Prije nekoliko dana, 23. lipnja, u svojem je domu u Danskoj preminuo Pete Quaife, britanski glazbenik, pjesnik i slikar, široj javnosti poznat kao član izvorne postave legendarnih The Kinksa, možda i “najengleskijeg” rock sastava ikad. Iako je svoje glazbene djelatne godine godine proveo kao bas gitarist koji nije naročito doprinosio na autorskom planu i uglavnom je bivao u sjeni sjajne braće Davies, Quaife je svoju zadovoljštinu pronašao kao neslužbeni glasnogovornik benda, što dobrim dijelom može zahvaliti i svojoj popularnosti među ženskom populacijom…
Promotivna fotografija britanskog rock benda The Kinks, snimljena u rujnu 1965. u Stockholmu (Švedska). Pete Quaife je prvi slijeva.
Pete Quaife rođen je posljednjega dana 1943., 31. prosinca, u mirnom gradiću Tavistocku u zapadnom Devonu. Po dolasku u London u ranim šezdesetima, zajedno s prijateljem Daveom Daviesom formira The Ravense, jedan od u to vrijeme učestalih sastava koji po gradskim klubovima izvode tuđe rythm & blues skladbe. Nedugo potom pridružuje im se i Daveov brat Ray po čijoj sugestiji počinju skladati vlastiti materijal te mijenjaju ime u The Kinks.
The Kinks vrlo brzo postaju miljenici isprva lokalne publike na Muswell Hillu i Crouch Endu u Londonu, ali njihov polet i jednistveni spoj bluesa i melodičnog rocka uskoro ih pretvara u nacionalne zvijezde. Nižu se odlični albumi, od prvijenca nazvanog jednostavno The Kinks, preko Face to Face, Kinda Kinks, Kinks Controversy…
Sastav nije ostao imun na psihodelični val kojeg su u duhu swinging Londona Beatlesi uveli svojim albumima Revolver i Sgt. Pepper, utkavši zvuke epohe u vlastita remek djela poput The Kinks are the Village Green Preservation Society i Arthur (or the Decline and Fall of the British Empire). Nažalost, javljaju se znakovi prvih razmirica među članovima benda pa ga Pete napušta krajem 1969. U jednom od posljednjih intervjua, pojasnio je razloge koji su ga ponukali na tu odluku: “I felt like a session musician most of the time. Ray wanted complete control of everything. He was a control freak” (“Osjećao sam se kao glazbenik koji svira sessione većinu vremena. Ray je želio potpunu kontrolu nad svim. On je jednostavno control freak“).
Zanimljivo je kako baš u to vrijeme dolazi do uočljivog pada kvalitete u radu Kinksa, iako je Peteov doprinos pisanju skladbi bio minimalan. Njegov ga avanturistički duh vodi izvan granica Ujedinjenog Kraljevstva pa tijekom sedamdesetih živi u Danskoj, a naknadno se seli u Ontario. U to vrijeme radi kao autor animacija za crtane filmove i hobby slikar, a tek bi se povremeno znao uhvatiti gitare i evocirati uspomene iz zvjezdane faze svojeg života. Istina, njegovo napuštanje Kinksa nije dovelo do prekida prijateljskih odnosa s braćom Davies, tako da je i u kasnijim razdobljima znao povremeno zasvirati sa bivšim sastavom, primjerice u New Yorku 1990. kada su Kinksi ubilježeni u čuveni Rock’n'roll Hall of Fame.
Još jedna 'stockholmska' fotografija snimljena istoga dana kada i prethodna; na ovoj Pete Quaife stoji u sredini.
Nedugo nakon te posljednje svirke s bivšim kolegama, Peteu su dijagnosticirani poremećaji u radu bubrega, što ga je kao osobu slobodna duha posebno dotuklo – postao je ovisao o medicinskim ustanovama i aparatima za dijalizu. Unatoč novonastalim okolnostima, nije ga napustio kreativni duh te se nastavio baviti svojim velikim ljubavima, slikarstvom i povremeno glazbom. Igrom sudbine, slijedi brodolom i na osobnoj razini – sredinom 2005. razvodi se od svoje supruge Kanađanke te se za stalno vraća u Europu, ponovo se nastanivši u Danskoj gdje ga je ovih dana u šezdesetišestoj godini života zatekla preuranjena smrt.
Britanska i svjetska javnost tako se suočila s gubitkom jednog od pionira rane otočne rock scene, čovjeka koji je svoje najbolje dane odradio kao tihi pozadinski glazbenik i nešto eksponiraniji medijski prezentant; gubitkom jednog od ključnih imena british invasiona, trenda koji je šezdesetih doslovno posramio Ameriku odgovorivši na njen bazični rock’n'roll znatno melodioznijim i osobnijim pristupom.
Ostaje nam da Pete Quafeu poželimo vječni mir, i da u nekom od ovih vrelih ljetnih sumraka poslušamo Waterloo Sunset te tako odamo počast čovjeku koji je na koncu pronašao svoj dugo traženi Shangri-La.
Waterloo Sunset
Shangri-La
Komentari