London je grad koji uistinu živi na svojoj rijeci, Temzi. Da nije nje, Rimljani svoj Londinium niti ne bi smjestili ovdje, na mjestu na kojemu je nekoć vrlo široku rijeku bilo najjednostavnije premostiti. Tijekom povijesti grada duge gotovo dvije tisuće godina Temza je premošćivana mnogim mostovima i na raznim mjestima a ovo je vodič kroz petnaestak današnjih mostova. Jeste li znali da većina mostova potječe iz viktorijanskog doba te da se poneki mogu pohvaliti uistinu zanimljivim detaljima? Dijelovi jednog mosta tako su korišteni za izgradnju drugog u posve drugom gradu, jedan od mostova jedinstven je na otoku po tome što spaja dvije crkve, a treći je, pak, uređen tako da odgovara unutrašnjem uređenju Doma lordova… a zanimljivosti ovdje nipošto ne staju!

Temza, druga najdulja britanska rijeka, teče Londonom ispod 24 mosta, računajući od Kewa na zapadu grada pa do najpoznatijeg londonskog mosta, Tower Bridgea. Neki su mostovi namijenjeni cestovnom prometu, neki željezničkom, gdjegdje su paralelno postavljena oba mosta, a rijetki su namijenjeni isključivo pješacima. Ovaj je članak fotografijama potkrijepljena šetnja tijekom koje ćete upoznati najznačajnije londonske mostove i saznati ponešto o njihovoj povijesti, arhitekturi i razlozima zašto se nalaze na svome mjestu. Možda ćete, na kraju, ostati i pomalo začuđeni činjenicom da je većina današnjih londonskih mostova na svome mjestu još od druge polovice 19. stoljeća i kasnog viktorijanskog doba…

Tri najpoznatija londonska mosta preskačem u ovom članku budući da su, dakako, već ranije zaslužila zasebne članke o svojoj povijesti i specifičnostima. London Bridge nalazi se na mjestu gdje su još Rimljani premošćivali Temzu ali je ono ipak najpoznatije po starom kamenom mostu s kraja 12. i početka 13. stoljeća koji je kasnije bio načičkan brojnim trgovinama, obrtničkim radionicama i kućama što su “visjele” s obje strane mosta.

Tower Bridge svakako je najpoznatiji londonski most ali mnogi ne znaju da je pritom, začudo, i jedan od novijih – njegova gotička arhitektura kakva je bila popularna u viktorijansko doba potkraj 19. stoljeća navodi mnoge da zaključe kako se radi o mnogo starijem mostu, ali Temza na ovome mjestu nije bila premošćena sve do trenutka dok briljantni viktorijanski inženjeri nisu projektirali Tower Bridge. Mnogi drugi mostovi spomenuti u ovom članku već su postojali kad je građen Tower Bridge! Konačno, Millennium Bridge što premošćuje Temzu na mjestu gdje se na sjevernoj obali nalazi katedrala St. Paul’s a na južnoj galerija Tate Modern svježi je dodatak na Temzinu londonskom licu, star svega nekoliko godina, a dodatni mu je publicitet početkom trećeg tisućljeća donijela činjenica da je imao problem s – ljuljanjem!

Albert Bridge

Željezna konstrukcija i relativno moderan izgled Albertovog mosta koji spaja Chelsea na sjevernoj obali Temze s četvrti Battersea na južnoj, u zapadnom Londonu, mogli bi vas navesti na zaključak da je Albert Bridge suvremen dodatak panorami Temze. No, ovaj je viseći most djelo viktorijanskih inženjera te je otvoren još 1873. – posvećen je, dakako, omiljenom princu Albertu, prerano preminulom suprugu kraljice Viktorije. (Ponešto o specifičnom odnosu Viktorije i Alberta kao i Albertovom utjecaju na britansku industriju i arhitekturu pisao sam recenzirajući ovaj film.)

Viktorijanski inženjeri ipak nisu mogli tako dobro predvidjeti ‘eksploziju’ cestovnog prometa u dvadesetom stoljeću pa je ovaj 220 metara dugačak most širok tek nešto više od 12 metara, s ukupnom širinom prometnih traka od 8 metara. Jedina intervencija koja je napravljena na ovom mostu u suvremeno doba jest dodavanje dva nova noseća stupa u sredini mosta 1973. koji pomažu kablovima da lakše podnesu težinu mosta i prometa na njemu, ali nikakvih drugih građevinskih zahvata, poput širenja ceste, u međuvremenu nije bilo.

Albert Bridge tako ostaje jedan od tek dva londonska mosta namijenjena vozilima koji nakon viktorijanskog doba nikad nisu zamijenjeni novim, suvremenijim mostom! Drugi takav most je Westminster Bridge (dakako, ne računamo li čuveni Tower Bridge za kojega uistinu ne postoji potreba da se ikada ičim zamjenjuje!).

Battersea Bridge

Današnji Battersea Bridge također je, poput Albertovog mosta, djelo viktorijanskih inženjera – projektirao ga je i osmislio tvorac mnogih londonskih mostova, Joseph Bazalgette, 1890. Na ovome se mjestu od 1771. nalazio star i prilično nesiguran drveni most Henryja Hollanda kojim su bili povezane Chelsea i Battersea no iako mu je konstantno prijetilo urušavanje pod teretom sve gušćeg viktorijanskog prometa, stari Battersea Bridge nije bio zamijenjen novim sve do pretkraj 19. stoljeća, ostavši tako posljednji drveni most na Temzi. Stari drveni most poslužio je kao inspiracija brojnim umjetnicima, uključujući i čuvenog američko-britanskog slikara Jamesa Whistlera čija je poznata slika “Plavo i zlatno” nastala upravo na ovome mjestu.

Novi Battersea Bridge duljine je 222 metra te premošćuje rijeku s pet lukova koji su na svojim stranama ukrašeni zlatnim ornamentima na štitovima. Ovaj most širok je, baš poput onog Albertovog, svega 12 metara, zbog čega je promet po njemu ograničen, a smještaj na mjestu gdje rijeka čini veliki luk čine ovu poziciju na “zavoju” potencijalno vrlo opasnom – mnogo je puta zatvaran zbog naleta brodova na njegove noseće stupove.

Battersea Railway Bridge (Cremorne Bridge)

Pravim imenom Cremorne Bridge, a kolokvijalno znan kao željeznički most Battersea, ovaj most izgrađen je, ponovno, kako bi povezao Chelsea na sjevernoj i Battersea na južnoj obali Temze. No, otkako je izgrađen 1863. oduvijek je bio namijenjen isključivo željezničkom prometu. Nastao je u godinama kada se oko Londona u svim smjerovima rapidno širila mreža željezničkih linija (uzgred, te je iste godine s radom započela prva linija podzemne željeznice!) te je poslužio kao dionica nadzemne željezničke linije West London.

Ovaj most projektirao je inženjer željezničke kompanije London and North Western Railway, William Baker, a iako je u 20. stoljeću u nekoliko navrata ojačan kako bi lakše podnio težinu vlakova koji njime prolaze, most Cremorne i dalje je u velikoj mjeri nepromijenjen u odnosu na svoj izvorni izgled. Od 2008. nosi status zaštićene građevine kao jedan od najstarijih mostova preko Temze koji su još uvijek na svome mjestu.

Blackfriars Bridge

Temza je prvi puta bila premošćena na ovom mjestu kamenim mostom iz 1769. Tada je to bio tek treći most u samom središtu Londona – preostala dva bila su prvi Westminsterski most te, dakako, stari London Bridge. U početku je ovaj most bio nazvan imenom Williama Pitta, najmlađeg britanskog premijera (došao je na čelo britanske vlade 1783. sa samo 24 godine!) ali je kasnije preimenovan po nekadašnjem dominikanskom samostanu koji je stajao na ovome mjestu.

Iako je taj prvi most bio izgrađen od čuvenog i vrlo izdržljivog portlandskog kamena, nije prošlo mnogo vremena prije nego što su primijećeni njegovi brojni nedostaci pa je nakon niza popravaka kojima se pokušala učvrstiti njegova struktura odluka ipak pala na izgradnju posve novog mosta; današnji Blackfriars Bridge inženjera Josepha Cubitta otvorila je 1869. kraljica Viktorija, pa se i na sjevernom kraju mosta nalazi njezin spomenik.

Blackfriars Bridge čini pet željeznih lukova koji počivaju na stupovima od crvenog granita čiji su vrhovi ukrašeni brojnim ornamentima; biljke i životinje koje su na stupovima uklesane simbol su riječnog i morskog života. Pritom je zanimljivo primijetiti da se na istočnoj strani mosta – onoj koja je okrenuta prema ušću Temze – nalaze prikazi morskih ptica, dok se s druge, zapadne strane, nalaze ptice koje primarno obitavaju na rijekama. Na taj je način naglašena i činjenica da se Blackfriars Bridge nalazi na mjestu do kojega najčešće i doseže plima.

Chelsea Bridge

Današnji Chelsea Bridge – još jedan od mostova koji ovu četvrt spaja s Battersea na južnoj obali rijeke – prilično je nezanimljivog, baš ni po čemu posebnog dizajna. Otvoren je 1937. i premošćuje rijeku svojom ukupnom duljinom od 213 metara. Iako se radi o visećem mostu koji se može pohvaliti određenim specifičnostima (poput činjenice da je bio prvi most u Britaniji izgrađen u potpunosti pomoću materijala iz Britanskog imperija ili pak čisto tehničke činjenice da se radilo o prvom visećem mostu koji je bio “usidren” u samoga sebe, na svojim krajevima, umjesto u zemlju), njegov je prethodnik na ovome mjestu ipak bio mnogo zanimljiviji.

Stariji Chelsea Bridge otvorila je 1858. kraljica Viktorija šećući ovuda na ceremoniju otvaranja tada novog Battersea Parka, pa je i mostu nadjenuto ime Victoria Bridge. Premda je ovaj most svakako bio mnogo ljepši i zanimljiviji od današnjeg, ubrzo su se pojavile brojne sumnje u njegovu čvrstoću i strukturalnu stabilnost pa je ime ubrzo promijenjeno u Chelsea Bridge kako bi se izbjeglo povezivanje s kraljevskom obitelji za slučaj da se most uruši - što je dugi niz godina bila posve otvorena opcija. Početkom dvadesetih godina 20. stoljeća most više nije mogao izdržati navalu automobila pa je u tridesetima srušen i zamijenjen današnjim.

Hammersmith Bridge

Hammersmith Bridge nalazi se na mjestu elegantnog istoimenog starog mosta, djela arhitekta Williama Tierneya Clarka, koji se 1827. mogao pohvaliti činjenicom da je projektirao prvi viseći most iznad Temze. Današnji Hammersmith Bridge otvoren je 1887. i ukupne je duljine 210 metara, a djelo je istog inženjera kao i Battersea Bridge – Josepha Bazalgettea. Most visi s čeličnih kablova koji vise s dvaju tornjeva na njegovim krajevima, a pješačke su staze obješene s vanjske strane ceste.

Irska republikanska armija (IRA) u nekoliko je navrata pokušala srušiti ovaj most: “spašen” je 1939. samo zahvaljujući činjenici da je jedan frizer, vraćajući se s posla kući, brzo reagirao i u rijeku bacio kovčeg postavljen ispod mosta, primijetivši da se iz kovčega širi dim. Ta je bomba eksplodirala u Temzi, no drugi je kraj mosta ipak oštećen sličnim eksplozivnim paketom nekoliko sekundi kasnije. Isti je most ponovno stradao 1. lipnja 2000. kada je jedna od IRA-inih frakcija, Provizionalna IRA, ponovno podmetnula bombu pod ovaj most. Hammersmith Bridge tako je ponovno otvoren 2002., nakon dvije godine rekonstrukcije.

Hungerford Bridge (Charing Cross Bridge)

Hungerford Bridge možda je i mnogo poznatiji po svojem drugom nazivu – Charing Cross Bridge – koji je posljedica činjenice da se most nalazi odmah uz istoimeni londonski željeznički kolodvor. Most Hungerford zapravo je željeznički most, ali se nalazi u svojevrsnom “sendviču” pješačkog mosta Golden Jubilee Bridge koji ga “grli” s obje strane i dijeli iste noseće stupove i pontone u Temzi. Pješački je most otvoren 2002. ali sam je Hungerford Bridge mnogo stariji – otvoren je 1864. a proširen (kako bi mogao podnijeti veći intenzitet željezničkog prometa) 1886. Radi se, tako, o dosta zanimljivoj kombinaciji i simbiozi viktorijanske arhitekture i današnje suvremene arhitekture na prijelazu u treće tisućljeće.

Zanimljivo je da se prije današnjeg željezničkog mosta na ovome mjestu nalazio viseći pješački most čuvenog viktorijanskog inženjera, Isambarda Kingdoma Brunela, no taj je most kupila jedna londonska željeznička kompanija kojoj više nije trebao a Brunel je istovremeno radio na mnogo zahtjevnijem projektu – visećem mostu na Cliftonu u Bristolu. Tako su noseći kablovi koji više nisu bili potrebni u Londonu uklonjeni s mosta Hungerford i iskorišteni za izgradnju njegova novog mosta u Bristolu.

Lambeth Bridge

Smješten između mostova Vauxhall i Wesminster, Lambeth Bridge poput mnogih drugih londonskih mostova nije prvi most na ovome mjestu. Današnja moderna konstrukcija iz 1932. djelo je arhitekta Reginalda Blomfielda i zamijenila je raniji viseći most iz 1862. čija je sigurnost i konstrukcijska stabilnost postala upitnom na prijelazu stoljeća, a da niti ne spominjemo činjenicu kako strm uspon na most nije bio posebno dobro prilagođen konjima koji su vukli kočije.

Pet željeznih lukova današnjeg Lambeth Bridgea razapeto je između granitnih stupova a stranice su mosta prekrivene čeličnim pločama kako bi se od pogleda sakrila čelična konstrukcija koja ga nosi. Crveni detalji na ovome mostu posljedica su činjenice da ga je arhitekt želio povezati s pretežno crvenim unutrašnjim uređenjem Gornjeg doma britanskog parlamenta (House of Lords) koji se nalazi blizu sjevernoga kraja mosta. Od 2008. i ovaj je most proglašen zaštićenom građevinom.

Putney Bridge

Prvi most preko Temze u zapadnom dijelu Londona, kod Putneya, niknuo je 1729.  Tadašnji drveni most bio je znan pod imenom Fulham Bridge i bio je u tom trenutku prvi most na Temzi uzvodno nakon starog London Bridgea. Prijelaz preko mosta se, dakako, naplaćivao u naplatnim postajama na oba njegova kraja. Taj bi drveni most možda izdržao i još dulje na ovome mjestu da se 1870. u njega nije zaletjela teglenica koja je plovila rijekom; iako je tada popravljen, odlukom gradskih otaca 1886. ipak je sagrađen nov, kameni most.

Viktorijanski arhitekt ovog mosta s čije se sjeverne strane nalazi crkva All Saints u Fulhamu a s južne crkva St. Mary’s u Putneyu ponovno je bio isti onaj kao u slučaju mostova Battersea i Hammersmith – Joseph Bazalgette. Upravo ta činjenica da se na obje strane mosta nalazi crkva čini ovaj most jedinstvenim u Britaniji; nema niti jednog drugog mosta na otoku koji bi se mogao pohvaliti time da spaja dvije crkve. Danas je Putney Birdge ipak najopterećeniji subotom kad njime na sjevernu obalu prelaze navijači nogometnog kluba Fulhama.

Richmond Railway Bridge

Željeznički most kod Richmonda, duljine devedesetak metara i s ukupno tri luka, izgrađen je u godinama kada je željeznička mreža došla do ovog londonskog predgrađa te bila 1846. produživana prema Wimbledonu. Budući da su postojale određene sumnje u strukturnu stabilnost prvog mosta te bojazan da bi se on mogao urušiti pod pritiskom povećanog željezničkog prometa, on je djelomično rekonstruiran korištenjem lijevanog željeza 1907.

Southwark Bridge

Southwark Bridge, most duljine 244 metra, spaja područje na južnoj obali Temze oko galerije Tate Modern, Shakespeareova kazališta The Globe i bivšeg zloglasnog zatvora Clink, sa sjevernom obalom u blizini stanice Cannon Street. Današnji most s pet čeličnih lukova, arhitekta Ernesta Georgea, zamijenio 1921. je raniji željezni most iz 1819. čiji je arhitekt bio John Rennie. Taj raniji Renniejev most mogao se pohvaliti time što je imao najveći raspon luka jednog željeznog mosta u doba kada je sagrađen – 73 metra.

Twickenham Bridge

Most Twickenham u blizini Richmonda izgrađen je 1933. u sklopu izgradnje prometnica koje će bolje povezati londonska predgrađa. Betonski lukovi razapeti su između betonskih nosećih stupova, a brončane ploče omogućavaju fleksibilnost mosta zbog promjena u vanjskoj temperaturi. Kad je ovaj most arhitekta Maxwella Ayrtona izvorno bio projektiran, na njegovim su se krajevima trebali naći tornjevi visine 22 metra ali se takva ideja nije svidjela lokalnom stanovništvu pa je čak i novina Daily Telegraph pokrenula peticiju protiv ovakvog arhitektonskog rješenja smatrajući da nije u skladu s mirnom i pitoresknom okolicom Richmonda. Od 2008. i ovaj je most zaštićena građevina.

Vauxhall Bridge

Početkom 19. stoljeća, u sklopu velikog projekta obnove i oživljavanja južne obale temze, na mjestu današnjeg mosta Vauxhall izgrađen je Regentov most (Regent Bridge), imenovan – poput mnogih stvari u tadašnjem Londonu – po Princu Regentu, kasnije kralju Georgeu IV. Taj prvi most arhitekta Jamesa Walkera dovršen je 1816. i ujedno je bio prvi željezni most preko Temze.

I današnji, drugi most bio je po mnogočemu specifičan dok je građen početkom 20. stoljeća: kada je 1906. otvoren, bio je to prvi most u Londonu po kojem su prometovali tramvaji, a kasnije je, nakon rekonstrukcije, njime prolazila prva ulica s posebno odvojenom trakom za autobuse. Iako je tijekom proteklih više od stotinu godina nekoliko puta predlagano rušenje ovog mosta i izgradnja novog na njegovom mjestu, cijena takvog projekta uvijek je procijenjena visokom pa se drugi most Vauxhall i dalje “drži”. Nekih elemenata na ovom 247 metara dugačkom mostu bilo bi uistinu šteta dođe li do njegova rušenja: primjerice, vizualni dojam njegovih pet lukova dodatno je pojačan i naglašen skulpturama koje su izradili ugledni kipari početkom 20. stoljeća – Alfred Drury, George Frampton i Frederick Pomeroy.

Wandsworth Bridge

Most u zapadnom Londonu koji spaja četvrti Batteresea i Wandsworth na južnoj obali rijeke s Parsons Greenom (koji je dio Hammersmitha) na njezinoj sjevernoj obali, ponovno, nije prvi most na ovome mjestu: 1873. izgrađen je željezni most s pet lukova arhitekta Juliana H. Tolméa, no kako je on bio preuzak i nije se mogao nositi s izazovima dvadesetog stoljeća (poput potrebe da njime prometuju autobusi), taj je most srušen i 1937. zamijenjen novim, ovim današnjim.

Ako zaključite da je današnji most Wandsworth prilično “dosadan”, teško da će vam itko moći previše proturiječiti: tri čelična luka poduprta su granitnim stupovima ukopanima u korito rijeke, a također čelične stranice mosta obojane su dosadnim nijansama sive i tamnoplave. Razloge nije teško pronaći, ali iz današnje perspektive nisu tako očiti: kada je ovaj most napokon otvoren za promet 1940., prijetila je stalna opasnost od njemačkih zračnih napada na London pa su se bilo kakve “življe” boje – izbjegavale!

Niti u godinama nakon rata Wandsworth Bridge, arhitekta Piersona Franka,  jednostavno nije zaslužio novi paint job pa se ovaj most često opisuje kao najdosadniji, najnezanimljiviji most u Londonu, unatoč tome što preko njega prolazi više od 50 tisuća vozila svakoga dana – čineći ga jednim od najprometnijih!

Waterloo Bridge

Današnji se Waterloo Bridge nalazi na mjestu kojega je ranije krasio granitni most Johna Rennieja iz 1817. s ukupno devet lukova. Taj je most bio opisivan kao “najotmjeniji most na svijetu”,  ali su već krajem 19. stoljeća primijećeni brojni problemi u njegovoj konstrukciji – poput nedovoljne potpore koju su pružali pontoni i noseći stupovi. Na izgradnju novoga mosta na ovom mjestu trebalo je ipak pričekati 20. stoljeće: današnji je Waterloo Bridge otvoren 1945. i djelo je arhitekta Gilesa Gilberta Scotta.

Ukupne duljine 365 metara i s najvećim rasponom luka od 71 metra, Waterloo Bridge izgrađen je od portlandskog kamena koji se dobro uklapa u modernističke betonske strukture na južnoj obali (poput željezničke postaje Waterloo, Royal National Theatrea, National Film Theatrea, Queen Elizabeth Halla i drugih koje čine okosnicu kulturne ponude južne obale) te klasične građevine od kamena na sjevernoj obali Temze (poput Somerset Housea). Cijelu strukturu podržava čelična konstrukcija.

Današnji Waterloo Bridge ima status zaštićene građevine od 1981.

Westminster Bridge

Most kojim ćete možda i najviše puta prijeći Temzu tijekom razgledavanja grada jest upravo ovaj – Westminster Bridge. Na sjevernoj obali Wesminsterska palača sa sjedištem Parlamenta i Big Benom, a na južnoj brojne atrakcije uključujući i akvarij te London Eye. Most se nalazi na mjestu ranijeg prekrasnog, ali prilično nesigurnog kamenog mosta koji je na ovome mjestu stajao od sredine 18. stoljeća. Današnji je most izgrađen na ovome mjestu 1862., njegov je graditelj bio Thomas Page a projektant Charles Barry. Sedam eliptičnih lukova Westminsterskog mosta načinjeno je od lijevanog željeza te, poduprto granitnim stupovima, premošćuje Temzu u ukupnoj duljini od 252 metra. Westminster Bridge također je zaštićena građevina.