode onoga što jedan od najcjenjenijih europskih autora na području parlamentarnog prava, Philip Norton, naziva “fluidnim” ustavom (The Constitution in Flux).
U razvoju engleske ustavnosti postoji niz temeljnih tekstova ustavnopravnog značenja; među njima je i čuvena Magna Carta Libertatum iz 1215.
U postupnom razvoju engleske ustavnosti postoji cijeli niz pisanih dokumenata koji reguliraju područje ustavnog prava. Među ostalim, posebno važno mjesto zauzimaju Charter of Liberties Henryja I. iz 1100. godine (koju mnogi teoretičari ustavnog prava smatraju prvim pisanim ustavnopravnim aktom u Engleskoj), čuvena Magna Carta Libertatum (iz 1215. godine), Petition of Rights (1628.), Habeas Corpus Act (1679.), Bill of Rights (1689.), Act of Settlement (1701.), Act of Union (1707.), Great Reform Act (1832.), Parliament Act (1911. i 1949.), Representation of the People Act (1918. i 1928.), European Communities Act (1972.), Scotland Act (1998.), Government of Wales Act (1998.) i Human Rights Act (1998.).
Iako su akti Parlamenta koji uređuju odnose iz područja ustavnog prava po svojoj pravnoj snazi izjednačeni s “običnim” zakonima, zanimljivo je da je sudskom rješidbom iz 2002. godine (Thoburn v Sunderland City Council) izneseno neobvezujuće mišljenje kako su po svojoj pravnoj snazi Magna Carta, Bill of Rights i drugi temeljni tekstovi ustavnopravnog značenja ipak višeg statusa od ostalih zakona. Imajući u vidu da je spomenuti stav suštinski kontroverzan, samo će vrijeme pokazati hoće li ga budući presedani osporiti ili potvrditi.
Sastavni dio ustava također čine parlamentarni običaji i pravila. Državno otvorenje Parlamenta je događaj u kojem monarh dolazi u parlament kako bi otvorio novu sezonu zasjedanja predstavničkih tijela. Na ovoj su fotografiji zastupnici u parlamentu (uključujući i trenutačnog premijera, Gordona Browna) tijekom otvaranja zasjedanja parlamenta 2009. (Foto: © Parliament. Parliamentary copyright images are reproduced with the permission of Parliament.)
Kraljica Elizabeta II. tijekom obraćanja Parlamentu na početku zasjedanja u parlamentarnoj sezoni 2009/10. Glavna zadaća monarha tijekom ovog govora jest iznijeti osnovne političke smjernice koje predlaže Vlada a koje će se razmatrati tijekom predstojeće sjednice Parlamenta. (Foto: © Parliament. Parliamentary copyright images are reproduced with the permission of Parliament.)
Komentari