Tek koji mjesec pred petu obljetnicu terorističkih napada na London u britanska je kina stigla komedija o – teroristima. Dakako, i prije nego što se počela prikazivati podigla je podosta prašine u Britaniji te je proglašena kontroverznom već i na neviđeno, ako ni zbog čega drugoga onda i, kako su to neki argumentirali, zbog same činjenice da teroristima uistinu nije potrebna nikakva dodatna promocija. No film Chrisa Morrisa s odličnom glumačkom ekipom zapravo je mnogo više od komedije i ne nudi baš nikakva opravdanja za sulude planove na koje su teroristi spremni; ovo je uistinu promišljen, dubok crnohumorni film s vrlo jasnim porukama o tragičnosti i besmislenosti takvih poduhvata koji – ma kakvu god štetu proizveli – u konačnici nikada ne uspijevaju ostvariti svoj glavni cilj. Zabavni elementi čine stotinjak minuta “Četiri lava” vrlo gledljivim, pitkim filmom u kojemu je lako uživati, no nakon izlaska iz kina teško da se netko neće zamisliti nad njegovim krajem i samom pričom…
"Četiri lava" priča su o prilično nesposobnim teroristima koji pokušavaju pokrenuti sveti rat na britanskom tlu: sama činjenica da su se spremni služiti glupim idejama kao što su "vrane samoubojice" jednako su smiješne koliko i tjeraju na razmišljanje o tome što se može učiniti u "kućnoj radinosti". (Fotografija: Wild Bunch Distribution)
“Četiri lava”, crnohumorni film redatelja Chrisa Morrisa koji je po prvi puta prikazan početkom ove godine na Sundance Film Festivalu, prati priču petorice Muslimana iz Sheffielda koji su, prihvativši radikalna uvjerenja, odlučili izvesti teroristički napad u Londonu – premda baš ne znaju niti što bi, niti kako, niti kada točno napali. Dvojica čak posjećuju terorističke kampove u Pakistanu pokušavajući proći obuku, jedan je zapravo Englez imenom Barry koji je prešao na Islam, četvrti pokušava svoje terorističke težnje realizirati kroz suludu ideju da bi mogao vrane pretvoriti u ptice-samoubojice (i ne treba posebno naglašavati da je ideja osuđena na propast), a peti pridruženi član sin je bogatog vlasnika tvornice tekstila koji potpada pod radikalan utjecaj spomenute terorističke ćelije i preostale četvorke zbog čiste dosade i potrebe za buntovnošću – alii na kraju biva uvelike “zaslužan” i za početak njihova kraja.
Glavni mozak svih operacija, Omar (Riz Ahmed), često biva izluđen blesavim i nesposobnim potezima i zaključcima svoje terorističke ćelije u čemu ponajviše prednjači upravo Waj (Kayvan Novak) s kojim odlazi na zajednički trening u teroristički kamp u Pakistanu. No da niti Omar nije poteđen velikih “kikseva” postaje očito već u trenutku kada, pogrešno držeći lanser projektila, umjesto američke bespilotne letjelice greškom pogodi glavni kamp terorista na susjednome brdu. Istovremeno, Englez Barry (Nigel Lindsay) koji je prigrlio Islam kao svoju vjeru (i usto dobio novo ime, Al-Britani) je, pak, previše radikalan: ima mnogo poteškoća da svoju zamisao kako bi oni zapravo trebali napasti džamiju (!) objasni svojim suučesnicima u budućem terorističkom činu. Baš kao što i Waj izaziva sveopće čuđenje i nevjericu svojim prijedlogom “let’s blow up the Internet!” ili pak Faisal (Adeel Akhtar) činjenicom da sav materijal i sastojke za izradu eksploziva nabavlja isključivo u jednom jedinom dućanu u susjedstvu…
Niz takvih tupavih pogrešaka i ideja, besmislenih i nepromišljenih odluka koje će petorka iz ove katkada prilično diletantske terorističke ćelije u konačnici platiti i svojim životima čine “komični” dio ovoga filma uistinu zabavnim. Ako se netko pitao može li se protiv terorizma boriti upravo smijehom, čini se da nam Chris Morris i odlična glumačka postava pokazuju kako se to itekako – može; teroristi razoružani od svojeg najubojitijeg oružja, straha i panike, mnogo su manje učinkoviti. Na kraju krajeva, film uistinu šalje poruku da se terorizam ne isplati – nije nikakav naročiti spoiler ako kažem da niti jedan od glavnih antijunaka ovoga filma ne prolazi dobro. Sam Omar je na kraju prisiljen povući posve glup, besmislen potez kao rezultat krajnjega očaja zbog raspada svih planova; svaka scena u kojoj netko pogiba u eksploziji zapravo je samo korak više prema apsurdnom kraju ovoga filma i jedinom, ali zapravo posve promašenom i beznačajnom cilju kojega su ovi wannabe teroristi na kraju uspjeli uništiti.
"Problem" s kojim se gledatelji ove crnohumorne komedije sreću uistinu je zanimljiv: teroristi iz ove priče zapravo su obični dečki iz susjedstva od kojih neki imaju posve normalan obiteljski život - kada ne bi bilo njihovih paklenih planova! Dileme koje ćete imati tijekom gledanja ovoga filma, pronalazeći crte ljudskosti i konačnih slabosti u svakome od njih dok vam postaju gotovo simpatični unatoč svojim destruktivnim planovima, zapravo su ono što gledanje ovoga filma čini vrijednim. (Foto: Wild Bunch Distribution)
Ono što ovu priču čini drugačijom od ostalih i što joj je temeljito promijenilo perspektivu jest upravo refleksija terorističkih napada na London 7. srpnja 2005. koja snažno odzvanja u svakodnevnom londonskom životu još i u današnjim danima. Problem s kojim će se svaki gledatelj “Četiri lava” susresti vrlo je specifičan: momci su toliko nesposobni da jednostavno ispadaju simpatični, a zapravo i jesu simpatični jer se, kada se na stranu stave njihove radikalne ideje o pokretanju džihada i napadu na Londonski maraton (ako to uopće možete učiniti!), zapravo radi o običnim dečkima iz susjedstva kakve biste mogli sresti u svakome pubu kako uživaju u pivu. Jedan je pritom čak i rođeni Englez, a svi su odreda rođeni i odrasli u Britaniji; teroristi koji su odrasli “kod kuće” upravo su i najviše šokirali javnost na otoku kada je ona shvatila da su nemili događaji 7. srpnja bili upravo djelo terorista čije obitelji već i po nekoliko generacija žive u britanskom društvu – i k tome su još bile dobro prihvaćene.
Omar – kojega odlično glumi mladi britanski glumac Riz Ahmed – čak ima posve normalan, gotovo uobičajen obiteljski život, lijepu suprugu i dijete, stvarne svakodnevne probleme; ono što ga, dakako, izdvaja od prosječne populacije jest što je njegova obitelj svjesna njegovog cilja i planova te što svoje vrijeme za laptopom koristi za montiranje prijetećih videosnimaka i planiranje napada. No u cijelom tom suludom kaosu oko ideje da je potrebno pokrenuti sveti rat na britanskom tlu, iz Omara i Waja – koji kasnije biva prilično neodlučan oko toga mora li slušati svoje srce ili mozak i što mu zapravo govori jedno a što drugo – ponajviše izbijaju crte stvarne ljudskosti zbog čega, unatoč negativnosti svojih likova, lako dobivaju naklonosti i simpatije publike. Sama činjenica da simpatični i većinu vremena posve vedar Omar živi gotovo “normalnim životom” posve je u suprotnosti s općeprihvaćenim mišljenjem da su teroristi luđaci, manijaci koji svoje izopačene mračne planove kuju podalje od očiju javnosti – i to je ono što gledatelja tjera na razmišljanje uz određenu dozu straha dok gleda ovaj film. Bilo kakav fundamentalizam – ne nužno islamski – može se, poručuje film, prikriti gotovo svuda i u svakome.
Tim je više ta poruka značajna što baš nitko u ovome filmu nije previše inteligentan i dosjetljiv, a to je ono što zabavni, humoristični aspekt filma kontinuirano drži blizu površine: i policija se pokazuje ne pretjerano sposobnom i zapravo posve izgubljenom u trenutku kada počinje shvaćati što se uistinu događa usred užurbanosti tradicionalnog Londonskog maratona. Naočigled policajca četvorka se maskira u zabavne kostime odgovarajući na njegov zajedljiv komentar kako će uistinu “izginuti trčeći u takvim kostimima, no barem viši cilj opravdava sredstvo” – i ne pobuđujući pritom nikakvu sumnju policije. To je zapravo suptilna, ali jasna poruka Chrisa Morrisa da niti u stvarnosti, koliko god željeli biti zaštićeni i koliko god to pokušavali, ultimativne, savršene zaštite od terorizma – nema.
Omar (Riz Ahmed, u narančastom odijelu) po tisućiti put objašnjava Waju (Kayvan Novak) da bi trebao slušati svoje srce. No, i sam Omar biva sve manje i manje uvjeren u tu priču, sve do trenutka kada je na samome kraju prisiljen na stupidan, posve besmislen potez... (Foto: Wild Bunch Distribution)
Premijera “Četiri lava” (službeni web je ovdje) u britanskim kinima početkom svibnja nije, dakako, mogla proći bez mnogo kontroverze: poneki su filmski kritičari čak zahtijevali da se film zabrani i skine s programa no kina su bila toliko dobro posjećena (radilo se o šestom najboljem otvaranju filma dotad u ovoj godini) da je broj projekcija jednostavno udvostručen a posjete ne jenjavaju niti danas. I uistinu, teško je pronaći neki poseban razlog zbog kojega bi trebalo zabranjivati “Four Lions” (i to još u Britaniji, jednoj od kolijevki demokracije): kada sam prije nekoliko dana gledao ovaj film u Londonu, bilo je posve očito da među prilično brojnom publikom ima i vrlo mnogo pripadnika muslimanske vjere koji bi se prvi mogli prepoznati u likovima s ekrana i eventualno naći uvrijeđenima ili unaprijed proglašeni teroristima zbog čistih stereotipa, a čini se kako su baš oni ponajviše uživali u filmu, kako se iz tih krajeva dvorane i prolamalo najviše smijeha. I baš iz tih krugova javnosti niti nakon premijere “Četiri lava” nisu pristizale nikakve negativne kritike.
“Četiri lava” svakako nisu komedija “na prvu loptu”, čak biste možda – kada biste uistinu mjerili vrijeme koje ste proveli smijući se u odnosu na vrijeme koje ste proveli u “mentalnoj gimnastici” pokušavajući se othrvati želji da vam likovi terorista budu čak i simpatični – mogli zaključiti kako ste u ozbiljnom razmišljanju o tematici terorizma proveli daleko više vremena nego u smijehu. Rijetke su filmske komedije koje tako uspješno prenose poruku, a Chris Morris ove je godine na kino platna postavio upravo jednu takvu; stotinu minuta filma rezultat su njegove četiri godine rada i istraživanja, što terorističkog podzemlja, što metoda koje policija i tajne službe koriste u sprječavanju zlokobnih planova.
Razloga za ikakvu zabranu ovoga filma tako apsolutno nije bilo: “Četiri lava” nimalo ne veličaju radikalne i tvrdokorne terorističke zamisli niti im daju bilo kakav alibi ili razlog kojim bi se one mogle opravdati. Jedini odgovor koji nam Chris Morris pokušava ponuditi na strahove koji se u nama rađaju na spomen terorizma zapravo je onaj jedini smisleni kojim se valja služiti kako bi se ostalo “normalnim” – smijeh.
Ako se “Četiri lava” ikada pojave u hrvatskim kinima (zasad o tome nema nikakvih informacija!), svakako biste ga trebali pogledati; uz malo sreće, uskoro će ova crna komedija biti globalno dostupna i u obliku DVD izdanja. “Four Lions” su i dobar razlog za posjetu kinu želite li prilikom neke sljedeće posjete Britaniji pogledati nešto sadržajnije i mislima i stavovima ispunjenije od prosječne američke komedije ili čak i tipičnog britanskog humora kakav ste dosad možda očekivali…
Trailer filma:
Komentari