Engleska danas, 23. travnja, slavi dan svojeg sveca zaštitnika – sv. Georgea. Iako se njegov križ nalazi na engleskoj zastavi (koju, doduše, ponajviše gledamo na sportskim natjecanjima i u rijetko kojoj drugoj prilici), nema čvrstih povijesnih dokaza da je on ikada posjetio Englesku. Rimski vojnik cara Dioklecijana spominje se u mnogobrojnim legendama i pričama o pokrštavanju, a organizacije poput English Heritagea pokušavaju u recentnim vremenima ponovno oživjeti običaj slavljenja ovog sveca.
Jedna tradicionalna proslava Dana sv. Georgea u Bedfordshireu. Glumac u ulozi engleskog zaštitnika, sv. Georgea, ponosno stoji uz zastavu sa svojim križem, jednim od tradicionalnih engleskih simbola. To je samo dio recentnih napora institucije Englesh Heritage koja želi oživjeti tradiciju aktivnog slavljenja Dana sv. Georgea. (Foto: © Visit Britain Images / English Heritage)
Baš kao što Škoti slave dan svojeg sveca zaštitnika, sv. Andrije, Engleska danas, 23. travnja, slavi sv. Georgea. Običaj slavljenja sv. Georgea prerastao je početkom petnaestog stoljeća u velik engleski nacionalni praznik no nakon što je tri stoljeća kasnije, 1707., stvorena unija Engleske i Škotske, taj je običaj gotovo posve iščeznuo. U posljednje vrijeme običaj proslava ovoga dana doživljava svojevrsni comeback, iako se, dakako, ne radi o službenom prazniku ili neradnom danu. Posljednjih je godina bilo nekoliko inicijativa da se dan proglasi blagdanom, no sama činjenica da nema dokaza da je sv. George uopće bio Englez, da je rođen na otoku ili – štoviše – da je ikada uopće bio na njemu ponešto otežava ovu proceduru, čineći krajnji ishod tih inicijativa neizvjesnim. Bilo je također i pokušaja da se sv. George “smijeni” s mjesta sveca zaštitnika i zamijeni nekim drugim u čije bi porijeklo Englezi bili sigurniji – poput Edmunda ili sv. Albana.
Sv. George bio je, barem koliko otkrivaju tradicionalne priče, rimski vojnik cara Dioklecijana, nepoznatog datuma rođenja ali poznatog datuma smrti – 23. travnja 303. Iako nema previše dvojbe oko toga da je ovaj kršćanski svetac uistinu postojao pa tu činjenicu gotovo nitko ne osporava, neke priče i legende ipak idu predaleko. Najpoznatija legenda o sv. Georgeu svakako je ona koja opisuje njegov susret sa zmajem gdje on, dakako pod zaštitom svojega grba, odnosi nadmoćnu pobjedu (oslobađajući usput i jednu princezu – jeste li uopće pomislili da toga u ovoj priči nema?). Zmaj je onemogućavao mještanima gradića u Libiji, zemlji gdje je smještena ova legenda, pristup jezeru i vodi, pa u znak zahvalnosti što ih je spasio i sačuvao od zmaja mještani napuštaju dotadašnje poganstvo i prelaze na kršćanstvo.
Za Dan sv. Georgea obično se u engleskim katedralama pjeva jedna od Englezima omiljenih pjesama, Jerusalem, a nekoć davno u zapućku se nosila crvena ruža. Organizacija English Heritage pokušava posljednjih godina obnoviti tradiciju slavljenja dana ovog sveca na 23. dan travnja, no ti su pokušaji tek u začecima. Kako se engleska zastava sa križem sv. Georgea vijori ponajprije na sportskim manifestacijama poput nogometnih, kriket i ragbi utakmica, tako je stjecajem okolnosti i sv. George ponajviše vezan sa sportom.
Zanimljivo je da se Dan sv. Georgea – kod nas znan kao Jurjevdan, Jurjevo ili Đurđevdan – aktivno slavi na Visu. Britanci koji su za Napoleonskih ratova izgradili nekoliko utvrda na Visu gdje su se borili protiv francusko-venecijanske flote donijeli su na ovaj otok nekoliko svojih običaja. Među njima je kriket svakako najneobičniji za naše podneblje, ali i proslava dana sv. Jurja također je pustila korijenje u viškoj tradiciji.
Čisto jedna crtica s moje strane kao budućeg viškog zeta – službeno je sv. Juraj zaštitnik Visa i posvećena mu je crkvica u blizini Češke Vile i engleskog groblja. Za vrijeme SFRJ ona se nalazila usred mornaričke baze pa je posjeta bila zabranjena. Nakon odlaska JRM s otoka ponovo se počelo na sv. Jurja održavati misa i procesija na Grandovcu.
Također, po sv. Jurju se zove i jedna od tvrđava koje su Englezi sagradili na Visu – st. George.