Prije točno 30 godina, 18. svibnja 1980., svoj je život okončao mladi Ian Curtis, frontmen manchesterskog Joy Divisiona. Danas gotovo da je nepotrebno posebno naglašavati utjecaj Joy Divisiona na glazbenu scenu ovoga grada koji je poslužio kao rasadnik brojnih glazbenih talenata, ali jednako tako nedvojben je njihov utjecaj i na cjelokupnu englesku glazbenu scenu sedamdesetih godina prošlog stoljeća i brojne glazbenike koji su djelovali nakon Joy Divisiona. Ovaj je članak “in memoriam” Ianu i vodič kroz glazbeni rad njegovog Joy Divisiona…
Neki "sretniji" dani za Joy Division: Stephen Morris, Ian Curtis, Bernard Sumner (koji se tada povremeno služio prezimenom Albrecht) i Peter Hook.
Born from some Mother’s Womb,
Just like any other Room.
Made a Promise for a new Life.
Made a Victim out of your Life
- Ian Curtis, “Leaders of Men”
Priča o Ianu Curtisu i sastavu Joy Division započinje još početkom druge polovice sedamdesetih, u vrijeme masovne ekspanzije punka. Diljem Britanije se javlja novi; jednostavniji, siroviji i agresivniji zvuk, uglavnom kao reakcija na dugogodišnju vladavinu glazbenih dinosaurusa poput Yesa, Genesisa i Pink Floyda. Težeći ka savršenstvu, ovi su sastavi zaboravili na najbitnije – na svoju publiku. Koncerti koji se plaćaju ponekad trocifrenim iznosom funti, tehnički savršeni albumi snimani najmodernijim tehnološkim sustavima kao i psihodelični tekstovi o imaginarnim i kozmičkim carstvima nisu ništa značili mladim ljudima iz niže klase, čija je glavna preokupacija bila pronaći posao i platiti stanarinu, te eventualno navečer popiti koje pivo sa prijateljima u pubu.
Upravo je zato, u silovitom blitzu, punk doslovno zbrisao takve bendove, ubrizgavši rocku dozu jednostavnosti i topline, vrativši ga natrag u klubove te progovorivši o normalnim, svakodnevnim temama – socijalnoj nepravdi, ljubavnim problemima i sličnom. No, punk je bio u prvom redu sociološki a tek onda glazbeni fenomen, tako da je vro brzo posegnuo za naslijeđem onih istih sastava koje je prethodno bacio u zapečak povijesti. Stoga nimalo ne čudi činjenica da je svega koju godinu poslije iduća generacija punk bendova potražila inspiraciju u kultnim sastavima sa kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Jedan od mnogobrojnih mladih Engleza oduševljenih navedenim promjenama na glazbenoj sceni bio je i Ian Curtis, tada još nezaposleni momak iz manchesterskog predgrađa Macclesfielda koji je, zašavši u svoje dvadesete, upravo zasnovao obitelj oženivši Deborah, ljubav iz djetinjstva. Ako se izuzmu epileptični poremećaji koji su mu odnedavna započeli zagorčavati život, bio je sasvim normalan mladić. Pisao je pjesme, ispijao piva po barovima i zdušno obožavao sastave poput Doorsa i Velvet Undergrounda – dakle one bendove koji su svojevremeno na drugoj strani Atlantika tražili svoj vlastiti izričaj, drukčiji od nametnutih stereotipa, i time krčili puteve sebi i sljedbenicima.
Joy Division, 1979. Slijeva nadesno su Stephen Morris, Peter Hook, Ian Curtis (pogleda uperenog nekamo u daljinu) i Bernard Sumner.
Početkom 1977., Ian se kao pjevač pridružuje Stiff Kittensima, lokalnom punk bendu iz južnog mančesterskog predgrađa Hulme. Bio je to jedan od onih let’s try it sastava, bez jasne vizije i bez neke pretjerane sviračke uvježbanosti. U to vrijeme Kittense sačinjavaju gitarist Bernard Albrecht (pravim prezimenom Dicken, a kasnije mnogo poznatiji pod imenom Bernard Sumner), basist Peter Hook, te bubnjar Steve Brotherdale, kojega će po skorom odlasku zamijeniti Stephen Morris, čime će biti u potpunosti definirana buduća postava Joy Divisiona. Ian se odmah nameće kao kreativan tekstopisac i sposoban organizator, tako da nije trebalo dugo čekati kako bi postao ključna osoba u novoosnovanom kolektivu. Njegovom se zaslugom stvari počinju micati sa mrtve točke – bend pronalazi smisao i viziju, a iscrpljujuće ali učinkovite probe dovode sviračko umijeće članova na pristojnu razinu.
Ipak, te je 1977. godine još dominirao izvorni punk, paradigma žestoke i jednostavne klupske glazbe. Očito je trebalo pričekati neko vrijeme ili eventualno ponuditi nešto sasvim novo i drukčije, što i nije bilo baš jednostavno, pošto je Manchester već tada obilovao glazbenicima kod kojih se nazirala klica budućeg udaljavanja od stereotipa i razvijanja vlastite specifične zvučne slike. Dovoljno se samo prisjetiti sastava Magazine koji će uskoro pronaći novu formu razvijajući punk zvuk na naslijeđu glam rocka, ili Vini Reillyja i njegovih vanvremenskih The Durutti Column. Stiff Kittens, koji u međuvremenu mijenjaju ime u Warsaw (po istoimenoj skladbi sa Bowieovog albuma Low) također odskaču od gradskog prosjeka. Njihov, u početku tipični punk zvuk vrlo brzo evoluira do stilski prepoznatljivih odrednica karakterističnih za buduće Joy Division: već su prisutni Ianovi sonambulni i mračni tekstovi otpjevani njegovim karakterističnim baritonom, hipnotička i repetitivna ritam sekcija u kojoj bas gitara na trenutke postaje melodijski instrument povrh Morrisovog kotrljajućeg bubnja, te Albrechtova minimalistička gitarska tkanja.
Novu 1978., inače godinu prekretnicu u karijeri sastav započinje još jednim naizgled samo kozmetičkim detaljem, ponovo promjenivši ime, ovaj put iz Warsaw u Joy Division. Iako je prethodno ime sasvim dobro odražavalo ambicioznu narav benda, istovremeno referirajući na krajnje domete tada aktualne Bowieove art faze kao i na simboliku razorenog grada-mučenika, postojanje londonske punk skupine Warsaw Pakt predviđalo je mogućnost nesporazuma i zbrku, tako da je manchesterska četvorka odlučila popustiti te potražiti novi naslov. Iza naziva čija prva polovica sadrži epitet veselja krije se poprilično mračna pozadinska priča. Naime, posuđen je iz romana Kuća lutaka, turobne ispovijesti poljskog židova Karla Cetinskog, odnosno Yehiel De-Nura (potpisivao se i kao Ka – Tzetnik, odnosno ‘logoraš’) koji je preživio užase nacističkih logora smrti. U spomenutom uratku autor navodi postojanje organizirane mreže prostitucije, gdje su židovske zatvorenice u zamjenu za bolje životne uvjete a ponekad i goli život bivale prinuđene pružati seksualne usluge njemačkim časnicima.
Dijelovi logora predviđeni za takve jezive aktivnosti nazivali su se paviljonima sreće, ili u prijevodu na materinji jezik – Joy Division. No, ovo nije bila ni prva ni posljednja kontroverza Iana Curtisa i negova sastava – štoviše, karijera im je taman rapidno krenula uzlaznom putanjom, i sve je ukazivalo kako na nove uspjehe, tako i na nove peripetije. Pronašavši sposobnog menadžera, Roba Grettona, bend se lišava tereta ugovaranja nastupa, intervjua i snimanja, ali tek poznanstvo s manchesterskim glazbenim entuzijastom Tonyjem Wilsonom donosi uočljive rezultate, poput prvog televizijskog nastupa. Štoviše, Wilson je u Hulmeu upravo tih dana pokrenuo lokalni glazbeni klub Factory (uskoro će dotični utemeljiti i nezavisnu izdavačku etiketu pod tim imenom), lokaciju čija će sudbina postati usko isprepletena sa sudbinom samog benda.
Jedna od poznatijih fotografija Joy Divisiona, snimljena na pješačkom mostu u Hulmeu, manchesterskoj četvrti socijalnih blokova i nebodera.
Sredinom godine javljaju se prvi vinilni zapisi Joy Division zvuka; koncertni kompilacijski album Short Circuit koji je okupio kremu manchsterske scene poput Dronesa, The Falla i Buzzcocksa, te samostalni EP nazvan An Ideal for Living. Ovaj će potonji uradak opet uzburkati duhove: korištenje gotičkog blackletter fonta, kao i slika bubnjara – pripadnika Hitlerjugenda nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Pomalo neutemeljeno i bez podrobnije analize njihova izraza, javnost ih optužuje za sklonost nacizmu i germanofiliju, a nespretno formulirana koncertna izjava Bernarda Albrechta (You all forgot Rudolph Hess!) zamalo ih košta karijere. Najmanje s čime su se u budućnosti trebali nositi su bili učestali transparenti publike s tekstom You all forgot Coventry!, popraćeni negodovanjem i zviždanjem. Ipak, sastav se poprilično lako iskobeljao iz ovog problema. Uostalom, An Ideal for Living je bio niskotiražni EP, nedovoljno prodavan te nije ostavio neke bitnije posljedice na širu britansku javnost. U svakom slučaju, pozitivna posljedica ovog nemilog događaja je bio daljnji razvoj mistične aure oko Curtisa i benda, te njihovog umjetničkog izraza.
Još jedna od ’sretnih okolnosti’ jest pojava Martina Hannetta, čovjeka koji će u nadolazećem razdoblju postati ‘kućni’ producent sastava. Njihova je suradnja započela razradnjom dvije skladbe, Digital i Glass, a svoje će najbolje trenutke ovjekovječiti u nadolazećim projektima, albumima The Unknown Pleasures i Closer.
U travnju 1979. sastav započinje snimanje prvog od ova dva remek djela. Ianova dugogodišnja sklonost Doorsima i Velvet Undergroundu konačno će polučiti jasne inkarnacije primarno u tesktualno-vokalnom pristupu, ali i u glazbi Joy Divisiona. Album The Unknown Pleasures je zbir urbano paranoičnih vinjeta o napuštenosti, samoći i dezorjentiranosti, nervoznog i povremeno šupljeg zvuka koji balansira u rasponu od savršene, skoro izvještačene mirnoće do frenetične panike, a njime Divisioni nastavljaju niz simboličkih omota – priložena je slika u stvari radiogram od sto uzastopnih pulseva rotirajuće neutronske zvijezde katalogizirane pod imenom CP 1919, inače prvog otkrivenog tijela takve vrste.
To je izdanje Divisionima omogućilo prvu britansku turneju, istina ne samostalnu već u funkciji predgrupe Buzzcocksima, ali bend je definitivno napustio šire manchestersko područje i počeo češće predstavljati svoj specifičan stil ostatku otoka. Zanimljivo je spomenuti kako je Joy Division praktički bio koncertni sastav, odrađujući po stotinjak nastupa godišnje! Tijekom tih nastupa, Ian je uglavnom ukočeno držao stalak mikrofona, no u trenucima ‘oslobađanja’ se ponašao šokantno i odmetnuto, grčeći se i lamatajući rukama. Danas je više nego jasno kako je taj njegov čudni ples u stvari bio parodija na konvulzije tijekom vlastitih epileptičkih napadaja!
Sredinom siječnja osamdesete, po objavljivanju singla Transmission, sastav kreće na prvu i jedinu europsku turneju, koja se zbog Ianovih sve češćih epileptičnih napadaja i pojava neslaganja unutar samog benda prometnula u poprilično iscrpljujuće iskustvo. Ako je iz tog mučnog događaja proizašlo nešto dobro, onda je to definitivno njihovo glazbeno i izvođačko sazrijevanje, što će posebno doći do izražaja na materijalima koji će biti snimljeni idućih mjeseci. Po povratku u Britaniju, odlaze u London gdje u čuvenom Britannia Row studiju u Islingtonu započinju radove na svojem novom albumu, također uz tehničku asistenciju Martina Hannetta.
Tijekom snimanja djela koje će kroz nekoliko mjeseci biti objavljeno pod imenom Closer, sastav koristi trenutnu stratešku poziciju, odrađujući veći broj koncerata kako u samom Londonu tako i u široj okolici. Istovremeno se Ianov privatni život pretvara u pakao. Kratka romansa s Belgijankom Annik koju je upoznao tijekom europske turneje prijeti razaranjem njegova braka. Deborah s kćeri napušta Iana i vraća se roditeljima, a ni članovi sastava nemaju razumijevanja za njegove učestale egzibicije i promjene raspoloženja, vjerojatno uvjetovane nekontroliranim uzimanjem terapije za epilepsiju uz uvijek prisutan pretičak alkohola.
Naslovnica "Closera", jednog od dvaju remek-djela Joy Divisiona, gotovo je bolno jasna u svojem minimalizmu, koliko i zloguka u svojoj prekogniciji...
Ali, kako to biva u životu, privatni neuspjesi i krize bivaju anulirani kreativnim uspjehom i napretkom. Studijsko snimanje albuma Closer je dovršeno i bend je više nego oduševljen ishodom. Predstoje tek finalni producentski zahvati koji će potencijalnom remek djelu dati onaj konačni timbar. U međuvremenu je postignut dogovor oko grafičkog rješenja omota. Naslovnica Closera je gotovo bolno jasna u svojem minimalizmu, koliko i zloguka u svojoj prekogniciji. Reljef koji prikazuje Krista na mrtvačkom odru preuzet je s počivališta obitelji Appiani u talijanskom gradu Genovi.
Nijanse bijele, sive i crne, upotpunjene sa imenom albuma i sastava ispisanih rimskim kapitelom pridonose jednostavnosti i ozbiljnosti percepcije. Čak i letimičan pogled na ovaj omot evocira promišljanja o odnosu prolaznosti i vječnosti, o načinu na koji umjetničko djelo egzistira uz svoje stvaratelje pa i o mogućnosti nadživljavanja istih. Vjerojatno nikome u tim trenucima nije bilo ni na kraj pameti kako će se posljednja premisa iz prethodne rečenice tek koji mjesec kasnije bolno zabljesnuti u sklopu konkluzije Ianova samoubojstva.
Travanj i početak svibnja 1980. su obilježeni zahuktalim vrtlogom događaja u kojemu se Ian, razdrt kako osobnim tako i kreativnim problemima sve više gubi. Prvi rođendan kćerke Natalie zateći će ga na početku brakorazvodne parnice sa Deborah, dok se popratna posljedica njegovog vlastitog pakla manifestira sve većom distancom od ostatka benda, i to upravo u vrijeme kada se zvijezde na nebu Joy Divisiona konačno konsteliraju u formaciji napretka. Menadžer Rob Gretton im ugovara prvu američku turneju, dakle onu ključnu stepenicu koja u pravilu cementira globalni uspjeh, dok novi album Closer, tek najavljen i još uvijek u fazi tiskanja već zahuktava duhove obožavatelja i kritike. Sastav, praktički raspolovljen na Iana i preostalu trojku održava još nekoliko koncerata u Manchesteru i okolici, a posljednji od njih, održan drugoga svibnja u Birminghamu biva zabilježen na vrpci (kasnije će biti objavljen kao live polovica posthumnog dvostrukog albuma Still).
Tek da parafraziram Eliotov uvodni stih iz Wastelanda – očito je svibanj a ne travanj za glavnog aktera ove priče bio definitivno najokrutniji mjesec. Udaljen od žene, prijatelja i sastava, Ian je provodio preostale dane uz viski i tablete, boreći se sa vlastitim demonima uobličenim u dva njegovom krivnjom izazvana razaranja – razaranja životne ljubavne veze sa Deborah i one kreativne sa sada već bivšim prijateljima iz Joy Divisiona. Stavivši na vagu razloge za i protiv, Ian je prihvatio ponuđeni rezultat odmjeravanja. U ranim jutarnjim satima 18. svibnja 1980., doveden na rub normalnog rezoniranja uslijed konstantnog trovanja neumjerenim dozama alkohola, fenobarbitona (lijeka za epilepsiju) i kofeina, odlučuje se za definitivni čin. Pojedinci taj potez mogu smatrati herojskim, neki drugi pak kukavičkim, no i jedni i drugi griješe. Bio je to njegov osobni izbor, i na kraju svega privatna odluka u kojoj nema ničega herojskog ili mitskog, već možda samo tužnog.
Kad je idućeg jutra Deborah ušla u kuću, u namjeri da još jednom porazgovara s Ianom o detaljima razvoda i mogućnosti nastavka zajedničkog života, prvo je uočila omotnicu s oproštajnim pismom, naslovljenu na nju. Misleći da je riječ o nekoj od njegovih već poslovičnih neslanih šala, pogledala je po dnevnom boravku te uočila muža kako kleči pored perilice u kuhinjskoj niši. Na trenutak se osmjehnula dokučivši kako je razotkrila njegovu igru, no par sekundi poslije je postala svjesna neminovnosti i nepovratnosti trenutka. Život Iana Curtisa, čovjeka koji je zajedno sa svojim sastavom udario nove standarde u britanskom post punku, bio je ugašen.
Nažalost, i Joy Division ovim činom definitivno prestaju postojati. Ironično, njihovi najveći uspjesi tek slijede. Closer će svjetlo dana ugledati 18. srpnja i vrlo brzo doseći šesto mjesto na britanskoj ljestvici najprodavanijih izdanja, a ugledni glazbeni tjednik NME proglasit će ga albumom godine. Također, single Love will Tear Us Apart objavljen u lipnju dostiže trinaesto mjesto na nacionalnoj listi hitova. Činjenica je da je Ianovo samoubojstvo podiglo prašinu oko sada već ugašenog sastava, pretvarajući ga u neku vrstu kulta. Preostala trojka odlučuje iskoristiti nastalu situaciju te nastaviti pod novim imenom, New Order. No, za razliku od tragične spontanosti i dubine njihove prethodne inkarnacije, u ovoj formi ne nude baš puno toga vrijedna pažnje osim plesne elektronike i fame izgrađene na Curtisovu mitu.
Grob Iana Curtisa; vjerojatno nikada neće biti posve jasno zašto se Ian odlučio na svoj čin. Smrću Iana Curtisa i grupa Joy Division definitivno prestaje postojati, iako će neki od njihovih najvećih uspjeha tek uslijediti nakon objave novog albuma kasnije te godine, 1980.
Vjerojatno nikada neće biti posve jasno zašto se Ian odlučio na svoj definitivni čin. Već navedene činjenice o rasapu njegova svijeta na privatnoj i glazbenoj razini sačinjavaju tek djelić mozaika. Jedna od prihvatljivijih solucija jest preliminarni šok uslijed predstojeće američke turneje. Uostalom, već je europska inačica na neki način dovela do urušavanja njegova svijeta, ili je barem ubrzala taj postupak. Štoviše, u svojem biografskom prikazu Touch from the Distance Ianova udovica Deborah, dakle osoba koja ga je zasigurno najbolje poznavala inzistira na modelu po kojemu je samoubojstvo bilo samo posljednji čin jedne složenije i planirane drame. Dvosmisleni tekstovi skladbi na albumu Closer, kao i naziv te omot singla Love will Tear Us Apart po njoj su sasvim siguran odraz onoga što se sa Ianom zbivalo posljednjih nekoliko mjeseci. Izgleda da je problem samo u tome što je svoje eventualne planove vješto skrivao od sebi bliskih ljudi.
Danas je nepotrebno navoditi značaj i veličinu Joy Divisiona i Curtisova naslijeđa općenito. Stvari su iskarikirane do te mjere da se njihovo ime koristi ako etalon pri analiziranju i odmjeravanju nekih novih snaga na glazbenoj sceni, što je ne samo glupo nego i pomalo blasfemično. Valjda je to cijena koju treba platiti za ulazak u aleju besmrtnih – uostalom, slične se situacije događaju i drugim značajnim imenima koja su ostavila trag u povijesti suvremene glazbe.
Grad Manchester je uz London i Liverpool još od ranih šezdesetih bio i ostao najplodniji rasadnik britanskih glazbenih talenata. Dovoljno je samo pogledati popis suvremenika Joy Divisiona, popis koji danas zlatnim sjajem obasjava aleju velikana – The Durutti Column, The Buzzcocks, The Fall, The Magazine, A Certain Ratio… Uskoro će se na lokalnoj sceni javiti neka nova imena poput Smithsa, Stone Rosesa ili Happy Mondaysa, imena koja su već postala neizostavna kad se govori o prijelomnim trenucima u rocku.
A s jedne pristojne distance od tri desetljeća, postaje više nego očito da su Joy Division koncem sedamdesetih, vjerojatno i sami nesvjesni važnosti vlastite misije, udarili temelje današnoj manchesterskoj glazbenoj sceni. Mnogi bi se složili, i dodali: pa i šire!
(Članak je preuzet s portala splitskog Radija KL gdje njegov autor, Vjeran Stojanac, subotom uvečer vodi glazbenu emisiju EXIT.)
Komentari