Tjedan dana nakon najneizvjesnijih izbora u novijoj britanskoj povijesti, situacija je napokon jasna: Ujedinjeno Kraljevstvo ima novog premijera, Davida Camerona, i novu, koalicijsku vladu, što je svojevrsni politički izazov za zemlju naviklu na dvostranačje i nesklonu stvaranju koalicija. Svi koje zanima britanski politički život mogli su ovih dana, prateći vijesti koje su stizale iz Londona, naučiti ponešto o tome kako se u jednoj od najstarijih parlamentarnih demokracija formira vlast te koje su ustavne dužnosti i ovlasti monarha prilikom odlaska jednog i dolaska novog premijera.

Zamjenik premijera, Nick Clegg (Liberalni demokrati), i novi britanski premijer David Cameron (Konzervativna stranka) na prvoj konferenciji za medije, 12. svibnja. (Foto: Crown Copyright, The Prime Minister's Office)

U noći sa 6. na 7. svibnja Velika Britanija je prolazila kroz jednu od najneizvjesnijih političkih priča u svojoj novijoj povijesti: premda su mnoga predizborna predviđanja, ankete i analize govorile u prilog tome da će se prošloga petka Britanija ujutro probuditi s hung Parliamentom, parlamentom u kojemu po prvi put nakon 36 godina nitko neće imati jasnu većinu kojom može vladati, izborni su rezultati ipak donijeli nekoliko velikih iznenađenja. Konačni su rezultati izbora bili sljedeći: od 650 mjesta u parlamentu, 306 osvojili su konzervativci (97 više nego u prošlom sazivu parlamenta), 258 laburisti (91 mjesto manje nego dosad), 57 mjesta pripalo je liberalima (5 manje nego dosad) a preostala mjesta pripala su manjim strankama, uključujući i regionalne stranke Škotske i Sjeverne Irske.

Od prvoga je trenutka tako bilo jasno da su Liberalni demokrati koje vodi Nick Clegg prilično loše prošli na ovogodišnjim izborima, ali je jednako tako postalo izvjesno da niti Konzervativna stranka koja je osvojila ukupno najveći broj mjesta u parlamentu niti Laburistička stranka koja je bila na pragu jednog od svojih najvećih poraza još od vremena kada je na vlast došla Margaret Thatcher neće moći formirati bilo kakvu vladu bez podrške Cleggovih liberala. Unatoč rezultatima kojima nakon prilično aktivne i glasne predizborne kampanje oni nikako ne mogu biti ponosni, bilo je jasno kako će ključ formiranja buduće britanske vlade biti u rukama liberalnih demokrata. Situaciju su dodatno komplicirale manje stranke, ali je za njih barem načelno bilo jasno kome bi se mogle prikloniti u pojedinim razvojima događaja: Demokratska stranka unionista u svakom slučaju je na strani konzervativaca, dok Škotska nacionalna stranka (SNP) ne želi nikakve koalicije, ali je, barem prema izjavama svojeg čelnika Alexa Salmonda tijekom izborne noći, vjerojatno radije bila spremna u parlamentu podržati manjinsku laburističko-liberalnu vladu nego onu konzervativnu.

Brojne opcije što bi se moglo događati u danima nakon izbora bile su tako donekle jasne, ali je priču dodatno “začinila” činjenica da Britanija nema klasičan ustav u pisanom obliku (za detaljnija objašnjenja pročitajte ovaj odličan članak kolege pravnika), zbog čega nije tako jednostavno procijeniti koja je “ustavna” procedura ili ispravan postupak nakon proglašavanja rezultata izbora. U drugim zemljama ustav jasno propisuje tko je izborni pobjednik i kome predsjednik države dodjeljuje mandat za sastavljanje vlade, no Britanija se od 1974. nije našla u situaciji da ima izborne rezultate po kojima nitko nema jasnu većinu, a niti monarh – u ovom slučaju kraljica Elizabeta II. – ne može na svoju ruku nekome dodijeliti mjesto premijera niti se takva inicijativa od nje očekuje.

Tako je, tehnički, Gordon Brown bio premijer sve do trenutka kada je prekjučer, 11. svibnja, u večernjim satima podnio ostavku, najprije ispred vlastitog ureda u Downing Streetu na broju 10, a potom i u kraljičinoj rezidenciji, u Buckinghamskoj palači. Brown je – ponovno, teoretski – imao pravo pokušati sastaviti vladu koju bi činila koalicija laburista i liberalnih demokrata uz poneki glas podrške manjih stranaka, no kada je procijenio da od toga neće biti ništa – deficit laburističkih mjesta u parlamentu uistinu je bilo teško nadoknaditi bilo kakvim koalicijama i postizbornim pregovaranjima – morao je otvoriti put formiranju nove vlade davanjem ostavke.

Također se postavljalo i pitanje moralnog prava da nakon ovakvog poraza i evidentne, premda ne i većinske pobjede konzervativaca Brown ostane u kabinetu premijera. Bilo je, povrh svega, prilično očito kako su liberalni demokrati i konzervativci u svojim pregovorima otišli vrlo daleko, unatoč činjenici da su liberalni demokrati – barem na papiru – stranka lijevog centra pa koalicija s konzervativcima i nije njihovo prirodno savezništvo; tako Brown i nije imao drugog izbora osim podnošenja ostavke. Nekoliko dana ranije pokušao je “udobrovoljiti” liberalne demokrate najavljujući svoju ostavku na mjesto vođe laburista (što je i bila glavna prepreka eventualnoj koaliciji tih dvaju stranaka), no niti to nije pomoglo stvaranju stvaranju postizbornog savezništva lijevog centra i ljevice.

Procedura je u situacijama kada premijer podnosi ostavku jasna pa je i zamjena na čelu britanske vlade u utorak navečer prošla ekspresno: sat vremena nakon što je Brown napustio Buckinghamsku palaču, u njoj se pojavio vođa konzervativaca, David Cameron. Čim je na kraljičino pitanje Will you form an administration? odgovorio potvrdnim Yes, postao je novi britanski premijer, a po vijestima koje su pristizale iz štaba liberalnih demokrata bilo je jasno da je između ovih dviju stranaka sklopljena punokrvna koalicija koja će voditi zemlju do sljedećih općih izbora. Hoće li oni biti redovni – u lipnju 2015. – ili prijevremeni, ovisi ponajviše o tome koliko će u praksi biti uspješna ova koalicija Cleggove i Cameronove stranke.

David Cameron i Nick Clegg ispred ureda britanskog premijera u Londonu, u Downing Streetu na broju 10. Koalicija je, dakle, ovdje, ali sljedeći bitan i ključan datum je 25. svibnja kada, nakon Queen's Speecha, vlada prolazi ili ne prolazi u parlamentu sa svojim godišnjim programom. (Foto: Crown Copyright, The Prime Minister's Office)

Politički analitičari smatraju da je Clegg morao prilično “disciplinirati” članstvo svoje stranke da bi ova koalicija uopće bila stvorena budući da liberalni demokrati prirodno, kao stranka lijevog centra, naginju laburistima. Može se, dakako, raspravljati o tome kako će sklapanje ove koalicije utjecati na politički rejting te stranke, kao i o činjenici da su postojala druga rješenja koja ipak ne bi rezultirala stabilnom vladom: ništa nije sprječavalo konzervativce da oforme manjinsku vladu, no zakonodavni posao često bi “šepao” budući da bi bila potrebna podrška i drugih stranaka u parlamentu kako bi ijedna odluka bila prihvaćena i “prošla”.

Manjinske vlade imaju određene prednosti (za donošenje odluka potrebna je šira suglasnost i konsenzus u parlamentu) ali imaju i ozbiljan nedostatak zbog kojega mogu biti manje učinkovite ili čak može biti i posve onemogućeno donošenje važnih političkih odluka. Britanija nema mnogo iskustva s manjinskim vladama (iako je, primjerice, jedna od vlada Johna Majora u kraćem periodu bila baš manjinska) a praksa pokazuje kako se nakon formiranja manjinske vlade u ovoj zemlji često događaju prijevremeni izbori – i to u pravilu već iste godine.

Razmišljajući o takvim mogućim raspletima došao sam i do raznih drugih zanimljivih scenarija: primjerice, britanski monarh – u ovom slučaju Elizabeta II. – može raspisati prijevremene izbore ako zaključi da se vlada baš nikako ne može formirati, ali jednako tako može spriječiti ponovno održavanje prijevremenih izbora ako zaključi da još nisu iscrpljene sve mogućnosti pregovora i formiranja vlade. Monarh tako ima prilično velike ovlasti kojima može presuditi daljnji razvoj situacije ali ovdje postoji jedna “kvaka” – radi se o takozvanim reserve powers, posebnim pravima monarha kakva u Britaniji uopće nisu bila korištena u 20. stoljeću, pa je i mogućnost da bi ih kraljica Elizabeta II. prizvala ovom prigodom ustvari (bila) prilično malena.

I dok je era laburista sada završila nakon točno 13 godina upravljanja zemljom iz Downing Streta 10, liberalni demokrati napokon su, nakon više od dva desetljeća postojanja, uspjeli postići određenu političku težinu i doći na vlast. Jesu li njihovi birači zapravo željeli koaliciju s laburistima u kojoj će laburiste netko ipak malo “nadgledati” ili su glasali za liberalne demokrate zbog drugih razloga vjerojatno će utvrditi neka skora istraživanja javnog mnijenja, a iz koje će početne pozicije liberalni demokrati krenuti na neke sljedeće izbore ponajviše ovisi o nasljeđu s kojim će izaći (redovno ili prijevremeno) iz Cameronove vlade. Zasad je, naravno, prerano ozbiljnije proricati sudbinu ove stranke: jedine tri koalicijske vlade koje je Britanija ikad imala bile su one u specifičnim okolnostima, za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, pa je ipak potrebno pričekati da bismo vidjeli kako će se jedna od najstarijih demokracija snaći u za nju gotovo posve novoj situaciji na političkoj sceni na kojoj “treća stranka” nikada nije igrala neku posebno značajnu ulogu.

Punokrvna koalicija konzervativaca i liberala možda na prvi pogled djeluje kao "čudno" rješenje - na kraju krajeva, Liberalni demokrati načelno su stranka lijevog centra - ali će Britaniji u narednom periodu vjerojatno osigurati stabilniju vladu no što bi bila ona manjinska. Manjinska bi vlada, naime, trebala za svaki zakon tražiti podršku većine u parlamentu. Kao i u slučaju svake manjinske vlade, prednost je u tom slučaju stvaranje konsenzusa, no ozbiljan je nedostatak usporeno ili katkad posve onemogućeno donošenje političkih odluka. (Foto: Crown Copyright, The Prime Minister's Office)

Oni koji su pomislili kako će koalicija liberalnih demokrata i konzervativaca izgledati poput koalicija u nekim drugim zemljama gdje koalicijski partneri usuglašeno podižu ručice u parlamentu ipak su se donekle prevarili. Budući da se politika konzervativaca i liberala ipak značajno razilazi na pojedinim stavkama – svakako je najveći problem reforma izbornog sustava jer liberali traže uvođenje proporcionalnog sustava biranja umjesto trenutačnog većinskog koji njima u pravilu ide na štetu, no niti konzervativci niti laburisti nisu baš zainteresirani za takvo što – sporazum predviđa da liberali prilikom glasanja o određenim temama mogu u parlamentu ostati suzdržani. To im otvara priliku da kod tih tema koje smatraju ključnima pokušaju “progurati” vlastita rješenja u parlamentu kod kojih mogu računati na eventualnu podršku drugih parlamentarnih stranaka.

Što je, na kraju, dogovoreno koalicijskim sporazumom Konzervativne stranke i Liberalnih demokrata? Političkih tema oko kojih se ove dvije stranke slažu bilo je mnogo, ali jednako tako postoje i teme na kojima se one potpuno razilaze i gdje je zasad bilo nemoguće postići konsenzus. Iz hrvatske perspektive zanimljivo je istaknuti sljedećih nekoliko glavnih područja i tema koje su mi se učinile zanimljivima, ne zalazeći previše u unutarnje odluke Velike Britanije koje se tiču trenutne porezne politike i sličnog:

• Ekonomija. Unutar 50 dana trebao bi biti donesen hitan proračun kojime će država pokušati uštedjeti dodatnih 6 milijardi funta ove godine. Smanjit će se porezna opterećenja za one s najmanjim primanjima i bit će povučen još niz sličnih gospodarskih poteza, poput kompletne analize potrošnje države koja bi trebala biti gotova do ove jeseni. Razmotrit će se i reforma bankarskog sustava, a prevladavajući je dojam političkih analitičara kako je koalicijski dogovor na području ekonomije uglavnom u skladu s politikom konzervativaca te liberalni demokrati ovdje nisu imali previše utjecaja. Liberali, naime, traže da se oni s najmanjim primanjima potpuno izdvoje iz poreznog sustava, no odluka o tome ostavljena je za kasnije budući da se konzervativci zasad ne izjašnjavaju oko ove teme. Koalicija također planira niz promjena u mirovinskom sustavu.
• Reforma izbornog sustava područje je na kojem su se ponajviše lomila koplja u predizbornoj kampanji. Liberalni demokrati nisu zadovoljni trenutačnim sustavom većinske zastupljenosti i first past the post načinom biranja parlamentaraca te traže sustav glasovanja po principu proporcionalne zastupljenosti (PR, Proportional Representation) u kojemu bi i sami, dakako, imali veće šanse osvojiti broj mjesta u parlamentu koji bi bio u skladu s njihovom podrškom “na terenu”. Upravo kada su pregovarali o ovom segmentu liberali su postigli najveći uspjeh i najviše ustupaka u koalicijskom ugovoru s konzervativcima. Trebao bi tako biti raspisan referendum o tome hoće li se uvoditi drugačiji sustav glasovanja na izborima (i posve je izvjesno da će u kampanji prije referenduma konzervativci aktivno i glasno zastupati odgovor – ne!) a za smjenu vlade bit će potrebno 55 posto glasova parlamentaraca, više nego dosad. Reforma izbornog sustava predviđala bi i smanjenje broja zastupnika kao i izborne jedinice jednake veličine, te određene procedure i metode kojima bi javnost mogla smijeniti i opozvati korumpirane zastupnike.
• Politička reforma nastavlja se na reformu izbornog sustava. Škotski parlament također bi tako trebao dobiti veće ovlasti u sklopu kraljevstva, a bit će održan i referendum o davanju daljnjih samostalnih ovlasti Velškoj skupštini. Škotski parlamentarci u Westminsteru više ne bi trebali imati pravo glasanja o zakonima koji se odnose isključivo na Englesku budući da imaju vlastiti parlament u Edinburghu, a zbog čega su se pojavljivala čak i prilično relevantna pitanja poput – treba li i Engleskoj njezin vlastiti parlament. Političke donacije i financiranje stranaka također bi trebali biti obuhvaćeni ovom reformom političkog i izbornog sustava. Dvije stranke gotovo oko svega nabrojanog se slažu, dakako s izuzetkom već spomenutog izbornog sustava (liberalni demokrati zagovaraju prijelaz na sustav proporcionalne zastupljenosti, a konzervativci ne žele mijenjati trenutačni sustav). Sve ovo pokazuje da bi se koalicija u praksi mogla “razići” na određenim političkim pitanjima, no koalicijskim sporazumom te su sfere različitih stavova identificirane i pobrojane pa stranke unutar njih mogu samostalno djelovati, neovisno o koaliciji.

Prekjučerašnji dolazak Davida Camerona u uličicu Downing. (Foto: Crown Copyright, The Prime Minister's Office)

• Vanjska politika. Za vrijeme ove vlade Ujedinjeno Kraljevstvo sasvim sigurno neće pristupati zajedničkoj europskoj valuti, euru – to je sada jasno kao dan. Europska unija također neće dobiti nikakve daljnje ovlasti koje su dosad bile u domeni Ujedinjenog Kraljevstva. Jedna od vrućih tema u predizbornoj kampanji bio je i program nuklearnih projektila, Trident, a po koalicijskom sporazumu ići će se u obnovu ovih raketa ali uz znatno skresane troškove. To je svojevrsni ustupak liberalnim demokratima budući da su ostale stranke željele postupno ukinuti ovaj program, a vjerojatno se trenutačna odluka neće previše svidjeti niti svim liberalima.
• Građanske slobode i useljavanje. Kako su jedino laburisti zagovarali uvođenje osobnih iskaznica, sada od toga neće biti ništa – i konzervativci i liberali zalažu se za njihovo ukidanje. Što se useljavanja tiče, očekuje se da će biti propisana maksimalna kvota za useljenike s područja izvan Europske unije.
• Promet i energetika. Londonske zračne luke Heathrow, Gatwick i Stansted neće dobiti nove piste koje su bile planirane – kao zaljubljeniku u zrakoplovstvo moram priznati da mi je zbog toga pomalo žao jer će se naročito Heathrow teško nositi s pojačanom konkurencijom drugih europskih zračnih luka kao što su Frankfurt, Pariz Charles de Gaulle ili Amsterdam, ali iako je program proširenja Heathrowa zagovarao njegov operator, BAA, lokalna je zajednica (uključujući i konzervativnog gradonačelnika Londona, Borisa Johnsona) bila protiv. Izgradnja mreže brzih vlakova koja je dogovorena djelomično će kompenzirati ovo zaustavljanje širenja zračnih luka na jugu zemlje oko Londona. Nuklearna energija također je područje oko kojega se liberali i konzervativci ne slažu: ići će se u izgradnju novih nuklearnih elektrana, a kako to nije u skladu s politikom liberalnih demokrata, oni imaju pravo ostati suzdržani prilikom glasanja o ovom pitanju. Zabranit će se izgradnja bilo kakvih elektrana na ugljen koje nemaju riješen način zbinjavanja štetnih plinova i drugih nusproizvoda. Podići će se i ciljani udio energije dobivene iz obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji energije.

Nova britanska vlada po prvi puta se sastala danas; u sredini, do premijera Camerona, stoje njegov zamjenik Clegg (zelena kravata) te ministar vanjskih poslova William Hague (žuta kravata). (Foto: Crown Copyright, The Prime Minister's Office)

Još nekoliko postizbornih zanimljivosti

Ovogodišnje opće izbore u Ujedinjenom Kraljevstvu krasi još nekoliko zanimljivih činjenica koje su, na ovaj ili onaj način, vezane uz britansku povijest.

William IV. je prapraprapra-pradjed današnjeg britanskog premijera Davida Camerona i ujak kraljice Viktorije. Vladao je kraljevstvom kao predstavnik kraljevske kuće Hanover, 1830-37.

Vođa konzervativaca i novi britanski premijer David Cameron direktni je potomak kralja Williama IV. koji je vladao od 1830. do 1837. Cameron je njegov praunuk (s još pet pra ispred), a William IV. bio je ujak kraljice Viktorije koja je nakon njega naslijedila prijestolje. Uzgred, “filmskog” Williama IV. mogli ste nedavno gledati u filmu “Viktorija: Život mlade kraljice”, pa sam o dijelu povijesnih okolnosti toga perioda pisao i u recenziji toga filma.

Britanija usto ponovno ima premijera koji je obrazovan na prestižnom Etonu. Cameron je 19. premijer školovan na Etonu, sveučilištu koje se može pohvaliti najvećim brojem premijera među svojim diplomantima. Kao jedan od mogućih razloga zašto vođe dolaze upravo sa ovog sveučilišta navodi se činjenica kako Eton oduvijek svojim studentima dozvoljava određenu, pažljivo promišljenu dozu “neposlušnosti” kako bi se stimulirao razvoj vještina vođenja (leadership).

Konzervativna stranka ostvarila je na prošlotjednim izborima najbolji rezultat u posljednjih 80 godina. Kada se gleda takozvani swing, odnosno koliko je politički protivnik istovremeno izgubio, posljednji sličan rezultat dogodio se u trenutku kada je na vlast 1979. došla Margaret Thatcher, nakon čega je uslijedilo 18 godina konzervativne vlasti u Britaniji.