Mnogi povezuju kraljicu Viktoriju s njezinim mračnim, poprilično distanciranim imidžem, zamišljajući je kao debeljuškastu, uvijek ozbiljnu stariju gospođu u crnini koja još uvijek drži rekord kao monarh koji je najdulje bio na britanskom prijestolju. Rješenje te zagonetke i odgovor na pitanje kamo je nestala vedra, buntovna Viktorija kakvu je engleska javnost poznavala u početku njezine vladavine donosi ovaj film, “Viktorija: Život mlade kraljice”, istražujući posve zanemaren period – Viktorijinu mladost i prve godine na prijestolju. Filmska priča iz pera Juliana Fellowesa u režiji kanadsko-francuskog redatelja Jean-Marca Valléea i uz producenta Martina Scorsesea okuplja vrhunsku glumačku ekipu. Emily Blunt, Paul Bettany, Miranda Richardson, Mark Strong, Jim Broadbent, Rupert Friend – uistinu je teško zaključiti tko je od ove šestorke najbolji!

Nekoliko riječi o mogućim spoilerima: “The Young Victoria” povijesni je film koji se u velikoj mjeri temelji na uistinu točnim, ali složenim povijesnim prilikama. S jedne strane, nemoguće je napisati išta o filmu bez otkrivanja dijela sadržaja, no s druge strane, budući da se ionako radi o prilično uvjerljivom i povijesno točnom filmu koji ne krije velika iznenađenja za one koji su barem površno upoznati s engleskom poviješću toga vremena, uvjeren sam da ćete ga lakše pratiti i u njemu daleko više uživati upravo uz nekoliko “pozadinskih” informacija iz članka, poneke scene čak bi vam mogle biti i jasnije uz upoznavanje s povijesnom pozadinom. Međutim, hoćete li članak pročitati prije gledanja filma ili poslije – vaša je odluka! Možete i jednostavno preskočiti prvi dio ovoga članka i posvetiti se drugoj polovici s komentarima koji se tiču samoga filma, vraćajući se prvome dijelu nakon odgledanog filma…

Neki se ljudi rađaju sretniji od drugih. Tako je bilo i sa mnom, ali kao dijete bila sam uvjerena upravo u suprotno. Koja mlada djevojka ne mašta o tome da odrasta kao princeza?

Ali neke palače nisu onakve kakvima ih zamišljate, čak i palača može biti zatvor. Moja majka nikada mi nije objasnila zašto netko mora kušati moju hranu, zašto ne mogu pohađati školu s drugom djecom ili čitati popularne knjige.

Kada je moj otac umro, moja majka i njezin savjetnik, Sir John Conroy, stvorili su skup pravila za mene. Nazvali su ih “kensingtonskim sustavom” i rekli da su ona ovdje zbog moje zaštite: nisam mogla spavati bez majke niti se spustiti niz stepenice ako me netko ne bi držao za ruku.

Shvatila sam zašto je tako kada sam navršila jedanaest: moj ujak William je bio engleski kralj, ali on i njegova braća mogli su se podičiti samo jednim živim djetetom.

To sam bila ja.

U svibnju 1819. u Kensingtonskoj se palači u Londonu rodila djevojčica koja će prije svoje punoljetnosti biti svjedokom prave, žestoke borbe za moć i vlast. Zapravo, naći će se točno usred nje! Nepunih osamnaest godina kasnije, njezin ujak, kralj William IV. osjećat će da se približava kraj njegova života i vladavine, no Viktorija, mlada princeza koju je majka svih tih godina držala podalje od kraljevskoga dvora i ujaka Williama, također ima problem sa svojih nepunih osamnaest.

Ne postane li Viktorija punoljetnom prije ujakove smrti, ionako razbuktani i razmahani pokušaji da se spriječi njezin dolazak na prijestolje mogli bi postati još jači jer savjetnik njezine majke, Sir John Conroy, vješto spletkari i pokuša zazvati proglašenje regentstva. Regentstvo se proglašava kada je sljedeći vladar koji bi trebao naslijediti prijestolje premlad, bolestan, mentalno nesposoban ili zbog bilo kojeg drugog razloga nesposoban zasjesti na kraljevstvo prijestolje. Kralj William je na samrti, punoljetnost princeze Viktorije se približava, a manevarski prostor za Conroya i Viktorijinu majku, Vojvotkinju od Kenta, svakim se danom neumoljivo sužava.

San Sir Johna bio je da će kralj umrijeti i da će biti proglašeno regentstvo. Moja majka vladala bi Engleskom. A on bi vladao mojom majkom.

Pozicija Viktorijine majke (Miranda Richardson) uistinu je specifična: ostala je udovica prije no što je Viktorija navršila svoju prvu godinu života, Viktorija je trenutačno jedina nasljednica – za koju mora, kako god zna i umije, skrbiti do trenutka kada zasjedne na prijestolje – a vojvotkinja ne smije niti imati druge djece koja bi bila prijestolonasljednici budući da je njezin suprug mrtav. Nju i njezino ponašanje nije lako opravdati, no taj “neurotični protekcionizam”, kako ga opisuje scenarist filma, može vrlo lako objasniti zašto je Viktorija smatrala da ima posve jadno djetinjstvo i da živi u zatvoru.

Conroy (u filmu ga utjelovljuje Mark Strong, glumac koji je trenutačno “pretplaćen” na uloge negativaca) koristi svaku priliku da Viktoriju (ljupka Emily Blunt) proglasi premladom i za prijestolje nesposobnom: jedna od otvornih scena filma u kojoj on bolesnu princezu pokušava natjerati da, nadomak njezine punoljetnosti, potpiše odluku kojom se do svoje 25. godine odriče prijestolja i prepušta regentstvo svojoj majci povijesno je točna. Mlada i samosvjesna Viktorija uistinu je papire bacila na pod, suprotstavivši se agresivnom Conroyu.

Odlična scena u kojoj sam kralj William Viktorijinoj majci, Vojvotkinji od Kenta, pred mnoštvom uzvanika na večeri u lice saspe sve što joj ima reći u nekoliko rečenica također je, prema mnogim svjedočanstvima, povijesno posve utemeljena. Scenaristi filma nisu si uzeli previše umjetničke slobode pišući taj monolog u kojemu William IV. tijekom službene večere u dvorcu Windsor ustaje polupijan i posve iskreno kaže vojvotkinji štošta što je ide: povjesničari tvrde da je dvije trećine toga govora, baš tako i bez previše promjena, kralj uistinu i izgovorio!

Dugo sam i zanimljivo živio, ali ću vas gnjaviti još samo kratko. Tek toliko da raspršim svaku ideju o regentstvu, da mogu prenijeti kraljevske ovlasti na onu mladu damu. A ne u ruke osobe koja sada sjedi blizu mene, koja je okružena zlim savjetnicima, a koja se ne može ponašati kako spada na poziciji na kojoj se nalazi. Uvrijedila me i vrijeđa me stalno, skriva svoju kćer, dijete mojega brata, od mene i od ovoga dvora. Ali od sada neka joj bude jasno: ja sam kralj i neću dopustiti nelojalnost i neposlušnost!

Ono što je, međutim, bilo drugačije jest što je Vojvotkinja od Kenta sjedila odmah pored kralja, a Viktoriju je u stvarnosti ovaj govor njezina ujaka mnogo više pogodio (i rasplakao). U malenoj, ali značajnoj ulozi Williama IV. pojavljuje se engleski karakterni glumac Jim Broadbent; fanovima Harryja Pottera mogao bi biti poznat po ulozi profesora Slughornea u lanjskom “Princu miješane krvi” ili, pak, po svojem nešto ranijem nastupu u “Indiani Jonesu i Kraljevstvu Kristalne lubanje”.

Stvari tih dana nisu bile vrlo vruće samo na otoku jer su se određene političke kombinacije stvarale i na starom kontinentu. Viktorijin drugi ujak belgijski je kralj Leopold koji je zaključio da bi, s obzirom na status nećakinje, bila uistinu prevelika šteta nemati englesku potporu i savezništvo u budućnosti, a osim toga naslućuje potencijalno “ubacivanje” u kraljevsku liniju nasljeđivanja u Britaniji, pa tako skuje plan kako će Alberta, također svojeg nećaka, poslati u London da šarmira Viktoriju. To je bitan element filma i važan element povijesne priče – Leopold je Alberta svjesno odabrao umjesto starijeg, ali manje privlačnog brata. Sama pojava Alberta u početku donekle i zasmeta Viktoriju, jer postaje posve očito da je on pomno educiran, gotovo “programiran” kako se treba ponašati ne bi li joj se svidio, a ona se, usto, niti ne planira udavati. Viktorijin razlog nije onaj isti razlog kao kod čedne kraljice Elizabete I. koja je smatrala da će biti najbolje bude li “udana” za svoj narod, već jednostavno – Viktorija ne želi da je itko ikada više nadzire i kontrolira.

Kada Albert (Rupert Friend) “upadne” u cijelu priču i upozna se s Viktorijom, početak je to jedne od obožavanih i najbolje prihvaćenih kraljevskih romansi što ih je Britanija ikada imala (teško da je, u smislu podrške građana, itko iz kraljevske obitelji ikada zaslužio tolike simpatije kakve su Viktorija i Albert imali u 19. stoljeću, vjerojatno sve do stoljeća i pol kasnije i princeze Dijane i njezine priče), no ono što će gledatelje filma zabaviti jest postupna evolucija tog odnosa koji je uistinu, od prvoga trenutka, bio izložen pritiscima i preprekama s raznih strana.

Kada kralj William umre, Viktorija je, srećom, punoljetna i može biti okrunjena. Kavez u kojemu je živjela gotovo dva desetljeća napokon se urušio – više ne mora trpjeti niti svoju majku, niti control freaka Conroya, može čitati što god poželi i silaziti niz stepenice posve sama. Na tren se poveseli zbog svoje novostečene “slobode”, gotovo da joj u trenucima dok prima vijest o Williamovoj smrti pada kamen sa srca što je kralj ipak poživio dovoljno dugo da ona napuni 18. No, baš kao što bi mlađe djevojke gledajući ovaj film mogle shvatiti da život princeze počesto baš i nije bio bajkovit niti nešto što bi trebalo priželjkivati pod svaku cijenu, i Viktorija uskoro shvaća da “posao” kraljice donosi posve nove probleme i da će “sloboda” i dalje biti prilično relativan pojam. Ekspresno se rješavajući svoje majke i Conroya, koje smješta u zasebni apartman – i dalje u palači ali podalje od svojih odaja – Viktorija ipak mora odabrati svojeg glavnog savjetnika. Izbor pada na Lorda Melbournea, pravim imenom Williama Lamba (glumac Paul Bettany bit će poznat gledateljima iz niza filmova, uključujući i “Master & Commander”) koji je u tom trenutku britanski premijer.

Viktorija isprva biva oduševljena šarmantnim Melburneom, no njegovi motivi ipak su primarno usklađeni s njegovom političkom agendom i katkada pomalo sebični, pa je Viktorija na rubu da, samo nekoliko dana nakon što se otrgla kontroli zlog Conroya i njegovim mislima zatrovane svoje majke, ponovno jednoga dana shvati kako je tek nečija lutka. Albert, koji se u međuvremenu vratio u Njemačku nakon osrednje uspješnog prvog pokušaja zavođenja Viktorije, također nije baš oduševljen činjenicom da mlada kraljica gotovo cijela svoja pisma troši na nepregledne riječi hvale za šarmantnoga vođu vlade. Prijateljstvo Viktorije i Alberta bitno se produbilo u danima nakon kraljičine krunidbe, no Alberta počinje uistinu živcirati što je Viktorija posve opčinjena Melburneom – a tu ne može učiniti baš ništa. “Tehnički” problem Alberta je što ne smije zaprositi kraljicu – to se ne čini! Kada joj pokuša sugerirati da će joj uvijek biti na raspolaganju, Viktorija jedino može uzvratiti da “još nije došlo vrijeme” kada može prihvatiti njegovu pomoć.

Nije trebalo proći mnogo vremena da Viktorija nauči svoju prvu lekciju o krhkoj naravi popularnosti: javnost je apsolutno obožava – mlada je, lijepa, ambiciozna, koja je država ne bi poželjela za kraljicu! – ali kada Melbourne, sukladno očekivanjima, izgubi na izborima, Viktorija bude prisiljena surađivati s dotadašnjom oporbom i njezinim vođom, konzervativcem Sir Robertom Peelom (Michael Maloney). Kako je Viktorija bila mnogo više naklonjena stranci koju je vodio Melbourne (Whig Party jedna je od prethodnica današnjih laburista), odluči ne udovoljiti Peelovom zahtjevu da dio svojih dvorskih dama zamijeni Peelovim poznanicama i prijateljicama. Premda dvorske dame nemaju velikoga političkog utjecaja na kraljicu niti formalnih obaveza, Peel, dakako, želi imati i svoja usta blizu Viktorijinih ušiju. Frustriran kako je Melbourneu za rukom pošlo “opremiti” kraljevski dvor svojim ljudima a njegov pokušaj propada, Peel podnosi ostavku na mjesto premijera. Javnost je bijesna: Viktorija ne sluša želje naroda i u sukobu je s vladom!

Osim što se može pokriti ušima i praviti da ne čuje buku prosvjednika ispred svoje palače (kraljica Viktorija prvi je monarh koji je uselio u Buckinghamsku palaču i iz nje vladao), Viktorija povlači još jedan zanimljiv potez: dolazi vrijeme da, unatoč protivljenju Melbournea kojega je zadržala za glavnog savjetnika, ponovno pozove Alberta u Englesku. Ovoga puta će ga pozvati i da se oženi njome (brak je sklopljen 1840.), no koliko god slika prema javnosti djelovala savršeno (kraljicu, ponovno, svi obožavaju, naročito u društvu njezina mladog i zgodnog supruga), napetosti iza zavjesa, u Buckinghamskoj palači, ne nedostaje.

Albert je – u filmu, baš kao i u stvarnosti – ambiciozan, odlično obrazovan, inteligentan princ. Zaljubljena Viktorija vjerojatno je više od ičega željela supruga i prijatelja no Albert nije osoba koja će sjediti u kraljevskom dvoru skrštenih ruku i opuštati se na ladanjskim kraljevskim posjedima. Albert predlaže brojne reforme, posvećivanje više pažnje radničkom sloju koji živi u siromaštvu, stavljanje naglaska na britansku industriju i umjetnost. Ako ste itko može prozvati kreatorom Viktorijanskog doba, tada je to uistinu princ Albert – projekt “Velike izložbe” (Great Exhibition) održan 1851. u Kristalnoj palači u velikoj je mjeri bio njegova zasluga, baš kao što će se to nasljeđe ogledati i u drugim institucijama koje su imenovane njemu u čast, poput Victoria & Albert Museuma. Viktorija je oduševljena njegovim idejama o pretvaranju Britanije u vodeću industrijsku silu svijeta i pažljivo sasluša svaki savjet (Melbourne pritom nije baš previše sretan što to počesto rezultira njezinim zahtjevom za detaljnim istraživanjem stvarnoga stanja u zemlji – i iskrenim izvještajem), ali kada Albert prijeđe granicu i uplete se u političke komentare i ono što Viktorija doživljava kao svoje odluke, ona postaje bijesna…

Izolirajući ga od bilo kakvih stvarnih odluka ili prilike da izrazi svoje mišljenje, Albert se počinje osjećati poput gosta na dvoru. Unatoč svojim dobrim idejama, čini se da za njega ovdje ipak neće biti previše mjesta – Viktorija je kraljica i sama će odlučivati baš o svemu! Čak i ukoliko se u Buckinghamskoj palači svi smrzavaju jer ekipe radnika koji donose ugljen nisu koordinirane s ložačima, a kroz prozore se ništa ne vidi jer se vanjska strana stakla ne pere istim danima kad i ona unutrašnja…

Jedan nesretan događaj natjerat će Viktoriju da Alberta ipak prigrli i kao svojeg glavnog savjetnika te da ga aktivno uključi u donošenje odluka. Scenaristi filma dozvolili su si najveću umjetničku slobodu i odmah od stvarnih povijesnih događaja planirajući i pišući scenu atentata. Gnjevni prosvjednik puca u smjeru otvorene kočije kojom se kroz London voze Albert i sada već trudna Viktorija; Albert baca Viktoriju na pod kočije ali biva ranjen, što služi kao ozbiljno upozorenje Viktoriji da će je opasnost i dalje vrebati na svakom koraku neovisno o narodu koji je voli, ali ujedno trenutačno postaje svjesna razmjera Albertove ljubavi.

U stvarnosti, iako je bilo pokušaja atentata na Viktoriju (a u jednome je na nju, 1840., uistinu pucano iz pištolja no nitko nije ozlijeđen), ova se scena nije dogodila na ekranizirani način ali scenarist filma Julian Fellowes pojasnio je u jednom intervjuu na BBC-ovom radiju kako mu je baš bila potrebna scena koja će moći dočarati Albertovu hrabrost i predanost Viktorijinoj dobrobiti. Filmski kritičari stoga su upravo ovo zrnce umjetničke slobode, ubačeno u film kako bi bio dramatičniji, ponajviše prigovarali “Viktoriji”, no osobno nemam baš nikakvu primjedbu na Fellowesovu odluku ukoliko su gledatelji svjesni toga da je ovo ipak igrani, a ne cjelovečernji dokumentarni film koji svakom svojom sekundom mora biti povijesno točan. Budući da je ostatak filma utemeljen na stvarnim događajima (i da bi se gotovo i mogao prikazivati kao igrani dokumentarac), ovaj Fellowesov scenaristički “izlet” u fikciju može biti “problematičan” jedino u ovom aspektu.

Viktorija je sada, nakon svega, napokon spremna prihvatiti Albertovu pomoć: simboličan potez u kojemu njegov radni stol primiče i postavlja posve uz svoj dio je filmske scene koja gotovo savršeno opisuje ono što se događalo u Velikoj Britaniji tijekom narednih dvadeset godina. Albert je bio “arhitekt” britanskog uspjeha i uzleta tih godina, umjetnost i znanost naprosto su procvali, a kraljevski je dvor za Viktorijine vladavine uvelike utjecao na razvoj industrije, poboljšanje obrazovanja i socijalne skrbi u zemlji; i dugogodišnji Viktorijin savjetnik, Lord Melbourne, zaključit će kako je “princ uistinu dobar čovjek”.

Par je za sobom ostavio devetoro potomaka koji su bili pripadnici kraljevskih obitelji mnogih europskih zemalja a njihovo se obiteljsko stablo, osim u Britaniji, može pratiti i do mnogih drugih zemalja (uključujući i kraljevske obitelji Španjolske, Njemačke, Švedske, Norveške, Rusije, Grčke, Rumunjske pa i Jugoslavije). Da se ponajmanje radilo o “dogovorenom” braku a ponajviše o ljubavi na kraljevskoj razini kakvu Britanija dotad – a zapravo niti kasnije – nije doživjela najbolje pokazuju povijesne činjenice; nakon dvadeset godina vladavine, Albert umire od tifusa mlad, u 42. godini, a Viktorija se gotovo posve povlači iz javnosti. Do kraja života nosi isključivo crninu, a sve do svoje smrti u 81. godini u kraljevskoj se palači i dalje svakoga dana pripremala i izlagala odjeća namijenjena Albertu.

Korak dublje u film…

Glavni motiv koji je potaknuo scenarista i producente da se upuste u snimanje ovog filma prilično je jasan: većina suvremene publike, ali i ondašnje iz viktorijanskoga doba i godina odmah nakon, upamtila je Viktoriju isključivo kao kraljicu uvijek uvijenu u crno, kao stariju ženu koja na slikama i fotografijama ne odaje previše emocija, koja se rijetko pojavljuje u javnosti i rijetko s njom komunicira. No sav taj dojam temeljen je na drugoj polovici njezine vladavine koju je provela tugujući za voljenim Albertom, a direktna je posljedica toga činjenica da gotovo nitko (izuzev povjesničara) nije previše proučavao njezino djetinjstvo i mladost do dolaska na prijestolje. Kako bi se “raščistilo” s tom tradicijom i imidžom podeblje, stare žene u crnini iz koje je nemoguće izvući osmijeh, scenaristi su se prihvatili “kopanja” upravo po zlatnom razdoblju njezine vladavine – onom vremenu dok je Albert bio živ.

Dramskih elemenata koji su bili pogodni za film u Viktorijinoj mladosti uistinu ne nedostaje: majka koja želi apsolutnu kontrolu, savjetnici koji se također bore za što veći utjecaj, osjećaj odgovornosti zbog nasljeđivanja prijestolja, navala potencijalnih supruga koji se javljaju iz svih krajeva Europe, te ono što će gledatelje možda i ponajviše fascinirati – ta prilično buntovna crta koja postoji kod vrlo mlade Viktorije a koja je, čini se, ipak ostala pomalo zaboravljena, zasjenjena tugom iz drugoga dijela njezine vladavine.

Možda od (barem načelno) povijesnog filma ne biste očekivali pokoji preokret, ali povijest je ipak najbolja scenaristica: Conroy biva izbačen s dvora i njegovim spletkarenjima je kraj, a belgijski kralj Leopold također ostaje kratkih rukava jer, premda je “uspio” poslati Alberta na engleski dvor, ovaj mu se više ne javlja i od toga neće biti nikakve dugoročne koristi. I jedan i drugi su, pokušavajući povlačiti konce iz pozadine, posve previdjeli – ili možda toga nisu bili svjesni – da je Viktorija svestrana princeza koja obožava glazbu, književnost, jahanje, ples i da bi se (uz izuzetak plesa!) mogla prilično dobro “poklopiti” s Albertovim interesima. Prava ljubav bi, dakako, uništila i Conroyev i Leopoldov plan – što se u konačnici i događa. Možda se poneki pripadnik muškog roda neće uputiti u kino ukoliko “Viktoriju” proglasim ljubavnim filmom ili bilo čime romantičnim, no ta se ljubav u slučaju Viktorije i Alberta pokazala toliko esencijalnom i važnom za cijelo kraljevstvo da je posve nemoguće ignorirati njezin značaj.

Emily Blunt čini se savršenim odabirom za ulogu Viktorije; i sami producenti tvrde da se Blunt njima javila sama prije no što su uopće počeli tražiti glavnu glumicu. Naravno, moglo bi se reći da je prihvaćanje ove uloge za mladu glumicu bio i popriličan rizik budući da će usporedbe s Cate Blanchett iz prvog i drugog dijela Kapurovog filma o Elizabeti I. i s Helen Mirren iz gotovo dokumentarnog “The Queen” jednostavno biti praktički neizbježne. No, Emily Blunt besprijekorno se uklopila u ovaj film, više nego dovoljno da i sebe a i cijelo djelo učini posve različitim od spomenutih recentnih filmova o engleskim kraljicama. “Viktorija” je povijesno točniji film s daleko manje umjetničkih sloboda i scenarističkih izleta u fikciju no što su to oba filma o Elizabeti (za koje njihov scenarist Michael Hirst nikada niti nije tvrdio da se radi o povijesnim filmovima), a opet uspijeva odraditi dramski aspekt i pojedine preobrate daleko bolje nego spomenuti dokumentaristički film o Elizabeti II, ostajući gotovo jednako vjeran povijesnim činjenicama.

Neka posebna ekranska kemija događa se na relaciji između Blunt i njezine filmske majke, Mirande Richardson, prikazujući slojevitost toga odnosa; kada se Viktorija riješi Conroya, Vojvotkinja od Kenta ipak uviđa koliko voli svoju kćer i svjesna je svojih promašenih, pogrešnih poteza čim ugleda sretnu Viktoriju i svoje prvo unuče (budućeg kralja Edwarda VII). Nikada Richardson nije topla – dapače, njezin je lik hladan i teško će joj se usne razvući u bilo što što bi imalo moglo podsjećati na osmijeh – ali majčinski osjećaji ipak s vremena na vrijeme “izbijaju” na površinu.

Rupert Friend kao Albert nije ništa manje impresivan od dviju dama (za ovu je ulogu vladala velika konkurencija, na castingu su se pojavljivali brojni europski glumci!), no svojim ga glumačkim bravurama ipak zasjenjuje Mark Strong koji se, čini se, gotovo savršeno snalazi u ulogama loših momaka. Scene u kojima Strong mora biti prilično grub prema Emily – gotovo do razine zlostavljanja mlade princeze – nevjerojatno su uvjerljive. Možda čak niti scenaristi nisu Conroya zamišljali kao tako lošeg, zlog lika, ali ga je Strong briljantno odglumio dodajući mu mnogo više dubine od čistog zla. Conroy, dakako, jest proračunat ali nije glup – to je osoba koja će u jednom trenutku šutnuti psa koji mu se nađe na putu ali će u drugom trenutku podragati psa ili pak introspektivno razmišljati o tome kakav je kaos napravio od svoga života.

Paul Bettany kao Lord Melbourne toliko je dobro odigrao svoju ulogu dobronamjernog, ali ipak proračunatog savjetnika da se možda povremeno čak čini “umjetno” ili “forsirano” šarmantnim, toliko da će publiku s lakoćom podijeliti u dva tabora: prvi neće “pročitati” njegovu “spiku” te će biti očarani njegovim šarmom i pristupačnošću jednako kao što je to bila Viktorija, dok će se drugi u sebi pitati kako ona može uistinu “pasti” na taj šarm. U nekom trenutku mogli biste se čak uhvatiti u svojevrsnom unutrašnjem “navijanju” da se Viktorija riješi Melbournea – unatoč tome što posve očito radi u njezinu korist (i, kad mu uspije, pomalo u svoju) – ili ćete pokušati poslati telepatsku poruku Bluntovoj u stilu “kako ne vidiš dalje od tog šarma?!”. Najveća glumačka šteta je što Jim Broadbent, kao kralj William IV., nije dobio više vremena na platnu – no svaka je njegova sekunda maksimalno i maestralno iskorištena, naročito govorimo li o sceni polupijanog istresanja na Viktorijinu majku.

Još dva vrhunca: scenografija i kostimografija

Sve anglofile filmu “Viktorija: Život mlade kraljice” trebala bi privući činjenica da je sniman na zanimljivim, impresivnim lokacijama širom Engleske. Redatelj Jean-Marc Vallée i producent Graham King razmatrali su u početku čak i mogućnost snimanja filma u istočnoj Europi i Njemačkoj – ponajprije kako bi se snizili produkcijski troškovi – ali je u konačnici ipak zaključeno kako je “esencijalno engleska” atmosfera ipak potpuno nužan sastojak za stvarni dojam kojega će film ostaviti na svoju publiku. Snimanje u Njemačkoj donekle bi imalo smisla jer je direktor fotografije želio naglasiti njemačko podrijetlo britanske kraljevske obitelji ali na popisu 17 filmskih lokacija na kojima je ovaj film nastajao našli su se, na kraju, ipak engleski krajolici i lokacije: palača u Hampton Courtu, dvorac Arundel, katadrala u Lincolnu, Ham House, Lancaster House, dvorac Belvoir, Wilton House, Ditchley Park i Balls Park.

Palača Blenheim “glumila” je djelomično unutrašnjost Buckinghamske palače (u kojoj bi, dakako, inače bilo nemoguće snimati), ali su ovdje poslužili i interijeri dvorca Belvoir u Nottinghamshireu, te kuće Ditchley House i Lancaster House. Slično tome, nije se snimalo u aktualnoj kraljevskoj rezidenciji u Windsoru, već je dvorac Arundel “odglumio” ovu ulogu. Park dvorca Belvoir također je poslužio kao park u Windsoru, Ham House je stvarna lokacija na kojoj su snimljene scene koje se odigravaju u Kensingtonskoj palači (radi se ponajprije o scenama iz Viktorijina djetinjstva), a niti Westminsterska opatija, mjesto krunidbe novog monarha, nije se našla u filmu – katedrala u Lincolnu preuzela je njezinu ulogu.

Argumenti zbog kojih se produkcijski tim (u kojemu su sudjelovali i Sarah Ferguson, vojvotkinja od Yorka, bivša članica britanske kraljevske obitelji, te čuveni Martin Scorsese) odlučio za ove male filmske “podvale” zapravo “drže vodu”: bilo je potrebno pronaći lokacije koje će biti bliže stvarnom povijesnom izgledu željenih mjesta no što su neka od tih mjesta danas. Primjerice, Westminsterska opatija u gotovo dva stoljeća ukrašena je mnoštvom novih artefakata, ukrasa i dodataka, dok je katedrala u Lincolnu bila mnogo bliža onome kako bi manje nakićena Westminsterska opatija izgledala u vrijeme Viktorije i Alberta.

Sandy Powell ovim je filmom osvojila Oscara za kostimografiju (“Viktorija” je ove godine bila nominirana za tri Oscara, no ovo je jedini kojega je i osvojila) pa već i sama ta činjenica govori dovoljno o tome koliko je rani viktorijanski period u modnom pogledu dobro oživljen za potrebe ovog filma. Stvari nisu stale samo na kostimima: velika je pažnja posvećena Viktorijinoj kruni. Baš poput gotovo svih ostalih britanskih monarha, Viktorija je okrunjena imperijalnom državničkom krunom (Imperial State Crown) koja se ipak prilagođavala svakom novom vladaru. (Zanimljivost: trenutačna kraljica Elizabeta II. nije okrunjena njome, već krunom Sv. Edwarda koja je izvorno napravljena za Charlesa II. i njegovu krunidbu 1661. ali je odlučila koristiti imperijalnu državničku krunu u svim daljnjim pojavljivanjima u javnosti.) Replika Viktorijine krune pažljivo je izrađena do najsitnijih detalja – uključujući i one poput bisernih naušnica koje se nalaze na kruni a nosila ih je Elizabeta I. ili pak safira na vrhu krune koji potječe s prstena Edwarda III. Ispovjednika (Edward the Confessor).

Nekoliko misli za kraj

Hoćete li istinski uživati u filmu ili ne ipak ponajviše ovisi o razini vašeg interesa za britansku povijest. Očekujete li povijesni triler koji će vas ostaviti bez daha ili pak razinu spletkarenja i ultimativne kontrole koju ste mogli dobiti jedino od Walsinghama u Elizabeti, mogli biste se s “Viktorije” vratiti i razočarani. Ovo nije triler, nije niti povijesna drama, nije niti romantična drama – ali ima pokoji element svega toga.

Koliko god rani period života Viktorije bio nepoznat široj javnosti (barem do ovog filma!) toliko su Vallée i Fellowes iz “fiksirane” i “statične” povijesti uspjeli izvući i gotovo maksimum dramskih elemenata, preokreta, pa čak i pokoju trunku neizvjesnosti (jer, svjesni smo ionako cijelo vrijeme kako će film završiti).

Moja najveća zamjerka filmu zapravo je pomalo paradoksalna: “Viktorija” uspješno priča povijesnu priču – i to do te mjere da gotovo sve viđeno, uz izuzetak atentata na kraljevski par, možete prihvatiti kao činjenice i tako odšetati iz kina – ali i zahtijeva određenu strast, određeno barem minimalno predznanje i interes s kojima ćete ući u kino dvoranu (odatle i želja za pisanjem ovog poduljeg članka, ne bih li pokušao neke scene staviti u povijesni kontekst). Bez toga i bez šireg konteksta priče o Viktoriji i Albertu, pravi bi vam smisao i poruka filma mogli – jednostavno promaknuti!

Možda će vam posljednje minute filma (koji, uzgred, nije nimalo “rastegnut” i traje taman koliko treba – sat i 40 minuta) djelovati pomalo “zbrzano”, s nekoliko titlova koji objašnjavaju što se događalo poslije, no onima koji su barem površno upoznati s utjecajem ovog kraljevskog para na razvoj Britanije i svime onime što se dogodilo Viktoriji nakon smrti voljenog Alberta ovim filmom uistinu dobivaju komadić puzzle koji im je, vjerojatno, nedostajao. Film djeluje prekrasno, gotovo bajkovito, sa savršenim eksterijerima, interijerima i kostimografijom i dodatnim elementom glazbe koji, eto, spominjem tek na kraju – “Only You” Sinead O’Connor savršeno se, gotovo svakim stihom, uklapa u priču o Viktoriji i Albertu.

Britanci oduvijek zamišljaju Viktoriju i Alberta kao idealizirani kraljevski par kakav im se možda više nikada neće dogoditi. “Viktorija: Život mlade kraljice” vrlo argumentirano, emotivno i na više razina pokazuje zašto je taj odnos bio takav, ne ostavljajući gledatelju niti trunku nevjerice u to da su se kraljevska ljubav i romantika kojoj svjedoči u ovom filmu uistinu i dogodile.