7. srpnja 2005. britanska je prijestolnica proživljavala jedan od najmračnijih dana u svojoj povijesti dugoj dvije tisuće godina. No i u takvom trenutku London je pokazao svoju skrivenu snagu i neraskidivo jedinstvo svojih građana. Nakon što su žrtve terorističkih napada ispraćene na vječni počinak, grad se vrlo brzo, za neke možda čak i prenaglo, vratio svojem ustaljenom ritmu. Proradio je inat, ljudi su nastavili živjeti normalnim životom – ići na posao, izlaziti u klubove i kafiće, posjećivati koncerte i izložbe i iznad svega i dalje koristiti javni prijevoz. Paklena ideja islamskih ekstremista o četiri eksplozije u formi četiri zrake kompasa u konačnici je odnijela 52 života, ali nije slomila slobodoljubivi i kozmopolitski duh Londona.

Poruka Londončana nakon suludih terorističkih napada na podzemnu željeznicu i autobus 7. srpnja 2005. bila je prilično jasna i nedvosmislena: We are not afraid!

Toga je dana četvero britanskih državljana sebi uzelo za pravo da svoje neslaganje s vladinom vanjskom politikom iskažu na krajnje podmukao i bestijalan način: aktiviranjem bombi u londonskoj podzemnoj željeznici – i to u samoj jutarnjoj špici kada su vlakovi prepuni ljudi koji odlaze na posao. U konačnici je tragična bilanca iznosila pedeset i dvoje mrtvih, te više od sedam stotina ranjenih.

Ono što ovom događaju daje posebno gorku nijansu jest činjenica da su počinitelji ovog užasnog zločina svi odreda rođeni na britanskom tlu i da su bili potomci obitelji od kojih neke žive u Britaniji već više generacija. Troje terorista pakistanskog je podrijetla, jedan afrokaripskog, a znakovito je da su svi odrasli na širem području Leedsa. Dvojica su bili oženjeni, a najstariji, tridesetogodišnji Mohammad Sidique Khan, bio je i otac dvogodišnjeg djeteta. Također, Khan je studirao na Sveučilištu u Leedsu, a bio je zaposlen u osnovnoj školi Hillside kao savjetnik pri socijaliziranju djece imigranata.

Pomalo je nejasno što je četiri mlada i uglavnom perspektivna Britanca natjeralo da se okrenu vjerskom ekstremizmu i počine ove stravična djela. Poznato je da su već spomenuti Khan, te Shehzad Tanweer kraj 2004. proveli u Pakistanu. Iako je kao razlog posjeta naveden susret sa rodbinom, kasnije se doznalo kako su nešto više od dva mjeseca proveli u kampu za obuku terorista. Također, četvorka je bila pod jakim utjecajem islamskog klerika Abdullaha el-Faisala, rođenjem anglikanca koji je naknadno prihvatio Islam i promijenio ime, a dugo je vremena proveo u zatvoru zbog javnih poziva na ubijanje kršćana, židova, hindusa i ateista. U svakom slučaju, posljedice njihova prihvaćenog radikalizma manifestirale su se na najgori mogući način.

Teroristički je plan predviđao četiri vremenski sinkronizirana napada u sjevernom, zapadnom, istočnom i južnom dijelu grada, kako bi mjesta eksplozija simbolički predstavljala četiri strane svijeta, odnosno, kako su izvršitelji sami tvrdili – četiri zrake “kompasa”.

Kronologija događaja

Sedmi dan srpnja osvanuo je kao djelomično oblačan i pomalo sparan, no optimizma u zraku nije nedostajalo. Prošlo je svega pet dana od veličanstvenog spektakla Live 8, kada je koncertom u Hyde Parku obilježena dvadesetogodišnjica glazbeno-humanitarnog projekta Live Aid. Također, nisu prošla niti 24 sata od odluke Međunarodnog olimpijskog odbora kojom je domaćinstvo Olimpijskih igara 2012. dodijeljeno upravo Londonu.

Oko 07:20 toga jutra, teroristička je skupina Khanovim osobnim vozilom pristigla na lutonski kolodvor (naknadnom je istragom uočena na snimkama nadzornih kamera CCTV sustava), odakle u 07:40 kreće vlakom prema londonskoj stanici King’s Cross Thameslink (gdje je ponovno snimljena u 08:26). Deset do petnaest minuta po dolasku u London, troje od četvoro terorista ulaze u vlakove podzemne željeznice,  zaputivši se prema svojim odredištima – istočnim, južnim i zapadnim predgrađima. Ostaje donekle nejasno zbog čega posljednji član skupine nije realizirao svoj dio “zadatka”. Umjesto da se zaputi nekom od linija prema sjeveru, on svoju napravu detonira sat kasnije na gornjoj platformni autobusa u blizini Tavistock Squarea, no kako se čini prema informacijama koje su kasnije “isplivale” na vidjelo, na napad na autobus odlučio se zbog nemogućnosti da krene prema sjeveru radi ranijeg kvara vlaka na liniji Northern.

Izgleda da su timeri na eksplozivnim napravama bili usklađeni na 08:50 sati, dakle upravo u vrijeme kada su vlakovi prepuni ljudi na svojem putu prema radnim mjestima. Kasnijom istragom utvrđeno je kako su se sva tri zločina zbila unutar svega pedeset sekundi!

Mapa terorističkih napada u Londonu 7. srpnja 2005. Kliknite za veću verziju. LEGENDA: (1) Liverpool Street - Aldgate; (2) Edgware Road - Paddington; (3) King's Cross/St. Pancras - Russell Square; (4) Tavistock Square. Mapu izradio: Vjeran Stojanac.

Prva je bomba aktivirana u 08:50, u vlaku linije Circle koji je osam minuta ranije krenuo s King’s Cross/St. Pancrasa, a u datom je trenutku upravo napuštao stanicu Liverpool Street na putu prema Aldgateu.

Nakon nekoliko desetaka sekundi, uslijedila je i druga eksplozija, ponovo na istoj liniji, ali u smjeru zapada. Opet je riječ o vlaku koji je osam minuta ranije napustio King’s Cross/St. Pancras, a u trenutku eksplozije nalazio se u tunelu između Edgware Roada i Paddingtona.

Treći je zločinac po odlasku svojih suučesnika pričekao još neko vrijeme na platformama King’s Crossa te je minutu prije 08:50 ušao u vlak linije Piccadilly koji je u momentu aktiviranja naprave odmakao svega petstotinjak metara u pravcu Russell Squarea (iako je, izgleda, pakleni plan predviđao južniji dio grada kao njegov konačni cilj).

U roku od nekoliko minuta u gradu je zavladala panika – bilo je očito da se u podzemnoj željeznici nešto zbilo, no bilo je tada moguće tek nagađati što. Nepostojanje službenog izvještaja samo je pojačalo potpunu zbrku. Počele su kružiti glasine o čak šest eksplozija, najvjerojatnije zbog toga što su se tragični događaji zbili u tunelima između dviju postaja koje su, svaka zasebno, tretirane kao poprišta krvavog scenarija. Nagađalo se o strujnom kolapsu, sudaru vlakova, detoniranju bombi, izlijetanju s tračnica, pa čak i o samoubojstvu koje je izazvalo zastoj vlaka i nalijetanje drugoga na isti! Štoviše, prvotna su policijska izvješća navodila kako su se tada još neprecizirane nesreće zbile u roku od čak pola sata.

U 09:19, uprava londonske podzemne željeznice proglasila je narančasti stupanj uzbune (Code Amber Alert), po čijoj se objavi svi vlakovi zaustavljaju na prvoj sljedećoj postaji, te započela sa selektivnim zatvaranjem pružnih dionica.

Nakon daljnjih deset minuta (09:29), tvrtka Metronet, inače zadužena za održavanje infrastrukture podzemne željeznice, izlazi u javnost s viješću kako je do “nezgoda” došlo zbog određenih problema s napajanjem sustava. Petnaest minuta kasnije slijedi izvještaj policije zadužene za nadzor prometnih sustava (Transport Police) o eksplozijama u blizini postaja King’s Cross/St. Pancras, Old Street, Russell Square i Moorgate.

Kaos i nesigurnost…

Nažalost, nesretni niz događaja u tom trenutku nije još bio zaključen. Posljednji od četvorice terorista iz nekog njemu znanog razloga nije krenuo vlakom prema sjeveru grada (pretpostavlja se da je svoj naum planirao realizirati na liniji Northern, u čemu ga je vjerojatno spriječila činjenica da je navedena linija još bila u prekidu prema sjeveru zbog ranijeg kvara vlaka), već je u međuvremenu ušao u autobus broj 30 koji prometuje na relaciji Marble Arch – Hackney Wick. Dolaskom na Tavistock Square u Bloomsburyju aktivira eksplozivnu napravu sakrivenu u ruksaku i time zaključuje crnu bilancu tog užasnog dana, koja u konačnici iznosi 52 mrtvih i više od sedam stotina teže i lakše ozlijeđenih. Bilo je to u 09:46, nešto manje od sat vremena nakon prve tri eksplozije. Tri minute kasnije (09:49), uprava London Undergrounda proglašava cijelu podzemnu željezničku mrežu zatvorenom na neodređeno vrijeme.

Oko 10 sati London je već bio u potpunom kaosu. Nepotvrđene informacije, kao i prvi neslužbeni izvještaj BBC-a (negdje oko 10:40) samo pojačavaju strah i pomutnju – u javnost se izlazi sa podacima o dvadesetak mrtvih, no bez detalja koji bi precizirali lokacije tragičnih događaja. Na ulicama vlada doslovno opsadno stanje; policija je na svakom koraku, sirene vozila hitne pomoći sablasno zavijaju kroz uspaničeni grad, a mreže mobilne telefonije jedna za drugom padaju zbog preopterećenosti uslijed bezbrojnih poziva građana koji žele saznati jesu li njihovi prijatelji i rodbina na sigurnom.

Kreću i prva nagađanja – sve je očitije da je riječ o terorističkom aktu, a kao potencijalne krivce se proziva IRA-u, islamiste, pa čak i lokalne desne ekstremiste. Nešto nakon podneva, načelnik gradske policije (Metropolitan Police), Sir Ian Blair, potvđuje kako je uistinu riječ o terorističkom napadu, moleći građane da se suzdrže od nepotrebnog kretanja širim gradskim područjem, te da odgode eventualna putovanja kako u London, tako i iz njega.

Igrom slučaja, upravo se tih dana u škotskom Gleneaglesu održavao susret lidera osam industrijski najrazvijenijih zemalja (G8). Stravična je vijest zatekla premijera Tonyja Blaira u društvu najvažnijih svjetskih moćnika poput Georgea W. Busha i Vladimira Putina, koji su redom osudili taj zvjerski čin. Nešto poslije tri popodne, Tony Blair se vratio u svoj ured u Downing Streetu, a konferencija G8 je nastavljena u krnjem sastavu i izvan planirane gospodarske tematike, postavši neka vrsta međunarodne osude užasa koji se tog jutra zbio u Londonu.

Kako je dan odmicao, vijesti su lagano poprimale sve konkretnije obrise. U popodnevnim su satima bile poznate lokacije na kojima je počinjen zločin, kao i približan broj poginulih i ranjenih. Zastave su spušene na pola koplja, a za dan koji slijedi, 8. srpnja, otkazane su sve sportske i kulturno umjetničke manifestacije. Na postajama iznad mjesta tragičnih događaja građani polažu cvijeće i pale svijeće. Interesantno, neoštećene linije podzemne željeznice vrlo brzo, još istog dana nastavljaju s uobičajenim rasporedom vožnje, a očekivani pad interesa za korištenjem ovog prijevoznog sredstva nije bio toliko rigorozan kako se predviđalo.

Odgovor Londona: We are not afraid

Očito su građani shvatili koji je ispravan način borbe protiv nametnutog zla – ignoriranje istog. Cilj terorista bio je posijati strah i uništiti rutine svakodnevnice, no nije im pošlo za rukom. Londončani su tih dana stajali ujedinjeni pod parolom We are not afraid! Također, potpora diljem svijeta nije izostala. Tako su, primjerice, građani Londonu sestrinjskog grada Moskve pred britanskim veleposlanstvom organizirali bdijenje uz svijeće. Tužnom ironijom sudbine, upravo će moskovska podzemna željeznica u proljeće 2010. postati poprištem sličnog jezivog scenarija, također u režiji islamističkih ekstremista.

U jednom od najmračnijih trenutaka u povijesti London je pokazao skrivenu snagu i neraskidivo jedinstvo svojih građana. Nakon što su žrtve ispraćene na vječni počinak, grad se vrlo brzo, za neke možda čak i prenaglo, vratio svojem ustaljenom ritmu. Proradio je skriveni inat, ljudi su nastavili živjeti normalnim životom – ići na posao, izlaziti u klubove i kafiće, posjećivati koncerte i izložbe i iznad svega i dalje koristiti javni prijevoz. Paklena ideja islamskih ekstremista o četiri eksplozije u formi četiri zrake kompasa odnijela je 52 života, ali nije slomila slobodoljubivi i kozmopolitski duh Londona.

Uslijedila je dugotrajna istraga u cilju kako razotkrivanja detalja počinjenih napada, tako i sprječavanja eventualnih sličnih poteza. Ustanovljeno je da su teroristički činovi izvedeni paklenim napravama kućne izrade, na bazi peroksida i približno jednake snage. Iznesen je i točan broj žrtava po lokacijama: 26 poginulih u tunelu između King’s Cross/St. Pancrasa i Russell Squarea, 13 u autobusu na Tavistock Squareu, sedam između Liverpool Streeta i Algatea te šest na izlazu iz Edgware Roada prema Paddingtonu. Činjenica da je najveći broj žrtava ustanovljen na liniji Piccadilly objašnjen je uskim profilom tunela koji je dodatno pojačao učinak eksplozije, dok su površini bliže i relativno široki ukopi linije Circle donekle ublažili tragediju.

Točno dva tjedna nakon tragedije zamalo je repriziran užas tog ‘crnog četvrtka’. Oko podneva 21. srpnja, četvorica terorista pokušavaju izazvati smrtonosne eksplozije u vlakovima podzemne željeznice kod stanica Shepherd’s Bush (linija Hammersmith & City), Warren Street (linija Victoria) te Oval (linija Northern), kao i u autobusu broj 26 koji prometuje na ruti između kolodvora Waterloo i Hackney Wicka, a u datom se trenutku nalazio na području Shoreditcha. Srećom, zbog budnosti policije i građana, ali i nestručnosti samih terorista, ovaj je pokušaj prošao bez civilnih žrtava. Izazvane su samo minimalne eksplozije, a samo jedan je građanin, inače astmatičar, zatražio liječničku pomoć i to zbog inhalacije dima. Nažalost, idućeg dana se zbio tužan događaj, kada je na stanici Stockwell policija ispalila smrtonosni metak u tamnoputog mladića koji se nije obazirao na njihove zahtjeve za legitimiranjem. Ispostavilo se da je riječ o brazilcu Jeanu Charlesu de Mendesu kojemu je dozvola za legalan boravak u Ujedinjenom Kraljevstvu upravo istekla te je stoga nastojao izbjeći bliski susret s policijom.

3. kolovoza iste godine ponovno je otvorena obnovljena dionica linije Piccadilly između stanica King’s Cross/St. Pancras i Russell Square. Cijeli je sustav podzemne željeznice opet bio u punoj funkciji i život se nastavio uobičajenim tempom. Istina, možda uz nešto više opreza i sumnjičavosti, no situacija se vrlo brzo normalizirala. Sudeći po riječima ljudi koji su posjetili London nakon ove tragedije, krajnji cilj zločinaca nije ostvaren.

Memorijal u spomen na žrtve napada na London, 7. srpnja 2005, smješten u Hyde Parku. Kliknite na sliku za članak o samom memorijalu. (Foto: Dario Sušanj)

Za razliku od New Yorka koji je nakon užasa 11. rujna 2001. postao znatno tiši i paranoidniji, ovaj grad i dalje živi punim plućima čitavih 24 sata. Ulice prepune ljudi svih nacija, konfesija i boja kože; svakodnevne izložbe i manifestacije, ulični izvođači, trgovci i šverceri, tuge i radosti u životima malih ljudi, sve je to London kojeg u dugogodišnjoj povijesti nisu skršili nikakvi požari, poplave ili blitzevi u Drugom svjetskom ratu, a pogotovo ne mizerno sijanje straha od strane nekolicine zabludjelih ljudi koji su skončali u svojem zločinu i koje na koncu ne treba mrziti. Ipak su to bili ljudi sa svim svojim slabostima, manama i pogrešnim procjenama koje su ih na kraju pretvorile u monstrume. Možda bi zbog toga bilo pošteno navesti jedan bitan detalj – u napadima 7. srpnja 2005. poginulo je 56 ljudi; četiri više nego što navode službena izvješća.

I na samom kraju, jedna digresija. Čuveni se britanski humor dotakao i ove bolne teme, obradivši je na pomalo šaljiv način. Točno dva mjeseca prije tužne pete obljetnice u kinima se pojavio film Four Lions redatelja Chrisa Morrisa u kojemu se problematici terorizma pokušava pristupiti s pozicije humora, ne dajući pritom, dakako, baš nikakav alibi počiniteljima strašnog zločina niti bilo kakvo opravdanje za ono što su učinili, ali nudeći upravo humor kao jedan od mogužih odgovora teroristima. Zašto ne, takav je život; malo plača, malo smijeha, malo gluposti, ali svijet ide dalje! Četiri posve nesposobna “junaka” tog filma očita su travestija na stvarne aktere napada na London 7. srpnja, čak i do te mjere da su svi također iz Leedsa te da je jedan zapravo Englez koji je prešao na islamsku vjeru. Detaljnije u našoj recenziji!