Barbican možete voljeti ili mrziti, ali betonskom kompleksu u sjevernom dijelu Cityja, izgrađenom pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, ne možete zanijekati praktičnost i svrsishodnost. U gradu koji je iz rata izašao teško ranjen (a na ovom području bio je gotovo posve u ruševinama) bilo je nemoguće izbjeći miješanje starog i novog: hladna arhitektura mjestimično možda nije naročito lijepa (jedna od zgrada, naposljetku, u BBC-ovoj je anketi prije nekoliko godina proglašena najružnijom u Britaniji), ali uvođenjem kulturnih, obrazovnih i javnih sadržaja poput Barbican Centrea, kao i konzerviranjem sačuvanih povijesnih relikata došlo se do opće svijesti o Barbicanu kao o ipak možda previše modernističkom ali unatoč tome skladno i dobro uklopljenom prostoru u samom srcu velegrada.
Pogled na tri tornja u Barbicanu; sa zapada na istok, oni nose imena Lauderdale, Shakespeare i Cromwell Tower. Prvi je dobio ime po škotskoj plemićkoj obitelji koja je bila prilično involvirana u škotsku politiku a preostala dva po poznatim engleskim velikanima, Williamu Shakespeareu i Oliveru Cromwellu, čiji su životi u određenim fazama bili vezani upravo uz ovo područje Londona.
Svega petstotinjak metara sjeverno od Katedrale sv. Pavla nalazi se ulica London Wall, čiji pravac prati konture nekadašnjeg rimske utvrde koja je predstavljala sjeverne granice grada Londiniuma. Ova veoma prometna trasa, transverzala koja u smjeru zapad – istok povezuje veliku tržnicu Smithfields sa željezničkom stanicom Moorgate danas je omeđena visokim modernističkim zgradama kombiniranih namjena. Između ostalog, tu je smješten i Muzej Londona, nezaobilazno odredište svih ljubitelja višetisućljetne povijesti ovog jedinstvenog megalopolisa.
Suvremene brutalističke linije navedene ustanove majstorski su ukomponirane s konzerviranim ostacima izvornog rimskog zida koji je upravo na ovom području pristojno očuvan. No, svaki će posjetitelj zapaziti tamnosmeđi betonski kompleks koji se prostire sjeverno od ulice, u pravcu nekadašnjih islingtonskih polja. Tri izrazito vitka stambena nebodera, svojedobno najviše stambene zgrade na starom kontinentu, strše iz složenog sklopa blokova, javnih ustanova, izdignutnih šetnica, platformi pa čak i kultiviranih vodenih tokova – a to je tek vanjska ljuštura koja krije očaravajućih 150 tisuća četvornih metara bajkovitog labirinta, možda jedinog te vrste u kojemu biste se uopće poželjeli izgubiti.
Stanje u kojemu je Barbican bio nakon Drugog svjetskog rata: praktički sve oko crkvice St. Giles bilo je posve razrušeno i sravnjeno sa zemljom, a njemačko je bombardiranje "pomoglo" da na površinu "isplivaju" čak i obrisi grada iz rimskoga doba.
Svega šezdesetak godina ranije, taj je cijeli prostor ležao u ruševinama, noseći tužnu titulu jednog od najrazorenijih djelova Londona tijekom Drugog svjetskog rata. Cijeli splet uličica i zgrada, od kojih su neke potjecale čak iz razdoblja Tudora (16. stoljeće), zbrisan je pod njemačkim bombama, a danas još samo toponimi u nazivima lokacija i prolaza svjedoče o nekadašnjoj urbanoj vrevi trgovaca i obrtnika. Donekle skrivena od očiju prolaznika i turista koji u pravilu biraju glavne trase, još uvijek žive imena poput Ironmongers Halla, Silk Streeta, Salters Halla ili Ropemakers Streeta. To neveliko područje utisnulo je svoj pečat u burnu povijest Londona i Engleske.
Tako je, primjerice, tu nekada živio William Shakespeare, u obližnjoj se crkvi St. Gilesa (začudo, jedinom objektu u Cripplegateu koji je izbjegao ratno razaranje i koji još danas svjedoči o prohujalim vremenima) vjenčao Oliver Cromwell; bilo je to u istoj onoj crkvi u kojoj su pokopani John Milton, pjesnik i autor Izgubljenog raja i Sir Martin Frobisher, admiral koji je krajem šesnaestog stoljeća slomio španjolsku armadu i tako osigurao višestoljetnu britansku prevlast nad svjetskim morima. Ne baš mnogo dalje (mada izvan službenih granica Barbicana), na Bunhill Fieldsima počivaju još dva velikana britanske književnosti, Daniel Defoe i William Blake.
Srednjovjekovna crkva St. Giles u Cripplegateu najstariji je dio današnjeg Barbicana: uspješno je preživjela nekoliko katastrofa - od čestih srednjovjekovnih požara pa do njemačkog bombardiranja - te postala središtem iz kojega se iz pepela Barbican ponovno uzdigao nakon Drugog svjetskog rata. Izvorna crkva bila je saksonskog porijekla, Normani su ovdje također imali svoju crkvu u 11. stoljeću, no ova današnja potječe iz 14. i izgrađena je u gotičkom stilu.
Proljeće 1945. zateklo je navedenih stoipedeset hektara kao žalosnu hrpu ruševina na kojoj su samo obrisi cesta i nekim čudom preživjela crkva St. Gilesa ukazivali na nekadašnje pitoreskno naselje. No, bilo je to vrijeme prvog poslijeratnog poleta, vrijeme velikih planova i žurne potrebe za obnovom gradskih stambenih resursa, tako da je grad raspisao natječaj za najbolje konceptualno rješenje kojim bi se opustošenom prostoru Cripplegatea i susjednog Golden Lanea vratila dostojna urbana uloga. Godine 1952. konačno je prihvaćen projekt troje nastavnika s arhitektonskog odsjeka londonskog sveučilišta Kingston; Petera Chamberlaina, Williama Powella i Christophera Bona.
Njihov je idejni koncept predviđao obnovu ovog područja u dvije etape. U prvoj bi se reanimiralo područje Golden Lanea, čime bi se osiguralo petstotinjak stambenih jedinica, dok bi drugi korak, izgradnja višenamjenskog kompleksa na Cripplegateu, krenuo koju godinu kasnije. Do sredine šezdesetih izgrađeno je upravo stambeno naselje Golden Lane. Projektantski trojac koristi Le Corbusierove ideje o zatvorenoj stambenoj zajednici u sklopu koje će biti implementirane zdravstvene, opskrbne i obrazovno-odgojne jedinice, ali uvodi i neke vlastite inovacije poput parkirališnog prostora u razini zemlje nad kojim je izdignuta platforma koja funkcionira u vidu trga, kao prostorna poveznica stambenih jedinica.
Karakteristično za Barbican: šetnice iznad razine ceste kojima su povezane rezidencijalne i javne zgrade unutar kompleksa. Na slici je tipičan rezidencijalni blok zgrada u Barbicanu. (Foto: Damien Everett, Creative Commons licenca)
Tada su uvedene i šetnice koje na razinama određenih katova povezuju fizički odvojene zgrade, tzv. Streets in the Sky (iste će postati konstanta u britanskoj stanogradnji idućih dvadesetak godina). Kompleks se u konačnici sastoji od šesnaesterokatnog tornja (Great Arthur House), te desetak nižih jedinica (do najviše šest katova) od kojih je ona zapadna, smještena uz Goswell Road, djelomično formirana u obliku polumjeseca (crescent), odajući tako počast tradiciji georgijanske arhitekture.
Pročelja ovih zgrada obložena su panelima obojenim u jednoj od tri osnovne boje – crvenoj i plavoj za niže blokove, te žutoj za Great Arthur House, dajući tako određenu dozu živosti inače sivim betonskim zidovima.
Unutrašnjost jedne od brojnih šetnica, "walkwaya", kakvima su povezane zgrade u Barbicanu. Koncept "streets in the sky" nakon Barbicana postao je sastavnim dijelom suvremene britanske arhitekture i urbanizma i u drugim gradovima. (Foto: I.T.M. Parnell, Creative Commons licenca)
Mapa kompleksa Barbican s današnjim stanjem. Kliknite na mapu za veću verziju! (Mapa: City of London)
Ipak, lavovski dio posla u tom trenutku tek je trebao uslijediti. Koncem pedesetih odobrava se koncept kojim Chamberlain, Powell i Bonn planiraju obnoviti i teren Cripplegatea, odnosno Barbicana. Njihova vizija predviđa djelomično zatvoreno naselje, kod kojeg će same zgrade formirati neku vrstu vanjskog bedema, pri čemu treba imati u vidu autorsko oslanjanje na povijesne reference. Naime, sam naziv Barbican označava stražarsku kulu postavljenu nad vratima u zidu srednjovjekovne utvrde.
Arhitekti također uklapaju i tri iznimno visoka stambena nebodera (svaki od 42 kata!) čija je funkcija dvojaka: osim što će osigurati smještaj većeg broja ljudi na ograničenom prostoru, ujedno će i figurirati kao unutarnji tornjevi i tako dodatno pridonjeti zamišljenoj “srednjovjekovnoj” formi. Također, prostor među stambenim jedinicama predviđa i ogromni kulturno-umjetnički centar, škole i park, a oko crkve St. Gilesa i ostatka rimskog zida – koji bi po ovom programu ostali ‘zarobljeni’ u sredini kompleksa – protezalo bi se umjetno jezero s vodoskocima i kaskadnim pregradama. Radovi su započeli 1959. i stambeni dio projekta je manje-više dovršen u narednom desetljeću, no javni prostori građeni su u fazama pa je Barbican praktički dovršen tek 1982.
Muzej Londona (Museum of London) nalazi se na krajnjem jugozapadnom dijelu Barbicana, na njegovom samom rubu uz ostatke rimskog zida u ulici London Wall. Ulaz u muzej besplatan je pa biste ga svakako trebali posjetiti ako vas zanima povijest britanske prijestolnice od najranijih vremena do danas! (Foto: Dario Sušanj)
Kompleks Barbican, sastavljen od stambenog naselja i višenamjenskog kulturno umjetničkog centra zauzima velik prostor omeđen London Wallom i Fore Streetom na jugu, Aldersgate Streetom na zapadu, Beech i Silk Streetom na sjeveru te Moor Laneom na istoku. U konačnici se sastoji od šesnaest stambenih jedinica, od toga trinaest nižih zgrada visine do šest katova (tzv. slabs), te tri već spomenuta nebodera (tower blocks) trokutaste baze, koji su po dovršetku 1969. bili najviši stambeni tornjevi ne samo u Velikoj Britaniji već i u Europi.
Ova vizualno upečatljiva trojka koja uz kupolu Katedrale sv. Pavla, Gherkin i Tower 42 dominira obzorom Cityja nazvana je po velikanima koji su ostavili svoj trag na području Cripplegatea (od zapada prema istoku, to su Lauderdale, Shakespeare i Cromwell Tower; prvi je dobio svoje ime po škotskoj plemićkoj obitelji a preostala dva po već spomenutim engleskim velikanima). Kao i ostali dijelovi stambenog kompleksa, ovi su tornjevi izvedeni u brutalističkom stilu sa specifičnim zaobljenim balkonima te smeđim betonskim fasadama čija je očita svrha izbjegavanje monotonog sivila karakterističnog za ovu vrstu materijala (ali i približavanje boji klasične londonske građevne cigle, tj. takozvanog London Stock Bricka).
Shakespeareov neboder (Shakespeare Tower) u Barbican Estateu. Sa svoja 42 kata, ovo su bili najviši rezidencijalni neboderi Londona sve do izgradnje onih u Canary Wharfu, u Docklandsu.
Zanimljivo je razmotriti Barbican i u vertikalnom presjeku. Uzevši uličnu razinu kao referentnu ravninu, ovaj se kompleks uzdiže na šest nadzemnih i dvije podzemne razine. Prostori između zgrada – uglavnom travnjaci, parkovi i šetnice – leže na različitim visinskim kotama, zatvarajući crkvu St. Giles Cripplegate otprilike u središtu, a tu su manje ili više sačuvani ostaci rimskih gradskih zidina.
Barbican je dobio i dva umjetna jezera, implementirana u pravokutne bazene, no zbog samog rasporeda jedinica ove vodene površine se dijelom nalaze ispod zgrada koje su za tu svrhu praktički izdignute na kolonadama. Ono što zadivljuje jest činjenica da je iz bilo koje građevine moguće doći u drugu bez napuštanja njenog volumenskog prostora, jednostavnim korištenjem uzdignutih otkrivenih ili natkrivenih šetnica, te podzemnih prolaza.
Ulična razina sadrži parkirališni prostor, te prometnu arteriju Beech Street; neposredno pod površinom zemlje su ukopane pruge koju koriste linije Circle, Metropolitan te Hammersmith & City, a moguće im je pristupiti preko postaja Barbican i Moorgate (s tim što ova potonja nudi mogućnost presjedanja na liniju Northern i željezničke linije, National Rail). Uistinu ne začuđuje što je pisac Charlie Fletcher u prvom dijelu svoje fantasy trilogije Stoneheart ovaj skup zgrada i prolaza nazvao londonskim labirintom. Minotaurov kip, djelo Michaela Ayrtona, koji je postavljen uz stambenu zgradu Brandon Mews samo potvrđuje taj dojam.
Naknadno uklopljeni Barbican Centre zauzima sjeverni i sjeveroistočni dio kompleksa. Glavna je zgrada polukružnog oblika, tako da, slično zapadnom dijelu Golden Lanea priziva čuvene britanske crescente, no najveći dio prostora nije uočljiv letimičnim pogledom budući da se nalazi ispod razine središnjeg platoa ili sa sjeverne strane ulice Beech. Ovaj, po važećim europskim mjerilima još uvijek najveći kulturno umjetnički paviljon u svojem sastavu ima tri kina, sedam konferencijskih dvorana različitih kapaciteta, glazbeni konzervatorij, nekoliko izložbenih hala, dvorište za izlaganje skulptura, knjižnicu, veliku koncertnu dvoranu (Barbican Hall), kazalište (Barbican Theatre) s pripadajućim foajeom, te nešto manji višenamjenski prostor (The Pit)
Barbican Centre kulturno je središte Barbicana: izložbe, kazališne i kino predstave te umjetničke radionice konstantno su na rasporedu ovdje (posjećujete li London, provjerite što se ovdje nudi!), a zdanje je i dom dvama simfonijskim orkestrima, onom londonskom i onom BBC-ovom, te jednoj kazališnoj skupini - Royal Shakespeare Company. (Foto: Kake Pugh, Creative Commons licenca)
Velika je dvorana sa svojih dvije tisuće mjesta inače dom dvaju simfonijskih orkestara; Londonskog simfonijskog orkestra i onog BBC-jevog, a često ugošćuje i poznata imena popularne glazbe (Jethro Tull, Calexico, Robyn Hitchcock, Sigur Ros, Steve Earle, te Scott Walker, između ostalih), dok je Barbican Theatre matična baza Royal Shakespeare Companyja. Na terasi pored umjetnog jezera s vodoskocima smješten je Waterside Cafe, jedan od tri ugostiteljska objekta u kompleksu, dok se na suprotnoj obali, odmah uz crkvu St. Gilesa uzdiže zgrada Ženske škole (City of London School for Girls).
Kada su sredinom 1969. prvi stanari uselili u zgrade Barbican Estatea, ova je tada još nedovršena cjelina udomljavala socijalne slojeve niže platežne moći, uglavnom obitelji čiji su domovi razoreni u ratu. No, dovršetkom kulturno – umjetničkog centra ovo područje dobija na atraktivnosti i popularnosti među srednjom klasom, tako da je danas više od polovice stambenih jedinica otkupljeno i nalazi se u privatnom vlasništvu. Uostalom, stanovi na višim katovima nebodera pružaju uistinu veličanstven pogled na šire područje Londona; od poslovnih tornjeva Croydona i repetitora kod bivše Kristalne palače na jugu pa do Alexandra Palacea na sjeveru, odnosno od Heathrowa i Hampton Courta na zapadu pa sve do idiličnih ruralnih područja Essexa i Kenta na istoku.
Unutrašnje uređenje javnih prostora u Barbicanu i samom umjetničkom centru također je prilično zanimljivo i doima se često futurističkim, mada katkada i hladnim ili minimalističkim. (Foto: Emiliano, Creative Commons licenca)
Iako pomalo skriven od tipičnih turističkih ruta, pa i uobičajenih gradskih prometnih trasa, ovaj je kompleks danas zasigurno jedan od najljepših bisera koje London može ponuditi. Istina, mišljenja o Barbicanu uvelike su podijeljena pa poznati kroničar urbanog života britanskog metropolisa, Ed Glinert, u svojem djelu London Compendium navodi navodi kako je Barbican “odbojno, turobno i pomalo sablasno mjesto, više prihvaćeno nego uistinu zavoljeno”:
A hostile, bleak and eerie place, with no obvious enterance to traditional streets, where movement is (placed) along a network of elevated walkways… Still more tolerated than admired, it is now something of an anomaly, a timepiece of postwar utopian social planning of a kind that once threatened to devour large cities but was long ago abandoned.
Ipak, većina europskih gradova koji su prošli kroz kataklizmu Drugog svjetskog rata prihvatila je brutalističke kanone kao model brzog i jeftinog obnavljanja kako stambenih tako i javnih prostora. U nekim sredinama takav pristup zaista nikada nije zaživio, već je naprotiv izazvao negativne reakcije poput onih iz Glinertova navoda. Dovoljno se pritom prisjetiti berlinskog Europa Centera ili zamalo socrealističkih nizova stambenih blokova u blizini pariškog La Défensea. Ipak, područje Cripplegatea s ukomponiranim cjelinama Golden Lanea i Barbicana očito ne dijeli takvu tužnu sudbinu – uvođenje kulturnih, obrazovnih i javnih sadržaja, kao i konzerviranje sačuvanih povijesnih relikata rezultiralo je formiranjem opće svijesti o možda pomalo modernističkom ali ipak skladnom i solidno uklopljenom prostoru u samom srcu velegrada.
Beech Street, jedna od glavnih ulica u Barbicanu i njegova prilično prometna arterija. Gotovo sav je promet u ovom dijelu Cityja zapravo ispod pješačke razine, ispod samih zgrada i uzdignutih pješačkih "walkwaya" - možda djeluje turobno, ali je arhitektima u pedesetima i šezdesetima ovo rješenje bilo nevjerojatno praktično i, vjerojatno, prilično futuristično. (Foto: John Keogh, Creative Commons licenca)
Uistinu, Barbican ne morate voljeti, ali mu nipošto ne možete negirati svrsishodnost i praktičnost. U Londonu, gradu koji je iz rata izašao teško ranjen, nalik na šahovsku ploču sačuvanih i devastiranih područja, bilo je nemoguće izbjeći eklektičko miješanje starog i novog, a ovih stotinu i pedeset tisuća četvornih metara na mjestu nekadašnjeg Cripplegatea jest ono što mu samo ime sugerira – svojevrsna tvrđava, fortifikacija, zatvorena cjelina koja samo prividno živi neovisno od okolnih četvrti.
Mjesto na kojemu se spajaju rimsko naslijeđe, srednjovjekovna sakralna arhitektura, legende o Semiramidinim vrtovima i prvi znakovi utjelovljenja poslijeratnog sna – to je Barbican!
Galerije slika:
- e-architect: Barbican Centre
- Infinite Thought: Socialism and/or Barbican
- Londonist: Secret Bits of the Barbican
- Martin Storey Photography: Barbican
- Golden Lane / Barbican Estates
Komentari