Danas, 7. rujna, navršava se točno 70 godina od početka krvavih njemačkih zračnih napada na London koji su, uz neke stanke, trajali ukupno više od četiri godine. Iako većina povjesničara pod terminom “blitz” podrazumijeva samo prvu fazu isključivo avionskog bombardiranja koja je završena u svibnju 1941, glavni grad Ujedinjenog Kraljevstva sve je do ožujka 1945. bio izložen razaranju avionskim bombama te dalekometnim projektilima poput zloglasnih raketa V2.

Posljedice prvog njemačkog zračnog napada u okviru "blitza", 7. rujna 1940: gust se oblak dima nadvio nad Dokove sv. Katarine koji su bili jedan od prvih ciljeva njemačkog zrakoplovstva. (Foto: New York Times Paris Bureau Collection)

Drugi je svjetski rat ostavio duboke ožiljke na licu Europe. Suluda osvajačka politika Njemačke i katkada ništa manje suluda osvetnička taktika saveznika su, pored miljunskih civilnih žrtava, ujedno i zauvijek izbrisale ogromne povijesne dijelove nekih gradova – primjerice, Rotterdama, Varšave, Kölna, Coventryja, Dresdena, Belfasta, Hamburga i mnogih drugih. Nažalost, niti London nije zaobišla ova tužna sudbina tako da je iz rata izašao uz desetke tisuća ljudskih žrtava i sa skoro trećinom porušenog urbanog područja.

Britanija je, zahvaljujući ponajviše neodlučnom premijeru Nevilleu Chamberlainu, godinama tolerirala Hitlerovo kršenje Versajskog ugovora – prvo Anschlussom Austrije 1938., a nedugo potom i okupacijom tzv. Sudetske oblasti u Češkoj. Bježanje od problema posebno se očitovalo u potpisivanju tzv. Münchenskog sporazuma, no Njemačka je nastavila provocirati, unatoč ovim ugovorom stečenim pozicijama. Čaša strpljenja napokon je prelivena početkom rujna 1939. kada su nacističke jedinice ušle u Poljsku.

Sirene, zamračenja, uklanjanja znakova…

Svega dva dana nakon tog događaja, 3. rujna 1939., Britanija i Francuska objavljuju rat Njemačkoj, a istoga se dana u Londonu po prvi puta oglašavaju sirene za zračnu opasnost. Istina, bila je to lažna uzbuna, no nad London i ostale gradove Ujedinjenog Kraljevstva nadvila se zlokobna sjenka prijetnje: još su bila svježa sjećanja na razdoblje Prvog svjetskog rata kada su njemački zeppelini svakodnevno iz zraka sijali užas i smrt.

Počela su se tada provoditi obavezna zamračenja te uklanjanje cestovnih znakova, naziva ulica i putokaza kako bi se u slučaju uspjele invazije neprijateljske trupe bar donekle dezorijentirale, a nad zgradama i ulicama su postavljeni tzv. baražni baloni sa svrhom ometanja neprijateljskih zrakoplova u niskom letu. Počele su i masovne evakuacije londonske djece u – kako se tada pretpostavljalo – manje ugrožena ruralna područja poput Surreyja i Kenta.

Pristupilo se odmah i planskoj izgradnji tzv. Andersonovih skloništa. Riječ je bila o metalnim konstrukcijama presjeka 1.4 × 1.8 metara i visine oko 2 metra koje su ukapane u obiteljske vrtove tako da su u konačnici jednom trećinom virile iz zemlje, a mogle su primiti do šest ljudi. Iako se pokazalo da su to u pravilu izuzetno otporni i sigurni objekti kojima je mogao naškoditi samo direktan pogodak, postojao je ipak problem u njihovoj primjenjivosti. Naime, napučena sirotinjska područja poput East Enda praktički su se sastojala od zbijenih nizova radničkih kućica bez prednjih ili pozadinskih zelenih površina, tako da implementacija Andersonovih skloništa na tom i sličnim nižeklasnim područjima uglavnom nije niti bila izvediva.

Razrušeni dijelovi istočnog Londona, predjela grada koji je prvi bio na meti njemačkog zrakoplovstva.

Rat stiže u London

Do prvog je pravog napada trebalo čekati još više od godinu dana nakon proglašenja rata: 25. kolovoza 1940. prva je njemačka bomba pogodila londonski City, i to najvjerojatnije pilotovom pogreškom budući da je cilj tog izoliranog napada gotovo posve sigurno trebala biti neka od brojnih RAF-ovih zrakoplovnih baza u južnom dijelu grada, konkretno u okolici Croydona. No, do masovnog sijanja smrti nažalost nije trebalo dugo čekati. U kasnim poslijepodnevnim satima subote, 7. rujna, stanovnici East Enda pohrlili su na ulice privučeni tutnjavom eskadrile zrakoplova. Po izjavama svjedoka, ljudi su tu formaciju manje-više smatrali RAF-ovom vježbom, tako da potencijalnoj opasnosti i nisu pridavali nekakvu veliku važnost.

To se pokazalo kao kobna pogreška jer su svega koju minutu kasnije na britansku prijestolnicu počele padati mnogobrojne bombe. Prvi su projektili pogodili Arsenal u Woolwichu, na južnoj obali Temze, a uskoro se smrtonosna kiša vatre i čelika približila područjima Rotherhithea i Tower Hamletsa. Gađani su dokovi na obje obale rijeke, između ostalih i Surrey Commercial, St. Catherine’s, Victoria & Albert te East India Dock. Nažalost, okolni su djelovi bili gusto naseljeni i protkani nizovima radničkih slumova, tako da su instantno zabilježene i prve žrtve. Bombardiranje je prekrilo široku zonu istočnog Londona, izazvavši razaranja na područjima West Hama, Bowa, Bermondseyja, Whitechapela, Stepneyja, Limehousea i Poplara.

U svojoj knjizi The Making of Modern London, Gavin Weightman i Steve Humphries citiraju izjavu tada osamnaestogodišnjeg Lena Jonesa:

Oko pet popodne bio sam na ulici, pored kuće, kada sam začuo brujanje zrakoplova. Nisam bio uplašen, a scena je izgledala zadivljujuće, sav taj niz letjelica nad našim glavama, čak sam smatrao da nije riječ o bombarderima. No, svega trenutak kasnije sam začuo prve detonacije, kao i odskakanje gelera po pločniku King Streeta. Iduće čega se sjećam bila je navala vrelog zraka koja me bacala naokolo, i imao sam dojam da će mi očne jabučice izletjeti iz duplji. Instiktivno sam rukama prekrio oči, a udarni val mi je razderao majicu i hlače. Nisam mogao disati, zrak je bio poput kiseline, a sve uokolo mene je lelujalo u nijansama žutog i crnog dima. A avioni su i dalje bacali bombe, dok se ulica izdizala, uvijala i savijala!

Kada se tutnjava letjelica utišala, grad je počeo zbrajati svoje prve ratne žrtve. 364 njemačka bombardera, u pratnji 515 lovaca toga su popodneva ostvarile crnu bilancu od 436 mrtvih te skoro 1700 ranjenih Londončana. O materijalnim razaranjima nema se što reći, pošto je već tada, nakon prvog dana bombardiranja, East End pružao sablasnu sliku najbližu Danteovim opisima pakla, a daljnja su razaranja samo doprinosila tom jezivom dojmu. U tom je trenutku grad bio branjen sa samo 92 protuzračne baterije, no poučena ovim gorkim iskustvom vlada je u samo nekoliko dana udvostručila njihov broj, postavivši ih uglavnom na nenaseljenim zelenim oazama u urbanom tkivu, poput parkova Battersea, Richmond ili Victoria.

Fotografija iz rujna 1940. prikazuje djecu koja su nakon njemačkog bombardiranja East Enda postala beskućnici kako tuguju nad ruševinama svoje nekadašnje kuće.

Stalna razaranja do kraja 1940.

Nekoliko dana relativnog zatišja omogućilo je građanima da koliko-toliko zavidaju rane nastale te kobne subote, no sredinom mjeseca kreće novi val krvavih zračnih napada koji je skoro bez prekida potrajao do kraja studenoga. 17. rujna njemačka bomba probija površinske slojeve tla, zabivši se u nutrinu stanice podzemme željeunice Marble Arch na sjeveroistočnom kutu Hyde Parka, ubivši pritom sedamnaest ljudi. Samo dan nakon gotovo je u potpunosti razoren Lambeth Walk, poznata i opjevana ulica južno od Temze.

15. listopada 1940. London proživljava jedan od najtragičnijih dana u svojoj dvomilenijskoj povijesti. Oko četiri stotine bombardera više je od šest sati zasipalo grad bombama i do dvije tone težine. Nadolazeća flota zrakoplova bila je u početku znatno veća, no dio se odvojio od glavne formacije nastavivši ka Birminghamu i Bristolu, gdje je istresao svoj smrtonosni teret. Ovaj put je meta bio doslovno cijeli grad, od Tottenhama na sjeveru pa do Lewishama na jugu, odnosno od Chiswicka do Barkinga na liniji zapad – istok. Izbilo je više od devet stotina pojedinačnih požara koji su se nesmetano širili, zbog nemogućnosti vatrogasaca da izađu na teren.

Bombe su toga dana uništile ključne vodovodne instalacije u Cityju što će se pokazati kobnim pri napadima idućih nekoliko mjeseci, a pogođen je i podzemni ukop rijeke Fleet koji je izazvao poplavu na području Farringdona. Izgleda kako je cilj ovog bombardiranja bio razoriti gradsku željezničku infrastrukturu, pošto je pogođeno bar pet većih kako nadzemnih tako i podzemnih postaja (Queens Park, Chalk Farm, Whitechapel, Lambeth i Woolwich), a i sam kolodvor Waterloo primio je dva direktna pogotka.

Nemajući kamo drugdje, građani Londona počeli su tražiti sklonište u stanicama podzemne željeznice. Ovako je izgledala tipična stanica u londonskom West Endu za vrijeme trajanja "blitza". Većina građana čak bi kupila kartu za vožnju te ih stoga vlasti nisu mogle izbaciti iz tunela, iako je službeni stav u početku bio kako se ne preporučuje korištenje tunela podzemne željeznice kao skloništa. Tek su kasnije vlasti počele graditi skloništa povezana sa sutavom tunela podzemne željeznice.

Ipak, najstrašniji pojedinačni događaj zbio se večer ranije kada je bomba teška 1400 kilograma probila slojeve betona i zemlje nad postajom podzemne željeznice Balham u južnom dijelu grada. Pritom je potpuno uništen infrastrukturni splet koji je sadržavao vodovodne i kanalizacijske cijevi, te ukopanu rijeku Falcon. Bujica koja je nastala kao posljedica ovog razaranja zapljusnula je podzemne platforme ubivši 64 civila koji su se na njima nalazili. Sve u svemu, ta su dva crna dana odnijela živote skoro pet stotina Londončana.

Ovim se napadima konstantno povećavao broj beskućnika koji su zbrinjavani uglavnom u relativno nedirnutim sjeverozapadnim djelovima Londona. Zbog porušenog opskrbnog sustava skoro je petina domaćinstava ostala bez plina.

Neki su dijelovi grada praktički dovedeni do neprepoznatljivosti, primjerice Stepney u kojemu je više od 40 posto objekata u potpunosti bilo razoreno. Serija zračnih napada opet se intenzivira sredinom studenog, kada je 15. toga mjeseca u žestokom bombardiranju uništen poštanski kompleks Mount Pleasant u Clerkenwellu, a teško su oštećene i National Portrait Gallery, te željeznički kolodvor Euston. Ovom su prilikom Nijemci po prvi puta koristili bombe snage 1800 megatona, nazvane Satan. Srećom, bila je riječ o projektilima s odgodom detonacije tako da veći broj njih nije uopće eksplodirao. Svejedno, vlasti su bile suočene sa potrebom hitnog uništavanja približno tri tisuće takvih, neaktiviranih eksplozivnih naprava.

Nakon relativnog zatišja u drugoj polovici studenog (koje se odnosilo samo na London, budući da je Luftwaffe nastavio bombardirati ostale britanske gradove, primjerice Coventry, Leeds i Birmingham), prosinac je opet donio intezivirane zračne napade. Grozna novost se odnosila na još jedno novo oružje jer su nacisti pored već uobičajenih konvencionalnih bombi počeli koristiti i one zapaljive.

Legendarna fotografija Herberta Masona, snimljena 29. prosinca 1940., prikazuje Katedralu sv. Pavla usred intenzivnog njemačkog napada koji je razrušio mnoge londonske građevine. Nekim je čudom sama katedrala izbjegla uništenje.

Četiri se dana nakon Božića ponavlja pakao viđen 15. listopada ali u mnogo većim razmjerima. Njemačke zračne snage zasipaju samo srce povijesnog Londona, City, izazivajući ni manje ni više nego 1400 manjih i šest ogromnih požara.

Skoro polovica Square Milea nestaje u ognju i dimu, između ostalog i Paternoster Row; izdavačko i knjižarsko središte sjeverno od Katedrale sv. Pavla, Guildhall, te čak osam baroknih crkvi – remek djela genijalnog graditelja Sir Cristophera Wrena.

Prethodno oštećen vodovodni sustav u kombinaciji s niskom plimom Temze samo je odmagao gasiteljima koji su mogli jedino gledati kako se povijesne londonske građevine doslovno urušavaju u plamenoj stihiji. Izgledalo je kao da se ponavlja pakao Velikog londonskog požara iz rujna 1666. Veličanstvena Katedrala sv. Pavla samim je čudom ostala nedirnuta, no okolni su dijelovi grada postali hrpe karboniziranih i rastopljenih ruševina.

Nova 1941. godina nije donjela ništa dobra. Već 11. siječnja, masivna bomba prodire u sustav podzemnih postaja Bank/Monument, ubivši 117 građana koji su potražili sklonište u navodno sigurnim hodnicima i platformama londonske podzemne željeznice. Ovaj je događaj ipak imao i jednu korisnu posljedicu jer gradske vlasti sada konačno donose odluku o izgradnji nekoliko masivnih dubokih skloništa povezanih sa sustavom London Undergrounda, kako bi se osigurali alternativni pravci evakuacije građana u slučaju zatrpavanja djelova kompleksa.

Do 1943. izgrađeno je ukupno osam takvih velebnih i duboko ukopanih objekata, četiri sjeverno od Temze (Belsize Park, Goodge Street, Camden Town i Chancery Lane), te još četiri južno (Clapham North, Clapham Common, Clapham South i Stockwell). Ironijom sudbine, ova skloništa neće biti od prijeke potrebe sve do ljeta 1944. kada započinje novi val bombardiranja Londona dalekometnim raketama.

Crni kraj blitza: svibanj 1941.

Cijelo proljeće 1941. protječe u znaku učestalih manjih, kao i nekoliko jačih napada, koji kulminiraju 10. svibnja, definitivno najgoreg dana od početka blitza. 550 bombardera na grad je istovarilo više od sedam stotina tona bombi i više tisuća zapaljivih projektila, pobivši oko 1400 građana, a ranivši skoro dvostruko više. Razoren je dio zgrade Parlamenta (The Chamber of the House of Commons), a teško su oštećeni Dom lordova, Westminster Abbey, Westminster Hall, St. James Palace i Lambeth Palace, kao i većina glavnih kolodvora te čak četrnaest bolnica, te British Museum i sudnica Old Bailey.

Vatrogasci su početkom 1941. još imali pune ruke posla: trebalo je savladati i stotine požara dnevno, usred londonskih ruševina.

Ipak, ovo je bilo zadnje teško bombardiranje jer će sve do ljeta 1944. Luftwaffe napadati London i druge britanske napadati samo povremeno i ne pretjerano žestoko. Razlog tome leži u njemačkom preusmjeravanju snaga povodom skorog napada na SSSR (22. lipnja iste godine), a Britanija će opet doći pod nacističko ‘povećalo’ tek s početkom iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji. Konačno su se mogli sabrati crni rezultati prethodnih osam mjeseci – na vidjelo su izašle zastrašujuće brojke. Ukupno je poginulo više od 20 tisuća ljudi, skoro 180 tisuća bilo je ranjeno, a 1.400.000 njih ostalo je bez doma. Željeznička je infrastruktura znatno oštećena i stavljena velikim dijelom izvan funkcije, a dokovi na Temzi su postali praktički neupotrebljivi.

Ono čega su se vlasti najviše bojale i zbog čega su radovi na velikim i dubokim skloništima u početku sustavno odgađani, sada se pokazalo u svojem punom licu. Deep shelter mentality, sindrom forsiranog, često i nepotrebnog boravka u skloništima obuzeo je velik broj građana koji su izbjegavanjem odlazaka na posao te zauzimanjem sigurnog prostora prijeko potrebnog nemoćnima i ranjenima samo pogoršavali ionako tešku situaciju…

• Drugi dio članka: Njemački napadi na London 1944-1945. raketama V1/V2