“Robin Hood”

Čovjek vjerojatno treba biti prilično hrabar kako bi se uhvatio ukoštac jednom od najtipičnijih, “najengleskijih” priča ikad – Robinom Hoodom. Engleski redatelj Sir Ridley Scott i australski glumački dvojac Crowe – Blanchett pokušali su na filmska platna dovesti jednog posve novog Robina koji će staviti naglasak na neke nove aspekte u priči o tom opjevanom engleskom junaku. Ono što im je potpuno uspjelo jest stvaranje autentične atmosfere Engleske na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće pod čvrstom vladavinom Ivana Bez Zemlje koji kraljevstvo nepogrešivo vodi prema građanskom ratu – no nakon što su svi povijesni aspekti zadovoljeni, je li ovdje uopće ostalo dovoljno mjesta za klasičan robinhudovski zaplet u kakvom bi gledatelji voljeli uživati?

Bilo bi mnogo lakše da je novi film Ridleya Scotta čista fikcija! Robin Hood, prema svemu onome što znamo, nije postojao niti je temeljen na stvarnoj osobi pa je – baš poput svih heroja iz legendi – posve izmišljen lik ili je pak junak koji je nastao kao kompozit, mješavina osobina više stvarnih osoba iz jednog ili više perioda engleske povijesti. U domeni čiste fikcije, to znači da s Robinom Hoodom, ako ste filmski scenarist ili redatelj, možete doslovno raditi što god želite: od 9. stoljeća kada su se u Engleskoj po prvi puta pojavile priče i usmena predaja o Robinu Hoodu pa do 15. i 16. stoljeća kada se ta usmena predaja pretvorila u stotine raznih balada o jednom od najvećih engleskih junaka, srednjovjekovni su “scenaristi” to uistinu i činili.

Opjevan je ovaj nepostojeći junak u brojnim baladama, priče su prenošene s koljena na koljeno, postao je jednim od najpoznatijih engleskih mitova koji se gotovo sinonimno povezuju s inače nimalo romantičnim i prilično brutalnim ranim engleskim srednjim vijekom u kojemu niži slojevi i nisu imali ikoga tko bi stao u njihovu obranu pa je i junak balada ispunjavao određenu društvenu ulogu ohrabrivanja stanovništva. Postavlja se stoga logično pitanje ne bi li bilo bolje da su se i scenarist Brian Helgeland i redatelj Ridley Scott također zadržali na čistoj fikciji kada su stvarali koncept ovogodišnjeg “Robina Hooda”. Secirali bismo film i tada po raznim kriterijima, ali bi zadatak nama koji o filmu pokušavamo nešto napisati bio mnogo jednostavniji.

Ridley Scott je, međutim, bitno zakomplicirao priču već u startu: ako ste kojim slučajem pratili nastanak ovog filma od faze ranog koncepta kada je još bio znan pod radnim nazivom “Nottingham”, tada vjerojatno znate i da je Scott krenuo u projekt s prilično čudnom, gotovo revolucionarnom zamisli: nottinghamski šerif trebao je biti pozitivan lik a Robin Hood zlikovac. Koliko god ovo čudno zvučalo, i to bi, vjerojatno, funkcioniralo na razini čiste fikcije, a imalo je potencijala biti i zabavno, drugačije, čak i osvježavajuće. Iako film u konačnici nema baš nikakve veze s tom ranom, radikalnom verzijom scenarija već se drži klasične, “standardne” priče o Robinu Hoodu, redatelj, scenaristi i sam Russell Crowe odlučili su učiniti nešto što s legendama uvijek može biti problematično – umiješali su u njih prilično veliku dozu stvarne povijesti. Dojam s kojim ćete izaći iz kina stoga može bitno ovisiti o tome jeste li došli pogledati romantičnu priču o Robinu ili pak povijesni film.

Ovog drugog – povijesnih elemenata – u smjesu koja čini ovaj blockbuster Scott, scenaristi i sam Crowe kao producent i glavni glumac ubacili su uistinu mnogo. Smještanjem Robina Hooda u stvarni povijesni i politički kontekst odlučili su pojasniti kada je i kako (možda) nastala legenda, a ovaj film želi se pozicionirati kao svojevrsni prequel svim ostalim filmovima o Robinu koji su ikad snimljeni – uključujući i one gdje su ga utjelovili legendarni Errol Flynn i (ne baš sjajan) Kevin Costner.

U trenutku kada film završava rečenicom “And so the legend begins…“, neupućeni gledatelj zapravo “nasjeda” na najveću smicalicu koju mu je Scott pripremio: kako niti Robin Hood niti Robin Longstride nisu bile stvarne osobe, sav taj napor da ih redatelj i ostatak ekipe “uklope” i pod svaku cijenu “uglave” u autentičan povijesni kontekst možda je zapravo bio i pretjeran i mogao bi koga navesti i na pokoji pogrešan zaključak. Ovim je filmom vrlo dobro, gotovo odlično opisana situacija u Engleskoj na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, pa skoro da se može reći kako su Scott, Crowe i ostatak ekipe stvorili savršenu pozornicu za junaka kao što je bio Robin Hood, postojao on u stvarnosti ili ne.

Plaši me, međutim, činjenica da bi netko manje upućen u povijesna zbivanja uistinu mogao napustiti kino posve uvjeren u to da je Longstride jahao Sherwoodskom šumom i nottinghamskim poljima, premda on prema onome što znamo danas nije ništa više stvaran od Djeda Mraza, za razliku od mnogih drugih filmskih likova koji se ovdje pojavljuju a temeljeni su na stvarnim osobama. Baš zbog toga, kontekst povijesnog vremena u koji je “Robin Hood” smješten zahtijeva određena pojašnjenja, tim više što i sami filmaši naglašavaju kako im je cilj ovim filmom bio objasniti političku dinamiku sjeverne Engleske na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, kako je funkcioniralo i razmišljalo englesko plemstvo, te kako se Engleskom tada vladalo iz Londona. Scott očito toliko voli autentičnost da se potrudio vjerno oživjeti Englesku 13. stoljeća na filmskom platnu, no crtu između povijesnih činjenica i legende o Robinu ipak treba negdje povući.

Kraj 12. stoljeća u Engleskoj bilo je prilično mračno i povrh svega nasilno doba, sušta suprotnost romantiziranoj priči kakvu inače znamo iz Robina Hooda. Tadašnji kralj, Richard I., jedan je od rijetkih kraljeva što su ostali poznatiji po svojemu nadimku – Rikard Lavljeg Srca – nego po službenom imenu, a jedva da je uopće govorio engleski i većinu je vremena provodio na posjedima u Francuskoj. Dakako – onda kada nije ratovao u dalekim zemljama za vrijeme Trećeg križarskog rata. Nadimak koji mu je priskrbila hrabrost u bitkama u kojima se borio rame uz rame sa svojim vitezovima uglavnom je imao prilike potvrđivati za vrijeme križarskog pohoda u Svetu zemlju, potom u bitkama na Siciliji i Cipru te drugim za Englesku dalekim i egzotičnim krajevima. Ipak, Engleska je Richardovo izbivanje s otoka i njegovu vojsku morala skupo plaćati pa se kraljevstvo ubrzo našlo u brojnim financijskim problemima.

Kada je on 1199. poginuo tijekom jedne bitke u Francuskoj, opsjedajući dvorac Chalus koji uopće nije bio strateški važan ali je možda krio vrijedna blaga kakvih bi se Englezi rado dočepali putem kući, na englesko prijestolje dolazi Ivan (John), kralj posve drugačije osobnosti i namjera. Koliko god da je Engleska tolerirala Richardove u pravilu uspješne ratne pohode smatrajući ga narodnim herojem, toliko je situacija pod Ivanom krenula nagore: Francuzi su već pripremali invaziju i zamišljali Englesku kao dio svojega kraljevstva, slabašni kralj svakako bi im bolje došao na poziciji monarha od snažnog Richarda, a Ivan je baš tada odlučio “pokrpati” kraljevski proračun uvođenjem poreza i brojnih nameta. Engleska se ubrzo našla na rubu građanskog rata (baruni iz središnjeg dijela zemlje i sa sjevera pripremali su pohod na London), u stanju u kojemu bi se teško obranila od francuske invazije. Smatrajući da je “Bogom dan”, Ivan je pokušao već iscijeđenu Englesku još dodatno “izmusti” uvođenjem novih poreza.

Ivan je time donekle pokušao “kompenzirati” vlastitu situaciju zbog koje je i prozvan Ivanom Bez Zemlje: kao najmlađi sin Henryja II. nije, naime, naslijedio nikakvu kraljevsku zemlju. Kasnije će taj nadimak i dodatno potvrditi time što će izgubiti brojne posjede koje je Engleska imala u Francuskoj, a zaslužit će i još gori nadimak koji će ga više peći, naročito u usporedbi s njegovim prethodnikom. Prozvat će ga, naime, “Softsword” – meki mač – zbog njegovih borbenih vještina u bitkama koje su bile daleko od sjajnih.

Početak 13. stoljeća, obilježen Ivanovom vladavinom, bio je tako period u kojemu su se kovali građanski temelji nove engleske države: kada su 1215. brojni baruni napokon uspjeli prisiliti Ivana da potpiše dokument koji je znan pod imenom Magna Carta Libertatum (Velika povelja sloboda), kralj je napokon postao svjestan činjenice da je odgovoran zakonu, narodu, te da ne može djelovati izvan postavljenih i dogovorenih okvira. Ivan, dakako, potpisuje dokument prilično nevoljko, pokušavši sebi osigurati što bolje uvjete, no u konačnici ga je ipak prisiljen potpisati. Magna Carta također je definirala i osnovne ljudske slobode i prava u Engleskoj, te na određeni način predstavlja jedan od temeljnih dokumenata koji se gotovo punih osam stoljeća kasnije i dalje smatraju temeljem britanske ustavnosti. Trenutak u kojemu je Magna Carta potpisana 1215. predstavlja svojevrsno rođenje anglosaksonske Engleske i raskidanje sa strogom normanskom tradicijom koja je dotad vladala otokom. Ako ovu priču o Magna Carti niste zaboravili od srednje škole do danas, tada će vam i Scottov “Robin Hood” vjerojatno imati više smisla.

Na tu se stvarnu povijesnu priču nadovezuju scenaristi i redatelj stvarajući nekoliko poveznica za koje je važno da ih gledatelji uistinu shvate kao fikciju; primjerice, Robinov otac jedan je od baruna središnje Engleske koji piše i potpisuje ranu verziju onoga što će kasnije biti poznato pod imenom Magna Carta i omogućiti osnovne slobode i prava engleskim građanima, ujedno ograničavajući prava monarha. No, njegov otac stradava zbog svojih uvjerenja pa je sa strane dramatike ovo je zgodna poveznica koja objašnjava zašto Robin Longstride (Russell Crowe) u sebi nosi sjeme borbe za pravednost i odakle mu osjećaj da mora dovršiti nedovršeni posao svoga oca, ujediniti razjedinjene engleske frakcije, spriječiti građanski rat i odbiti francusku invaziju. So far, so good – najpoznatija engleska legenda na ovaj način može biti prilično realistično uklopljena u stvarnu, burnu povijest engleskog srednjeg vijeka (a mogli bismo pritom čak i zanemariti vremensko razmimoilaženje jer se začeci priče o Robinu Hoodu pojavljuju, navodno, i tri stoljeća prije cijele te situacije).

Nakon što smo sigurni gdje se povlači crta između povijesti i fikcije, može se reći kako je cijela priča, zapravo, vrlo dobro usklađena sa spomenutim povijesnim kontekstom. Kralja Ivana utjelovljuje gvatemalsko-američki glumac Oscar Isaac (pružajući pritom možda i najbolju glumu u ovome filmu, iako bi se moglo reći da na momente čak i pretjeruje), a njegove rasprave s majkom (koja mu, kada pokušava uvesti poreze, objašnjava da “ne može musti kravu čije se vime osušilo”) i savjetnikom bivšega kralja, Williamom Marshalom, pokazuju koliko je Ivan bio “isključen” od realnosti i fokusiran isključivo na financijsku dobit, opasno zanemarujući činjenicu da je malo nedostajalo pa da Engleska postane tek jedan posjed u francuskoj kruni.

William Marshal, prvi vojvoda Pembrokea (William Hurt), također je stvarna povijesna osoba. Možda Marshal nema toliko značajnu ulogu u samome filmu – osim što ovdje postoji taj maleni twist u kojemu kralj Ivan najprije odbija njegove daljnje usluge da bi ih kasnije, pod prijetnjom pobune, građanskog rata i francuske invazije, ipak bio prisiljen prihvatiti – ali u stvarnosti je Marshal uspješno savjetovao čak četiri kralja: Henryja II., Richarda, Ivana i njegova nasljednika, Henryja III., pri čemu je za vladavine ovog posljednjeg čak neko vrijeme bio i regent.  Marshal je u to vrijeme bio jedan od najmoćnijih ljudi Europe i za njega se znalo daleko izvan engleskih granica; gotovo da je dovoljno reći kako su ga znali već i samo pod imenom the Marshal.

Glavni zlikovac u filmu je Godfrey, savjetnik kojega u svoju službu Ivan uzima prilično naivno, niti ne naslućujući da je njegova glavna agenda oslabiti Englesku, dovesti je na rub građanskog rata i potom olakšati francusku invaziju kada Engleska već bude na koljenima. Godfreya utjelovljuje britanski glumac koji je u posljednje vrijeme naprosto pretplaćen na uloge negativaca – Mark Strong već se proslavio takvim ulogama u “Viktoriji”, “Sherlocku Holmesu”, “Kick-Assu” i nizu drugih filmova.

Odličan je Strong u tome kao i inače, mada je njegov lik scenaristički prilično nedorađen: nigdje nije dobro objašnjena njegova motivacija zbog koje bi uopće pomogao Francuzima da osvoje Englesku (na stranu želja za vlašću i utjecajem, jer to dobiva i za kralja Ivana), a i nad nekoliko filmskih scena treba se uistinu zamisliti i upitati bi li uistinu bile moguće. Jedna od takvih je, primjerice, ona u kojoj Godfrey predvodi dvjestotinjak francuskih vojnika dok tako mirno jašu uzduž i poprijeko Engleske. (Come on! Znamo da se radi o filmu, ali ipak je nategnuto!)

Sam Godfrey – pod takvim imenom i u takvoj ulozi – nije dio legende o Robinu Hoodu; drugi negativac koji se tradicionalno pojavljuje u pričama i filmovima o Robinu jest Sir Guy od Gisbournea, plaćeni ubojica koji po nalogu nottighamskog šerifa lovi Robina, pa bi se eventualno moglo nagađati je li Godfrey Scottova zamjena za Guya. Ako jest, zašto u priči jednostavno nije Sir Guy, budući da Godfrey evidentno ispunjava i dio njegove uloge?

I dok povijesne činjenice u filmu funkcioniraju daleko iznad očekivanja, već zaključujete da ću reći kako bi pravi ljubitelji Robina Hooda mogli biti razočarani time što je Scottov Robin tek prethodnica ostalih već snimljenih filmova te što su stvari u ovom filmu uistinu tako i postavljene. Gotovo da će vam bilo tko na svijetu tko je upoznat s pričom o Robinu Hoodu ili tko je tek čuo za njega znati spomenuti Sherwoodsku šumu, Nottingham, zlog nottinghamskog šerifa, lijepu Marion, samog Robina i njegovu veselu družinu, uključujući Malog Johna.

Problem je, dakle, u priči: ovaj film zatiče Robina u trenutku kada se on tek vraća iz križarskog rata i stjecajem okolnosti dolazi baš u Nottingham, pa oni koji očekuju otimačinu od bogatih i davanje siromašnima, kao i kreativnu, zabavnu borbu protiv suludih i pretjeranih poreza kralja Ivana i brojna Robinova nadmudrivanja zapravo neće doći na svoje ovim filmom Ridleya Scotta. Robin ovdje tek upoznaje Marion (Cate Blanchett) i oca njezina poginulog muža (Max von Sydow briljantan je u kojem god filmu i ulozi da se pojavi), a njegova vesela skupina koja mu inače pomaže u borbi za prava malog čovjeka – Little John, Will Scarlet, Allan A’Dayle i fratar Tuck – u ovom filmu igraju minornu ulogu i zaduženi su samo za ponešto neobavezne zabave koja nije nužno uvijek vezana uz priču.

Lik nottinghamskog šerifa također je posve neiskorišten, služi ponajprije kao komičan lik i nema niti približno tu težinu kao u izvornoj legendi – što je uistinu šteta, jer bi Matthew Macfadyen mogao pružiti i mnogo više da mu se dalo i više vremena na platnu. Tako mnogo toga izgleda kao da je Scott samo “pripremio teren” za nastavak u kojemu se bitne stvari tek trebaju dogoditi! Premda su scene bitaka spektakularno dobre, Scottov “Robin Hood” nije klasičan spektakl kakvom ste se možda nadali – a sasvim sigurno nećete doživjeti tipičnu, zabavnu robinhudovsku avanturu. Scottova vizija Robina Hooda i Croweovo utjelovljenje ovog heroja previše sliče na “Gladijatora” (netko bi čak mogao pomisliti da nam Scott pokušava prodati istu priču po drugi put!) i sve do druge polovice filma nedostaje čak i tragova one neke simpatičnosti, britkog humora i snalažnjivih dosjetki kakve povezujemo s Robinom Hoodom. Baš u trenutku kada se čini kako bi nešto od toga i moglo biti – film nas ostavlja u iščekivanju nekog sljedećeg nastavka.

Šteta je što baš taj “X faktor” nedostaje jer je film tehnički savršen. Nikome od glumaca ne može se prigovoriti da je neuvjerljiv ili da nije dao svoj maksimum, a scenografija i kostimografija su jednostavno fantastične i s lakoćom transportiraju gledatelja osam stoljeća unatrag na sjever Engleske. Nottingham 13. stoljeća izgrađen je ipak nešto južnije u Engleskoj, na imanju Hampton u Surreyju, na mjestu koje je okruženo drevnim hrastovima, prostranim poljima i zapanjujućim krajolikom. Prostrana polja omogućila su scenografu Arthuru Maxu da ima dovoljno prostora na kojima će stvoriti autentičnu sliku srednjovjekovne sjeverne Engleske te da Scott na raspolaganje dobije velik broj lokacija za snimanje u neposrednoj blizini.

Filmaši su praktički od temelja sagradili cijelo selo Nottingham s više od 50 zgrada od slame, drveta i blata, i to baš onako kako bi selo izgledalo u srednjem vijeku – s glavnim trgom, trgovinom žita, crkvom, krčmom, brojnim spremištima, kućama i kolibama. Mlin, ruševna vrata, stvarni voćnjak o kojemu se trebalo brinuti mjesecima – sve je to bio dio scenografije. I ostatak filmskih lokacija nalazi se u Engleskoj – pa čak i francuski dvorac Chalus – a Tower of London i srednjovjekovni London (odnosno ono malo srednjovjekovnog Londona što se u filmu može vidjeti) stvoreni su u filmskim studijima. I baš zbog svog tog truda i autentične rekonstrukcije engleskog ranog srednjeg vijeka još mi je više žao što nedostaju elementi legende i balada o Robinu koji bi gledatelje bez previše  predznanja o ovom periodu engleske povijesti uspješno “uvukli” u film.

Na pola snimanja ekipa filma preselilla se u Wales i na plažu Freshwater u Pembrokeshireu da bi snimili epske borbene scene i samo finale filma u kojima Francuzi, pod vodstvom kralja Philipa, pokušavaju izvesti invaziju na englesko tlo i vratiti ga Francuskoj. Bio je to golem pothvat u kojemu je sudjelovalo više od 1500 članova snimateljske i glumačke ekipe, pa oni koji odlaze u kino pogledati “Robina Hooda” a željni su epskog spektakla barem neće biti razočarani samim finalom i scenama bitke na plaži.

Na kraju, “Robin Hood” nipošto nije loš film i trebali biste ga pogledati, ali mogao bi biti nešto posve drugo od onoga što ste očekivali odlazeći u kino i pritom gotovo sasvim sigurno neće postati vaša omiljena verzija priče o ovom junaku. Pokušavajući stvoriti autentično, posve uvjerljivo povijesno okruženje koje je možda uistinu i iznjedrilo čuvenu legendu i brojne balade o Robinu Hoodu, Ridley Scott i scenaristi možda su otišli i korak predaleko nauštrb romantike svih tih balada i srednjeg vijeka. Uz izuzetak onih koje uistinu zanima engleska povijest, stvarni povijesni događaji ili možebitni način na koji je krenula usmena predaja o Robinu, pravi obožavatelji Robina Hooda vjerojatno su željeli suvremeni film koji će biti zabavan, makar se i ponovno sveo na “uzimanje od bogatih da bi se dalo siromašnima”.

Točne povijesne okolnosti u godini 1199. ili pak uvjeti pod kojima je Ivan Bez Zemlje 1215. bio prisiljen potpisati Magna Cartu, dokument koji ima i šireg značaja od onog u okvirima same Engleske, nisu toliko važni ovim gledateljima; oni bi bili sasvim sretni i posve nedefiniranim, maglovitim vremenom u kojemu se priča o Robinu Hoodu zbiva. Ono što bi bilo važno jest zanimljiviji odnos Robina i Marion koji je ovdje tek u začecima (doduše, postavljenima na nešto drugačije temelje nego u raznim verzijama priče) ili kakva dosjetljiva smicalica kojom bi Robin, Mali John i fratar Tuck nasamarili kralja Ivana, nottinghamskog šerifa i druge zlikovce, a nedostaje i one romantike zbog koje se klinci (i odrasli) već pola tisućljeća nadahnjuju i zabavljaju pričom o simpatičnom odmetniku koji je na strani slabijih. To Ridley Scott ovim filmom nije isporučio (odnosno barem nije isporučio u potpunosti) pa je povijesni dio “Robina Hooda” u konačnici daleko bolji od onog “fiktivnog”, a to, pak, nažalost nije ono što će gledatelje privući u kino.

U krajnjem slučaju, priča o Robinu Hoodu ovdje postaje skoro posve nebitnom jer je ovo manje film o njemu, a više o specifičnoj situaciji u Engleskoj na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće gdje se gotovo bilo koji junak mogao “iskristalizirati” kao budući Robin Hood, pa se mogu čak našaliti i reći kako bi ovo mogao biti tek početak ekranizacije Magna Carte!

Ridley Scott i Russell Crowe željeli su ovim filmom gledateljima približiti trenutak u kojemu se Robin Hood pojavio na sceni. Pritom je posve nebitno je li se on pojavio u liku stvarne osobe ili (što je ipak vjerojatnije) tek kao junak iz balada koje su nadahnjivale narod i pomogle mu da preživi teška vremena vladavine kralja Ivana, jer Robin Hood pojavio se u ovom ili onom obliku kako bi pomogao potlačenima i obespravljenima u borbi protiv režima koji se oteo kontroli. Na tom su polju Scott, Crowe i ostali odradili odličan i autentičan posao, predstavljajući posve moguć i uvjerljiv povijesni kontekst koji bi inspirirao legendu o Robinu, te objašnjavajući kako se moglo dogoditi da Robin postane narodni junak (dakako, uz pretpostavku da je legenda uopće temeljena na stvarnoj osobi koja je tada živjela).

Ali, ta je priča o pojedincu koji priskače u pomoć potlačenim građanima sama po sebi već mnogo puta viđena – u ovoj ili onoj verziji – i vjerojatno neće zadovoljiti većinu gledatelja koji su ipak očekivali “klasičnu” priču o Robinu, Marion, zlom šerifu, otkačenim Robinovim kompanjonima i njihovim avanturama u Sherwoodskoj šumi. Priču koja će prštati od srednjovjekovne romantike i otkačenog avanturizma, priču u kojoj će strelice precizno letjeti na sve strane.

Pa makar tu priču gledali i po tisućiti put.