Kako je branjen Greenwich

Jedna stara karta iz 1588. pokazuje kako bi Greenwich i London bili branjeni da je španjolska flota kojim slučajem uspjela doploviti Temzom od Engleskoga kanala uzvodno do prijestolnice. Takvo nešto nije bilo posve nezamislivo: Engleska tada još nije bila velika pomorska sila, a neprijateljske su flote već ranije uspješno prodirale Temzom do glavnoga grada. Upravo mi je spomenuta zanimljiva karta koja prikazuje raspored engleskih snaga i utvrda na kopnu povod za kratak osvrt na to kako su tekle pripreme za ono što je tad izgledalo kao izvjesna španjolska invazija – uključujući i čuveni govor kraljice Elizabete I. kod Tilburyja.

Mapa istočnog dijela Temze, na ulasku u London, 1588. Karta je djelo Roberta Adamsa, a ako vam je nešto na prvi pogled čudno, u pravu ste: zamijenjene su strane svijeta, jug je gore a zapad desno. Stoga je i "Greenewiche" gore, a "Ile of Dogges" (današnji Isle of Dogs) u donjem dijelu mape. Kliknite na mapu za veću verziju.

Nakon niza sukoba tijekom nikada proglašenog rata sa Španjolskom, engleska je flota 1588. nanijela velik poraz dotad neprikosnovenoj i moćnoj španjolskoj Armadi (ponajviše zahvaljujući primjeni nekih novih vojnih taktika ali i klimatskim promjenama!); bio je to jedan od ključnih momenata tijekom vladavine Elizabete I. No, Engleska tada još nije bila pomorska sila u kakvu će se tek kasnije razviti, a Španjolci su suvereno vladali morima. Stvari baš i nisu bile okrenute u englesku korist na početku ovih sukoba.

Danas se to može činiti pomalo nevjerojatnim, no u vrijeme kada je Temza bila znatno šira i plovnija neprijatelji su bez poteškoća mogli zaploviti uzvodno uz Temzu, stići do Londona i početi sijati teror po glavnom gradu. Događalo se to i prije Elizabetina doba pa je lekcija bila već naučena: početkom 11. stoljeća Vikinzi su srušili prvi most na mjestu današnjeg London Bridgea (iako se i danas raspravlja oko toga kako im je to pošlo za rukom) pa niti bojazan da će Armada doploviti Temzom doslovno do kraljevskih palača u Greenwichu uistinu nije bila nimalo neutemeljena.

Gornja mapa nastala je baš u 1588., u godini u kojoj će engleska flota nanijeti taj težak i neočekivan poraz Armadi. Iz mape se može “pročitati” kako je izgledala engleska obrana u trenucima dok je Elizabeta I. očekivala da Španjolci doplove do Londona jer je bitka s Armadom već uvelike bijesnila u vodama oko Engleske. U kolovozu te godine, desetak dana nakon početka pomorskih bitaka, Elizabeta je posjetila vojsku, okupljenu zapadno od Londona kod mjesta Tilbury (na Adamsovoj karti, lijevo, izvan rubova mape), te je ovdje održala svoj čuveni i često citirani govor trupama pokušavajući im podići moral i pripremiti ih na ono što je u tom trenutku izgledalo kao neizbježna španjolska invazija na Englesku. Tom se prilikom uistinu “spustila” među svoju vojsku i narod: tjelohranitelje je ostavila za sobom, u palači, te ju je do okupljališta trupa pratilo tek nekoliko vojnika.

Elizabeta I. se obraća vojnicima kod Tilburyja u kolovozu 1588. U pozadini se vidi okupljena engleska flota koja je trebala spriječiti eventualno prodiranje Armade uzvodno Temzom do Greenwicha i Londona.

Osim same činjenice da je došla među svoje vojnike – što je odličan i promišljen potez koji je i mnogim kraljevima ranije priskrbio simpatije među ratnicima – ključan je dio govora kojim je Elizabeta pokušala nadahnuti svoju vojsku bio ovaj:

Danas sam ovdje, kao što vidite, u ovom trenutku, ne zbog svoje rekreacije ili zabave, već zato što sam čvrsto odlučila da ću usred bitke živjeti i umirati zajedno s vama; spremna sam pasti za svojega Boga i svoje kraljevstvo, te svoj narod, svoju čast i svoju krv. Znam da imam tijelo tek slabe žene; ali imam srce i želudac kralja, i još k tome engleskoga kralja, i vrijeđa nas i ponižava što Parma, Španjolska ili bilo koji drugi europski princ uopće i pomišlja napasti granice mojega kraljevstva. Prije nego što budem ponižena na takav način, radije ću sama uzeti oružje u ruke, i bit ću vaš general, sudac i ona koja će nagraditi svaku vašu vrlinu u bitki.

Sudeći po karti Roberta Adamsa, put do Greenwicha i Londona bio je vrlo dobro čuvan iako nema konkretnih povijesnih podataka koji bi potvrdili postojanje dviju “zvjezdastih” utvrda na obalama kod Blackwalla, unatoč tome što su one – zajedno s molovima na čijim su krajevima bili smješteni topovi – ucrtane na spomenutoj karti. Sami molovi vjerojatno su postojali te su trebali poslužiti kao osnova za kasniju izgradnju mosta koji ipak nikada nije sagrađen.

Unatoč upitnom postojanju utvrda na ovome mjestu, da Španjolci nisu imali ogromnih problema s vremenskim prilikama te da nisu uletjeli u englesku taktičku zamku još na otvorenome moru, čini se da se ne bi baš dobro “proveli” niti tijekom eventualnog pokušaja da Temzom uplove u London. Ako bi i uspjeli proći Tilbury i englesku flotu koja je nabrzinu bila okupljena ondje s ciljem sprječavanja španjolske invazije po svaku cijenu (ovdje su Englezi na raspolaganju, navodno, imali tek oko 4 tisuće vojnika, dok je Armada u cijelu invaziju krenula s njih 55 tisuća!), prvi bi ih topnici dočekali kod Woolwicha a drugi kod spomenutih utvrda u Blackwallu koji je bio i posljednja crta obrane prije samog Greenwicha.

Danas znamo da se engleski strah od invazije moćne Armade nije obistinio te da je situacija na europskim i svjetskim morima završila svojevrsnom pat-pozicijom Engleske i Španjolske, no ova kratka priča potaknuta jednom jednostavnom mapom dodatno rasvjetljava poneke elemente španjolsko-engleskog sukoba u 16. stoljeću.