Magna Carta

Godina 1215. jedna je od najvažnijih u britanskoj povijesti: tada je kralj Ivan bio prisiljen potpisati Magna Cartu, dokument koji je vladanje kralja sveo u granice zakona i omogućio određene slobode plemstvu i običnim građanima. Kako Velika Britanija nema uobičajeni, pisani ustav, Magna Carta zapravo je jedno od ishodišta britanske ustavnosti čiji su poneki dijelovi i danas jednako aktualni kao i prije 795 godina kada je, baš u ovom dijelu godine, potpisana nakon kratkog svibanjskog građanskog rata i uspješne opsade Londona od strane pobunjenih baruna sa sjevera Engleske. U trenutku kada je Ivan Bez Zemlje potpisao Magna Cartu, raskrstio je sa stoljećem i pol grube i čvrste normanske vladavine Engleskom te su udareni pravni temelji anglosaksonske zemlje.

Jedna od četiri preostale kopije Magna Carte iz 1215. i ujedno jedna od dvije koje se čuvaju u Britanskoj knjižnici. Kliknite na sliku za veću verziju.

Katkada je uistinu dobro iskoristiti aktualne događaje kako bismo se podsjetili na one važne povijesne: ovogodišnji film “Robin Hood” Ridleya Scotta, koliko god se radilo o filmu koji kombinira fikciju i stvarnost, zapravo prilično dobro objašnjava povijesne okolnosti koje su dovele do potpisivanja Velike povelje sloboda. Robin Hood, njegova ljupka Marion i dovitljivi suborci iz Nottinghama izmišljeni su likovi što potječu iz legende, no aspekt u kojemu je ovaj film ipak izuzetno uspješan jest stavljanje tih likova u stvarni povijesni kontekst: kralj Richard I. Lavljeg Srca i njegov nasljednik Ivan Bez Zemlje (kralj John) posve su stvarne povijesne ličnosti, a dokument što ga Ivan pri kraju filma odbija potpisati unatoč buntu i pritiscima engleskog plemstva zapravo je Magna Carta (odnosno, imajući u vidu godine u koje je smješten ovaj film, vjerojatno neka njezina ranija verzija).

Kralj Ivan bio je izuzetno nepopularan kralj. Nakon slavne vladavine Richarda I., kralja kojemu je vlastita hrabrost priskrbila nadimak “Lavlje Srce”, Engleska nije mogla dobiti goreg nasljednika od njegova brata Ivana. Kako nije bio prvi rođeni sin, od svojega oca Henryja II. nije naslijedio baš nikakvu zemlju – sve je pripalo Richardu – no to nije jedini razlog zašto je prozvan Ivanom Bez Zemlje. Prijestolje je naslijedio 1199. nakon smrti Richarda u bitci, ali je već do 1205. uspio izgubiti sve posjede koje je Engleska tada imala u Francuskoj – što je bio samo još jedan dodatni razlog zbog kojega ga je taj nadimak još više pekao. Sve to potaknulo ga je na niz novih osvajačkih pokušaja s ciljem vraćanja izgubljenih zemalja, a Engleska je svakom njegovom neuspješnom bitkom tonula dublje i dublje u probleme.

Richard je za sobom ostavio praznu kraljevsku blagajnu – njegovi su križarski pohodi bili dugotrajni i skupi, no narod ih je ipak tolerirao kao prilično uspješne – ali ono što je Ivan u narednim godinama uspio napraviti pokušavajući popraviti situaciju u Francuskoj bilo je još i gore. Sljedećih deset godina njegove vladavine, od 1205. nadalje, bit će osim pohoda po Francuskoj obilježeno brojnim sukobima unutar Engleske i velikim, rastućim otporom kralju zbog njegovih pokušaja da uvođenjem novih poreza napuni kraljevsku blagajnu.

Kralj Ivan Bez Zemlje (John) jedan je od najomraženijih engleskih vladara ikad. Njegovi ratovi nisu imali za posljedicu samo gubitak brojnih teritorija u Francuskoj već su i pokušaji njihova vraćanja bili katastrofalno neuspješni. Kraljevsku blagajnu, presahlu nakon mnogobrojnih pohoda, pokušao je popuniti uvođenjem visokih poreza i nameta.

Otpor Ivanu rastao je u svim dijelovima zemlje, ali je bio naročito izražen u sjevernoj Engleskoj gdje baruni više nisu htjeli plaćati nerazumno visoke poreze kralju – Ivan bi od njih katkada zahtijevao i tisuće funta u porezima i davanjima, što će nakon potpisivanja Magna Carte biti svedeno na svega stotinjak funta po barunu. Splet okolnosti učinit će budući dokument, Magna Cartu Libertatum, uistinu prvim britanskim dokumentom: škotski kralj Aleksandar II. i velški vladar Llewelyn ap Iorwerth bili su također na strani pobinjenih baruna sa sjevera.

Pritisak na kralja Ivana tako je rastao doslovno sa svih strana: situacija je došla do točke ključanja kada se Ivan 1214. vratio u Englesku nakon još jednog katastrofalno neuspješnog pokušaja da povrati ranije engleske teritorije u Francuskoj. Proteklih desetak godina ovakvi su se neuspješni ratovi u kojima je Engleska sustavno gubila zaredali, a nakon potpune katastrofe i poraza kod Bouvinesa te godine Ivan se našao u uistinu ranjivoj poziciji. Povrh svega, njegova je kraljevska blagajna bila prazna, praznija no ikad dotad, unatoč visokim porezima koji su razinu nezadovoljstva u cijeloj zemlji već podigli nevjerojatno visoko.

Pobuna baruna krenula je sa sjevera, iz područja gdje je Ivan vladao naročito čvrstom rukom. Kada su se u svibnju 1215. baruni sa sjevera i službeno odmetnuli – te odbacili svoju lojalnost kralju – bio je to početak građanskog rata. Taj će rat protiv kralja, međutim, biti prilično kratkog vijeka jer su samo dva tjedna kasnije Londončani (kojima je također “pucao film”) otvorili vrata grada vojsci baruna sa sjevera i pustili ih u grad. Engleska je prijestolnica odjednom bila u rukama baruna koji su se pobunili protiv kralja, a da stvar za Ivana bude gora, škotska i velška podrška nije izostala! Ipak, baruni nisu ostvarili brzu vojnu pobjedu niti su se njoj mogli nadati – Ivan je zadržao velik broj tvrđava širom zemlje (uključujući i londonski Tower) pa je ovaj kratki rat završio primirjem i nizom pregovora u Runnymedeu u Surreyu.

Kralj Ivan Bez Zemlje nakon šest dana pregovaranja s pobunjenim barunima potpisuje Magna Cartu u Runnymedeu, 1215. Slika iz jedne povijesne knjige iz 1902. U stvarnosti, kralj i baruni nisu potpisali Magna Cartu, već se na njoj nalazio samo kraljevski pečat.

O povelji se pregovaralo između 10. i 15. lipnja 1215. a kralj Ivan svakoga je dana jahao iz Windsora do Runnymedea; pobunjeni baruni ovdje su utemeljili svoj kamp, odmah uz Temzu. Dani su bili ispunjeni brojnim pregovorima i “natezanjima”: kralj Ivan bio je nepopustljiv, pokušavši zadržati većinu svojih uistinu širokih i velikih prava kao monarha, dok su istovremeno baruni pokušali ispregovarati potpisivanje povelje koja će značajno ograničiti vladavinu monarha i staviti je u podnošljiv i precizno reguliran pravni okvir. Ivan se nadao da će povelja biti tek simboličan znak njegove darežljivosti i popustljivosti kao vladara, dok su baruni željeli dokument koji će biti striktno primjenjivan i koji će se u budućnosti nadopunjavati, dodatno ograničavajući vlast engleskog monarha. Moglo se i pretpostaviti da će Ivan učiniti sve da izbjegne svaku stvarnu primjenu Magna Carte.

15. lipnja 1215. kralju Ivanu napokon je, nakon višednevnih natezanja oko svake sitnice u budućoj povelji, “prekipjelo”: odbio je bilo kakve daljnje ustupke i ponudio trenutačnu verziju povelje barunima po principu take it or leave it! Time je izveo jedan od uspješnijih političkih trikova tijekom ovih pregovora jer se u povelji još nisu nalazila imena 25 baruna koji su trebali nadzirati kako monarh vlada; popis u tom trenutku još nije bio finaliziran jer je ovo vijeće tek trebalo odabrati. Iako je engleski, a kasnije i britanski vladar ovim dokumentom stavljen u okvir zakona, izostavljanjem liste 25 baruna koji će kontrolirati monarha izostala je zapravo ustavna mogućnost da se vladara uistinu prisili na ono što je propisivala Magna Carta. Bilo je i brojnih drugih zakonskih rupa zbog kojih će Engleska prolaziti kroz brojne sukobe u narednim stoljećima – primjerice, nije bilo definirano kako će kralj birati svoje ministre i savjetnike – ali baruni su toga 15. lipnja 1215. ipak odlučili potpisati Magna Cartu Libertatum u obliku koji se toga časa nalazio na stolu u Runnymedeu.

Velika Britanija nema klasičan ustav u pisanom obliku, ali Magna Carta jedan je od ishodišnih dokumenata britanske ustavnosti. Najvažniji element Magna Carte svakako je aktualan i danas: njime je ograničena svojevoljna vladavina monarha te su vladari stavljeni u zakonski okvir unutar kojega su mogli djelovati. Po prvi puta engleski je kralj imao dokument po kojemu se morao ravnati, i to dokument s čak 63 vrlo detaljno razrađene točke. Magna Cartom ustanovljene su također i neke druge osnovne pravne kategorije poput pravde – osuđeni su pokušaji njezinog odugovlačenja ili uskraćivanja – te je zabranjeno suđenje, izricanje presuda, pritvaranje ili oduzimanje zemlje i drugih vlasništva osim pred sudom jednakih građana. Iako su Magna Cartom uspostavljeni novi sustav pravde i feudalni sustav, najvažniji članak bio je upravo ovaj koji se tiče građanskih sloboda, a vrijedi i danas:

No free man shall be seized or imprisoned, or stripped of his rights or possessions, or outlawed or exiled, or deprived of his standing in any other way, nor will we proceed with force against him, or send others to do so, except by the lawful judgement of his equals or by the law of the land.

Prva stranica ukrašenog izdanja Magna Carte iz 14. stoljeća pod punim naslovom "Magna carta cum statutis angliae", odnosno - Velika povelja s engleskim statutima. Tri članka Magna Carte vrijede i danas!

Magna Carta bila je tako direktna posljedica načina na koji su kralj Ivan i njegovi normanski prethodnici vladali Engleskom, iskorištavajući propise do maksimuma, utječući na suđenja i grabeći po zemlji što god se moglo prigrabiti. Prethodnici kralja Ivana, kraljevi koji su pripadali francuskoj liniji Anžuvinaca, nisu s godinama postajali ništa bolji, pa je tako njegov otac Henry II. prigrabio mnoge posjede širom zemlje za sebe. Bio je to jedini način da se ovi kraljevi nose s problemom financiranja brojnih ratnih pohoda i konstantnom prijetnjom francuske invazije, ali sada, nakon 1215. i potpisivanja Magna Carte, više nikome nije mogla biti oduzeta zemlja odlukom kralja a da prije toga nije provedeno pravedno suđenje (doduše, kriteriji što se smatralo pravednim u 1215. bili su, dakako, ponešto drugačiji od onih današnjih). Više od trećine članaka definiralo je upravo feudalni sustav i ograničavalo je mogućnost kralja da ikome oduzme zemlju.

Potpisivanjem ove povelje dokinuta je ova za Englesku prilično iscrpljujuća tradicija normanske vladavine čvrstom rukom kakva je u praksi postojala još od 1066. i normanskog osvajanja Engleske. Magna Carta predstavlja početak nastajanja jedne nove Engleske na anglosaksonskim pravnim temeljima, a kako se kraljevstvo kasnije širilo uključivanjem Walesa i Škotske, podanici monarhije u tim će se zemljama također naći pod zaštitom ove povelje.

Mnogo toga, dakako, Magna Cartom nije bilo riješeno na naročito visokoj razini u usporedbi s kasnijim, modernijim kriterijima. Primjerice, nejednakosti između muškaraca i žena i dalje su postojale, pa su tako žene mogle naslijediti zemlju samo ako nisu imale braće. Magna Carta je u svojem izvornom obliku dovela i do brojnih problema sa zemljom u Engleskoj u 13. stoljeću jer su supruge baruna imale pravo naslijediti trećinu zemlje nakon smrti svojih supruga (ostatak bi pripadao kraljevstvu) ali kako ih monarh više nije mogao prisiliti da se ponovno udaju, nevjerojatno velike površine Engleske odjednom su završile u rukama udovica. Baš kao i žene, niti seljaci nisu prošli mnogo bolje: iako kralj više nije imao direktnoga utjecaja na njih, bilo je propisano da davanja seljaka određuju zemljoposjednici i baruni, pa su tako oni ponovno završili na milosti i nemilosti nekih drugih osoba, što i nije bila bitno drugačija situacija od trenutaka kada su njihovim životima upravljali agenti kralja.

Jedan od kasnijih sukoba u srednjovjekovnom Londonu: pobuna radnika nakon što je Richard II. u 14. stoljeću ponovno pokušao nametnuti veće poreze kako bi financirao svoje ratne pohode.

Za razliku od žena i seljaka, prava plemstva i pojedinih gradova bila su vrlo precizno uređena Magna Cartom – dakako, u njihovu korist. Načelno su svim engleskim gradovima zajamčena određena prava, ali samo je jedan grad – London – bio poimence spomenut u Magna Carti. Ne samo što je London s 40 tisuća stanovnika tada već bio najveće naselje u Engleskoj, već se radilo i o značajnom uporištu pobunjenih baruna pa je Magna Carta morala propisivati da se unutar londonskih zidina nikada neće naplaćivati dodatni proizvoljni porezi i nameti, osim onih unaprijed dogovorenih, kao i da gradu ostaju sva već stečena prava:

The City of London shall have all the old Liberties and Customs which it hath been used to have. Moreover We will and grant, that all other Cities, Boroughs, Towns, and the Barons of the Five Ports, as with all other Ports, shall have all their Liberties and free Customs.

Samo tri stavke Magna Carte službeno vrijede i danas, uključujući i ovu koja kaže da u Londonu i svim ostalim gradovima i mjestima vrijede ranije utvrđene slobode i povlastice. Preostala dva članka Magna Carte koja vrijede i nakon 795 godina odnose se na već spomenute ljudske slobode i nemogućnost da bilo koji slobodni građanin bude izvlašten, pritvoren ili da mu budu oduzeta njegova građanska prava ako nije u sukobu s trenutno aktualnim zakonima zemlje.

Vitezovi su Magna Cartom dobili aktivnu ulogu u svim suđenjima kako bi se osigurala njihova pravednost, ali budući da su mogli samoinicijativno istraživati i suzbijati ponašanje kraljevskih službi koje bi bilo u suprotnosti s potpisanom poveljom, njihovo je djelovanje na terenu dovelo do brojnih sukoba s Ivanom već u prvim danima nakon što su vitezovi revno krenuli provoditi svoje nove dužnosti na terenu. Baruni su poveljom smanjili svoja davanja kralju s nekoliko tisuća funta na samo stotinu i ograničili kraljev pristup zemlji koja je pripadala barunima, pa se tako u svakom slučaju može reći da je Magna Carta ponajprije išla na ruku plemstvu. Crkva u Engleskoj – u čijem se posjedu tada nalazila četvrtina zemlje – također je dobro prošla: proglašena je autonomnom i posve slobodnom. Dakako, takvo što nije se dopalo tadašnjem papi Inocentu III. pa je 24. kolovoza 1215. već proglasio Magna Cartu ništavnom, što je bio tek politički potez kralja Ivana kako bi izbjegao daljnju primjenu ovog za njega prilično nepovoljnog dokumenta i to već svega nekoliko mjeseci nakon što ga je potvrdio vlastitim pečatom kod Runnymedea.

Dva originalna primjerka Magna Carte - od kojih je jedan, nažalost, oštećen u požaru u dvorcu u Doveru u 17. stoljeću - čuvaju se danas u Britanskoj knjižnici (British Library) u Londonu, zajedno s drugim vrijednim dokumentima poput izvornih Shakespeareovih rukopisa. (Foto: © Visit London Images / Britain on View)

No koliko god nesavršena bila, Magna Carta je odražavala društvenu strukturu vremena u kojemu je nastala, pa niti položaj žena niti položaj seljaka u njoj ne treba posebno čuditi – zemljom je tada upravljalo plemstvo, a revolt protiv kralja Ivana također je krenuo iz tih krugova. Ideja da kralj mora odgovarati svome narodu i da se mora ponašati unutar precizno definiranog okvira kojim je ograničena njegova vlast bila je prilično radikalna i napredna za 1215. godinu, a monarsi su od tada morali razmišljati i o činjenici da bi svaki odmetnuti monarh koji bi od kraljevstva napravio tiraniju mogao biti smijenjen ili da bi mu mogle biti bitno smanjene ovlasti nekim daljnjim ovakvim dokumentom. Dio vlasti i odgovornosti za vlast nepovratno je prešao s kralja na građane.

Magna Carta podjednako se smatra i prethodnicom američkog ustava i tamošnje Povelje o pravima (Bill of Rights) – pa se tako njezina važnost proteže i daleko izvan granica same Engleske – a u anketi koju je BBC proveo 2006. većina je građana poželjela da se “Danom Britanije” proglasi upravo 15. lipnja, dan kada je Velika povelja sloboda potpisana. To bi i imalo smisla s obzirom na već izrečenu činjenicu da se Magna Carta može smatrati prvim zajedničkim “britanskim” dokumentom jer je njezino potpisivanje bilo posljedica nezadovoljstva u Engleskoj, Škotskoj i Walesu. Doduše, u jednom se drugom istraživanju kasnije pokazalo se da gotovo polovica Britanaca nema pojma što je uopće bila Magna Carta niti što je u njoj, barem okvirno, pisalo…