Druga strana požara

Dok je London još uvijek gorio u Velikom požaru, trajala je vrlo aktivna potraga za krivcima po londonskim ulicama. Pomisao da bi požar koji je uništio 373 hektara grada i više od 13.200 kuća te 84 crkve mogao biti nesretan slučaj bila je apsolutno neprihvatljiva: malo je poznata činjenica da su Londončani tada smatrali kako se radi o terorističkom činu i odmazdi Nizozemaca za posve neopravdan napad engleske flote na nizozemski grad svega nekoliko dana ranije. U kombinaciji s paklenim kaosom koji je zahvatio grad a potaknuta paranojom i strahom, na ulicama se često odvijala i prava drama: poneki su građani uzimali stvar u svoje ruke i krenuli se obračunavati s bilo kojim strancem na londonskim ulicama koje su danima bila obavijene mrakom od silnoga dima i pepela…

Veliki londonski požar 1666, na slici iz otprilike 1675.

Veliki požar koji je toga vrućeg, suhog ljeta 1666. buknuo u Londonu i gorio četiri dana, od 2. do 6. rujna, bio je već i sam velika nesreća za Londončane, no ono što se odvijalo u njegovoj pozadini mnogo je manje poznati dio povijesti vezane uz ovu katastrofu koja je zadesila staru jezgru Londona. Premda podaci iz 17. stoljeća govore o tek nekoliko stradalih u ovome požaru (njih desetak) i o činjenici da je vjerojatno mnogo više ljudi poginulo obnavljajući London u godinama poslije nego od same buktinje, dio žrtava londonskog požara posljedica su panike koja je zavladala među građanima Londona u trenutku kada je buknuo plamen u pekari u Pudding Laneu.

Razlozi panike koja se tih paklenih rujanskih dana proširila Londonom bit će poznati i svakom današnjem čitatelju: terorizam. Malo toga se, čini se, promijenilo u više od 340 godina koliko je prošlo od Velikog požara: kada su 2. rujna vidjeli što se događa s njihovim gradom i koji su razmjeri katastrofe, građani su, tvrde povijesni podaci, bili posve sigurni da se radi o terorističkom činu. Pokazuju to i dokumenti o parlamentarnoj istrazi uzroka požara tijekom koje su svjedočili mnogi građani.

Zašto bi London bio cilj terorističke skupine u 17. stoljeću? U kontekstu Velikog požara, rijetko se kada spominje podatak da je svega nekoliko dana ranije engleska flota napala nizozemski grad West Terschelling, spalivši ga pritom do temelja. Bio je to tek dio dugačkog rata koji je Engleska “tradicionalno” vodila protiv svojih vječnih neprijatelja, Francuske i Nizozemske, no nakon što se ta informacija proširila Londonom formirana je svijest u glavama građana kako će odmazda Francuza i Nizozemaca posve sigurno sustići i njihov grad te kako će, povrh svega, biti i posve zaslužena zbog strašnog čina koji su njihova vlada i flota pod zapovjedništvom admirala Roberta Holmesa počinile u nizozemskom gradu. Njegovo je spaljivanje, tvrde povjesničari, bilo posve neopravdano i prije bi se moglo proglasiti činom čistog piratstva nego bilo kakvom strateški važnom bitkom.

Kada se u noći 2. rujna neugasla peć u pekarni Thomasa Farrinera posve otela kontroli, paranoja je potencirala već ionako postojeći strah građana od mogućeg terorističkog čina i očekivanih daljnjih napada na London: bilo koji Nizozemac, Francuz ili ikoji drugi stranac u gradu postao je nepoželjan i na njega se u inače već tada kozmopolitskom Londonu počelo gledati sa sumnjom.

Dok je London četiri dana i noći gorio, dio građana odlučio je, pod okriljem gustog dima i pepela, sam potražiti krivce za "napad na London": stranci su u gradu istoga trenutka postali očiti sumnjivci.

Glasine kako se radi o napadu na grad proširile su se već gotovo s prvim plamenovima požara. U panici i pokušaju da svatko spasi svoj život i imovinu, pojedini građani krenuli su se sami obračunavati s bilo kojim potencijalnim sumnjivcem, što su, dakako, bili ponajprije stranci. Bilo koji Nizozemac bio je sumnjiv – jer, napad na London činio se kao posve sigurna odmazda Nizozemske – ali nisu niti mnogi drugi stranci prošli mnogo bolje: zapisi kažu da je jedan švedski diplomat jednostavno linčovan, a i Francuskinja koja je pokušala spasiti svoje piliće brutalno je napadnuta jer je rulja na koju je naišla pomislila kako ona u svojim skutama nosi vatrene kugle kojima će počiniti daljnju štetu i potpaliti neki novi dio Londona.

Dio građana pokušao je savladati vatru – za što su bila potrebna čak četiri dana – no dio se njih aktivno posvetio traženju mogućih krivaca. Vlasti nisu mogle držati baš sve pod kontrolom, naročito ne u situaciji u kojoj su se dani praktički pretvorili u noć a London je bio obavijen gustim oblakom dima, pepela i prašine. Krivca je, naprosto, trebalo naći: već krajem rujna u okviru parlamentarne istrage kao očiti krivac pojavio se francuski urar, protestant Robert Huber koji je priznao kako je s još 23 suučesnika potpalio vatru u pekari. Huber je obješen unatoč činjenici da su njegovi prijatelji tvrdili kako je s njima tih dana bio na moru i izvan Londona, a daljnja je istraga utvrdila da se u slučaju Velikog požara ipak radilo samo o nesretnom slučaju. Nikada nije utvrđeno zašto je Huber uopće priznao nedjelo koje nije počinio niti koji su motivi stajali iza toga priznanja.

Na jednoj od strana Wrenova Monumenta koji stoji na mjestu odakle je buktinja krenula u spomen na Veliki požar sve do 19. stoljeća nalazila se, unatoč svemu tome, ploča kojom su za ovu nesreću direktno optuživani katolici i Papa. Čak se i Robert Huber spominjao kao počinitelj iako je mnogo godina ranije već utvrđeno da je požar bio čista nesreća. No, tu činjenicu da nitko nije bio direktno odgovoran za najveće razaranje koje će London pretrpjeti sve do Drugog svjetskog rata očito nije bilo tako lako prihvatiti u 17. stoljeću već je krivce jednostavno trebalo pronaći i kazniti.

Ispravno pitanje za kraj jest, međutim, razmišljamo li danas u strahu od terorizma bitno drugačije nego što su to činili Londončani 1666?