Dijelić britanske povijesti možda se nalazi i u samom srcu Zagreba, na Gornjem gradu: ako je vjerovati pričama koje nije teško poduprijeti opipljivim i čvrstim činjenicama, ukrasni lanac na palači na uglu Opatičke i Kamenite ulice potječe s čuvenoga broda HMS Victory, još slavnijeg admirala Horatija Nelsona. Premda nema dokaza koji bi ovaj lanac direktno i nedvojbeno povezali s Nelsonovim zapovjednim brodom s kojega je izvojevao veliku pobjedu britanske flote kod Trafalgara, vrlo je lako “konstruirati” redoslijed događaja i povijesnih okolnosti zbog kojih je ovaj lanac mogao završiti upravo u Zagrebu. Da stvar bude još zanimljivija, značajnu ulogu u ovoj priči ima i jedan austrijski general, rođenjem Irac, koji je uz pomoć engleskih snaga krenuo oslobađati Rijeku i Kvarner od francuske okupacije početkom 19. stoljeća, ostavivši pritom dubok trag naročito na riječkom području. Njegovo je ime – Laval Nugent.

Lanac s Nelsonova "Victoryja" postavljen je uz pročelje palače na uglu Opatičke i Kamenite ulice na zagrebačkom Gornjem gradu. (Foto: © Vlatko Jurić-Kokić, www.clandestineart.com)

Fotografije: Vlatko Jurić-Kokić, Clandestine Art

HMS Victory bio je svakako najpoznatiji brod u floti Lorda Nelsona. Kao zapovjedni brod ovog čuvenog admirala, HMS Victory proslavio se ponajprije u onoj najvažnijoj bitci u kojoj je Nelson izvojevao pobjedu – bila je to, dakako, bitka kod Trafalgara, 1805. Dvadesetisedam britanskih brodova pobijedilo je barem na papiru snažniju flotu od 33 francuska i španjolska broda; kao dokaz Nelsonove vještine u pomorskim bitkama možda najbolje služi statistički podatak koji kaže da su Francuzi i Španjolci tada izgubili čak 22 broda, a Britanci niti jedan jedini.

Ova je pobjeda samo dodatno proslavila ionako velikog i omiljenog britanskog heroja Nelsona, nekoliko puta ranjavanog u raznim bitkama (izgubio je jednu ruku i oko), što svakako objašnjava i brojne trgove i spomenike posvećene Nelsonu širom Britanije – uključujući i onaj najpoznatiji na Trafalgar Squareu. Admiral Horatio Nelson preminuo je, međutim, istoga dana od ozljeda zadobivenih tijekom bitke, a njegovo je tijelo vraćeno u Veliku Britaniju baš Victoryjem. Sahranjen je u Londonu, uz velike počasti, u Katedrali sv. Pavla.

Sam HMS Victory u trenutku ove velike pobjede više nije bio posve nov brod – porinut je u more četrdeset godina ranije, 1765. Danas, gotovo dva i pol stoljeća kasnije, HMS Victory je živ i zdrav, “usidren” u suhom doku u Portsmouthu, gdje ga je moguće posjetiti kao muzej. Samim time on je i najstariji vojni brod koji je, barem službeno, još uvijek u službi britanske ratne mornarice.

"HMS Victory", zapovjedni brod admirala Horatija Nelsona tijekom bitke kod Trafalgara, usidren u Portsmouthu, oko 1900.

Lanac na Gornjem gradu

Dijelić britanske povijesti vezane uz ovu čuvenu bitku i još omiljenijeg pomorskog admirala nalazi se – možda – i u samom srcu Zagreba, na Gornjem gradu. Na samom početku Kamenite ulice, sa sjeverne strane Kamenitih vrata, između pročelja zgrade i obližnje terase razapet je, kao ukras, lanac koji navodno potječe upravo s broda HMS Victory, najvjerojatnije čak i iz vremena bitke kod Trafalgara.

Barem tako kaže usmena predaja, jer podaci o ovom neuglednom lancu koji na prvi pogled ne služi ničemu osim što omeđuje tek nekoliko četvornih metara pločnika ispred galerije baš i nisu detaljni: malo se toga zna osim činjenice da je postavljen na ovo mjesto 1878. Mnogo duži dio navodno istoga lanca može se vidjeti u nastavku Kamenite ulice nakon prolaska kroz Kamenita vrata, odnosno sa same Radićeve ulice, gdje služi kao lanac kojim je omeđen vrt istog bloka zgrada.

Je li ovo uistinu lanac s Nelsonovog Victoryja te, ako jest, kako se našao u Zagrebu, pitanja su na koja nije tako lako pronaći odgovor. Ako se ovaj niz karika uistinu nalazio na Nelsonovu proslavljenu brodu, najvjerojatnija poveznica ovog djelića britanske povijesti i Zagreba irski je vojvoda Laval Nugent, vojnik koji je ostavio duboki trag u Hrvatskoj služeći u postrojbama austrijske vojske tijekom Napoleonskih ratova. Premda je sam lanac teško čvrsto i neupitno povezati s Victoryjem, niz činjenica o Lavalovim zaslugama na području Hrvatske kao i o njegovim hobijima uistinu daju kredibilitet cijeloj priči – potrebno se stoga malo detaljnije upoznati s ovim gotovo “domaćim” generalom irskoga porijekla.

Ako je ovo uistinu lanac s Nelsonova broda, posve je prikladno da ga i u Zagrebu čuva lav - rođak onih s londonskog Trafalgar Squarea. (Foto: © Vlatko Jurić-Kokić, www.clandestineart.com)

Ratni put Lavala Nugenta u Hrvatskoj

Kako se točno irska obitelj Nugenta, porijeklom iz Westmeatha, našla u Hrvatskoj, nije posve jasno. Lavalovi preci vjerojatno su krenuli prema kontinentalnoj Europi još krajem 17. stoljeća kada su katoličke snage kralja Jamesa II. izgubile u bitci kod Boynea od protestantskih snaga Williama III. – čime je Irska ostala protestantska zemlja, a katolici bili “osuđeni” na to da bolji život potraže negdje drugdje. Sam Laval rođen je 1777. vjerojatno baš u Westmeathu čije ime i nosi njegova obitelj, no sa svojim je ujakom Oliverom Nugentom ubrzo došao na europski kontinent te se nešto kasnije i pridružio austrijskoj vojsci u kojoj je ujak već služio.

Nakon što se Napoleon povukao iz Rusije, Austrija se, međutim, ponovno našla u koaliciji zemalja protiv Francuske. Kada je ona i službeno 1813. objavila rat Francuskoj, Nugent se našao u službi austrijske vojske s vlastitim, pomno skovanim ratnim planom koji je uključivao putovanje kroz Hrvatsku do Rijeke i Kvarnera, gdje je trebao razbiti francuske snage i ostvariti kontakt s engleskom flotom koja je bila prisutna u našem akvatoriju od Kvarnera pa sve do dalmatinskih otoka. Nugent će pritom biti fokusiran na borbene aktivnosti na sjevernom Jadranu: krajnji je cilj bio stići do Trsta i baciti Francuze dalje od toga grada, oslobađajući usput i Rijeku.

Služeći tako službeno u austrijskoj vojsci kao general, a pomažući istovremeno i saveznicima Britancima, Nugent je na raspolaganju imao tisuću vojnika. S njima je prešao Savu u blizini Zagreba te se nadomak Bosiljeva njegova vojska spojila s onom engleskog kapetana Cadigana. Potkraj kolovoza 1813. stigao je u Rijeku koju su Francuzi predali bez bitke. Narod Kastavštine odlučio se boriti na njegovoj strani, a engleski admiral Freemantle pružao mu je logističku podršku sa svojega broda usidrenoga u Lovranu. Dok se Nugent probijao prema Trstu, 7. rujna došlo je do žestoke, ali neodlučene bitke s Francuzima – obje su vojske u konačnici nastavile prema Trstu, čime je područje oko Rijeke posve oslobođeno.

Desetak godina kasnije, 1822., Laval Nugent, uspješan general i taktičan diplomat, proglašen je patricijem riječkim, u znak zahvalnosti za oslobođenje ovog područja. Nugent je bio i član Hrvatskog sabora te jedan od najistaknutijih pripadnika ilirskog pokreta.

Priču o ovom lancu kao lancu koji potječe s Nelsonova broda bilo bi možda lako odbaciti - kada otac vlasnika ove palače ne bi bio strastveni arheolog i kolekcionar umjetnina i starih predmeta. Stoga se uopće ne čini nevjerojatnim da bi kolekcionar Nugent nabavio i ovaj lanac koji predstavlja posebnu poveznicu s povijesno važnim HMS Victoryjem. (Foto: © Vlatko Jurić-Kokić, www.clandestineart.com)

Strastveni arheolog, vlasnik 7 dvoraca…

Kada bi si to mogao financijski priuštiti, Nugent je kupovao stare dvorce koje bi preuređivao neovisno o troškovima, no čini se da je to katkada radio i onda kada mu financijska situacija nije bila sjajna, upadajući zbog te svoje strasti katkada u još veće dugove. Iz njih se ipak uspješno izvlačio, mada priče kažu kako su mu opomene za neplaćena dugovanja iz Karlovca stizale čak i na bojišnicu na kojoj je tjerao Francuze iz Rijeke.

Taj ga je skup “hobi” naročito zaokupljao nakon 1820. i završetka Napoleonskih ratova kada se jednostavno nije mogao tek tako “smiriti” u mirovini i živjeti na staroj vojničkoj slavi, pa je tako, s vremenom, postao vlasnik nekoliko dvoraca i palača u Hrvatskoj, uključujući i riječki Trsat. Obnavljajući ovu utvrdu, Nugent je 1837. u njoj utemeljio prvi muzej u Hrvatskoj koji je otvoren 1843. a u kojemu je izložio svoju bogatu zbirku predmeta. Njegovi su također bili i posjedi u u Vrbovskom, Fužinama, Vinodolu i Bosiljevu.

Upravo je u ovom posljednjem, dvorcu u Bosiljevu, Laval Nugent preminuo u noći 21. kolovoza 1862. u 84. godini života, u trenutku kada je već bio vlasnik barem sedam dvoraca i dva stara grada na području Hrvatske. Njegove veze s Hrvatskom ovdje, međutim, ne staju, jer je njegova supruga, Giovanna Riario-Sforza, imala daljnjih obiteljskih veza s obitelji Frankopana, pa bi se Nugenta na određeni način moglo smatrati i “posljednjim Frankopanom”. Dvorac u Bosiljevu ostao je u vlasništvu Nugentovih sve do Ane Nugent koja je preminula tijekom Drugog svjetskog rata.

Laval Nugent od Westmeatha rođen je 1777. u Irskoj a preminuo je 21. kolovoza 1862. u svojem dvorcu u Bosiljevu. Ostavio je dubok trag na području Hrvatske, što zbog vojnih zasluga, što zbog svoje bogate zbirke umjetnina i arheoloških iskopina, dio koje se može vidjeti u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Svoju je zbirku sam izložio 1843. na Trsatu, u prvom muzeju u Hrvatskoj.

No, hobi kojim se Laval Nugent također volio baviti – a koji bi mogao biti relevantan za našu priču o lancu na Gornjem gradu – jest arheologija. Osim preuređivanja starih dvoraca, Nugent je volio istraživati starine i posjećivati arheološka nalazišta, te je tijekom svojeg dugog života nakon Napoleonskih ratova prikupio značajnu kolekciju starih umjetnina i brojnih arheoloških iskopina. Baš poput kupovine starih dvoraca, Nugent je i svoja arheološka istraživanja i iskapanja financirao posve sam. Arheološki muzej u Zagrebu čuva velik dio njegove zbirke; Nugentova privatna kolekcija koja je bila izložena na Trsatu sadržavala je više od 1500 antičkih vaza i dvadeset skulptura koje je sam iskopao, a kada se tome pribroji i zbirka starog namještaja, numizmatička zbirka novčića i starih rukopisa te slika, postaje jasno kako su bilo koja vrijedna starina ili drugi zanimljiv predmet – uključujući i lanac s proslavljenog Nelsonovog broda – mogli lako pasti u ruke ovako strastvenog kolekcionara vrijednih i značajnih predmeta.

Među brojnim nekretninama koje je obitelj Nugent s vremenom stekla širom Hrvatske našla se upravo i palača na uglu Opatičke i Kamenite ulice na Gornjem gradu čiji je jedan kut danas ukrašen lancem. Njezin je vlasnik bio vojvoda Arthur Nugent, Lavalov sin, inače veleposjednik koji je i na dubrovačkom području raspolagao znatnom imovinom, a u trenutku kada je lanac ovdje postavljen – već spomenute 1878. – palača je još uvijek bila u njegovu vlasništvu. Danas se ovdje nalazi galerija nazvana upravo po njegovu ocu – “Laval Nugent” – što bi Zagrepčane i posjetitelje grada trebalo dodatno podsjetiti na ulogu ovog austrijskog generala irskog porijekla u oslobađanju primorskog dijela Hrvatske od francuske okupacije.

Dulji dio lanca nalazi se u nastavku Kamenite ulice, gdje ga se može vidjeti i iz Radićeve ulice dok se uspinjete prema Kamenitim vratima. (Foto: © Vlatko Jurić-Kokić, www.clandestineart.com)

Priča o lancu s Victoryja tako nema konačan i nedvojben zaključak radi li se uistinu o željeznim karikama koje su dio britanske povijesti i slavne pomorske tradicije ove zemlje, ali mnoge činjenice – poput strastvene predanosti Lavala Nugenta arheološkom hobiju i preuređivanju starih dvoraca koja je rezultirala njegovom spektakularno bogatom kolekcijom umjetnina i vrijednih antikviteta, kao i neupitna činjenica da je palača na uglu Opatičke i Kamenite bila u vlasništvu njegova sina Arthura – ukazuju na to da je vjerojatnost kako je ovo zaista lanac s Nelsonovog HMS Victoryja prilično velika.

Nije nimalo teško povjerovati u to da bi vrstan vojnik Nugentova kalibra poželio sačuvati dijelić čuvenog Victoryja, ujedno i dijelić britanske pomorske i vojne povijesti, kada bi mu se za to ukazala prilika, tim više što je ovaj “suvenir” bio vezan uz iste Napoleonske ratove u kojima je i sam sudjelovao.

Nije isključeno niti da je njegov sin Arthur također mogao nabaviti ovaj predmet u godinama nakon Napoleonskih ratova ili da ga je jednostavno pronašao u bogatoj očevoj zbirci zanimljivih i vrijednih predmeta te postavio pred svoju palaču 1878.

Zašto, međutim, turistima nismo sposobni “prodati” i ovu priču, posve je drugo pitanje. Kada smo jedne sunčane nedjelje kolega fotograf Vlatko i ja prošetali do palače u Kamenitoj da bismo snimili lanac, na tome su se mjestu ubrzo počeli okupljati turisti koji su se također počeli fotografirati – baš pored lanca!

Nikakvih objašnjenja oko mogućeg porijekla lanca na zidu, međutim, nema, a i u turističkim se vodičima po Zagrebu koje sam prelistao ovaj lanac gotovo uopće ne spominje, pa pretpostavljam kako su nam turisti tek naslijepo vjerovali da bi se moglo raditi o nečemu važnom ili zanimljivom – kad već mi to fotografiramo. Bez obzira na to je li ovo uistinu lanac s Victoryja ili možda ipak nije, ne bi li bilo lijepo ovdje postaviti malenu informacijsku tablu za turiste, ali i građane Zagreba koji ovaj lanac vjerojatno i ne doživljavaju kao išta više od komada ukrasnog željeza?

Nadopuna i nove informacije

Primio sam zanimljiv komentar posjetitelja sa sljedećim informacijama koje govore u prilog tome da se na Gornjem gradu vjerojatno zaista i nalazi “Nelsonov lanac”, odnosno lanac s broda HMS Victory. Nenad Labus u svojem komentaru navodi sljedeće:

• Laval nije bio u vezi ni s Hamiltonovima niti s Nelsonom. On dolazi u Napulj 1816., kad su Hamilton (1803) i Nelson (1805) već godinama umrli, a i Emma umire 1815.
• Laval je dobro poznavao Thomasa Fremantlea, britanskog admirala, zapovjednika na Jadranu, s kojim je i opsjedao Trst i organizirao prijevoz vojske preko Jadrana za osvajanje Italije i konačno rušenje Napoleonske vlasti. Dapače, Fremantle je iznenada i umro u Napulju 1819., točno kad je Nugent bio zapovjednik napuljske vojske. Sve to, međutim, malo pomaže, jer je HMS Victory još od 1812. na vezu u Portsmauthu (Gosport), a ne u Sredozemlju ili Jadranu.
• Zimu 1812. Laval je proveo uz Lorda Wellingtona u Španjolskoj. Tada je bio u britanskoj armiji kao (brigadni) general britanske vojske. Tu treba znati da je Lord Wellington (Arthur Wellesley) rodom iz Irske: njegov djed po ocu, Richard Colley, promijenio je prezime Colley u Wesley. Inače, Colleyevi su bili Lords of Calraighe iz Chalaida u Westmeathu tj. bili su zemljaci, mada Wellington nije ni volio da ga se smatra niti se smatrao Ircem.
• No, Lord Wellington je, kako je poznato bio predsjednik vlade 1828.-1830. te ministar 1834.-1835. i 1841.-1846.
• Želim time kazati: jednim odlaskom u Englesku (ili pismom) Laval je bilo kada u tom razdoblju mogao preko Wellingtona dobiti dozvolu da sa HMS Victory, koja je cijelo vrijeme napuštena i gotovo zaboravljena na sidru u Portsmouthu, skine sidreni lanac i dopremi ga u Zagreb.