Nakon “blitza” 1940. i u prvoj polovici 1941, iduće je tri godine London prolazio kroz neku vrstu lažnog, prividnog mira. Iako bombe više uglavnom nisu padale, i dalje se osjećala prisutnost rata uglavnom zbog mjera zamračenja i evakuacije koje su i dalje bile na snazi, te zbog zvuka sirena koji se prijeteći oglašavao na svaku pojavu neidentificiranog zrakoplova iznad kanala La Manchea…
Posljedice njemačkog napada na London raketom V2 u siječnju 1945. Četvrt Battersea najviše je nastradala u ovom napadu 27. siječnja.
Nažalost, tijekom ovog perioda prividnoga mira, čak su i lažne uzbune znale izazvati užasnu paniku među građanima – često i s fatalnim posljedicama. Posebno se ističe događaj s početka ožujka 1943. kada je u panikom izazvanom stampedu na stubištu podzemne postaje Bethnal Green svoje živote izgubilo 173 civila, uglavnom žena i djece. Ipak, manji su se sporadični napadi i dalje događali, a intezivirali su se početkom 1944. iako nikada više nisu dosegli onaj pakleni intezitet bombardiranja iz jeseni i zime 1940/41.
Ova eskalacija početkom 1944. poznata je pod nazivima Little Blitz ili Baby Blitz i, srećom, nije prouzročila neka veća razaranja. Štoviše, britanska je protuzračna obrana u svega nekoliko mjeseci uništila više od tri stotine zrakoplova, pretvorivši Göringov dični Luftwaffe u omanju eskadrilu zrakoplova, uglavnom lovaca.
Prva V1 pada na London
Međutim, užasi s kojima se britanska prijestolnica trebala suočiti ni izdaleka nisu bili gotovi. Iako je MI6 već navodno posjedovao saznanja o njemačkom programu razvoja bespilotnih projektila, očito ih je tada procijenio pretjeranima i nerealnima. Ova će pogreška u lipnju 1944, svega nekoliko dana nakon početka savezničkog iskrcivanja u Normandiji, dovesti do novog vala užasa diljem Londona i šireg područja jugoistočne Engleske. U zoru 13. lipnja stanovnike četvrti Bow je probudio prodoran pulsirajući zvuk nalik na divovsku mehaničku igračku na navijanje. Nekoliko sekundi kasnije, leteća je naprava pogodila obiteljsku kuću u Grove Roadu, pobivši pritom svih šest stanara.
Njemačka vojska tijekom priprema "leteće bombe" V1 za lansiranje. (Foto: Bundesarchiv, Bild 146-1973-029A-24A / Lysiak / CC-BY-SA)
Bila je to prva od ukupno deset tisuća “letećih bombi” poznatih pod nazivom V1 koje su tijekom ljeta 1944. ispaljivane iz sjeverne Francuske. Ove su naprave ubile 6200 civila te ranile još sljedećih 18 tisuća. Najgora stvar vezana uz V1 bila je njihova brzina i efekt iznenađenja koji su stvarale. Pred tim “letećim bombama” doslovno nije bilo bijega pa se vratila navika masovnog boravka građana po skloništima. Također je ponovno došlo do iseljavanja Londončana u okolne seoske krajeve te u sjeverna područja Engleske. Po nekim procjenama, čak je miljun i pol ljudi (a od toga i velik broj radno sposobnih pojedinaca) napustilo grad, što se negativno odrazilo na cjelokupnu privredu koja se upravo počela oporavljati.
U nedostatku nekog boljeg rješenja, RAF se pokušavao pošto-poto i u zraku obračunati s "letećim bombama" V1: na ovoj fotografiji zrakoplov Spitfire (desno) pokušava vrhom svojega krila "omesti", prevrnuti i srušiti V1.
Većina projektila koji su u međuvremenu dobili nadimak doodlebugs (stjenice) pala je na južne dijelove Londona, u prvom redu na Croydon, Lewisham i Wandsworth, kao i na šire područje grofovija Kent i Surrey, no pojedine su naprave dosezale sjeverno do Enfielda i Barneta!
Napredovanje saveznika u Francuskoj reduciralo je i na kraju potpuno zaustavilo ispaljivanje letećih bombi V1 na London. Njegovi su stanovnici konačno odahnuli, tako da je 7. rujna, točno četiri godine od početka blitza, ministar sigurnosti Herbert Morrison proglasio kraj evakuacije. No, još se jednom ova ishitrenost pokazala kobnom!
Vatrogasci pokušavaju ugasiti požar i ukloniti ostatke njemačke "leteće bombe" V1 koja je pala na London.
Nova razina terora: V2
Već iduće večeri, nešto prije 19 sati, na rubnim su se područjima grada začule dvije izuzetno jake i neobjašnjive eksplozije. Do jedne je došlo na području Chiswicka, zapadno od središta grada, dok je druga detonacija locirana u Epping Forestu u Essexu. Broj ovih misterioznih eksplozija povećavao se iz dana u dan, no vlada nije izlazila u javnost sa nikakvim službenim objašnjenjima. Štoviše, cijelo to vrijeme prethodno su se evakuirana djeca nastavila vraćati u London.
Krenule su ubrzo glasine kako je riječ o njemačkim padobrancima – diverzantima koji uništavaju ključne infrastrukturne točke. No, crvenkasti odsjaji na nebu uočeni odmah po detonaciji, kao i debeli stupovi crnog dima te podrhtavanje tla dali su naslutiti kako je ipak riječ o najgoroj soluciji – novom Hitlerovom oružju za ubijanje civila, što je konačno i službeno priznato koncem listopada. Ovaj put nisu bile u pitanju “leteće bombe” već ogromne rakete s eksplozivnim punjenjem, zvane V2.
Lansiranje rakete V2 iz Peenemündea u Njemačkoj. (Foto: Bundesarchiv Bild 141-1880)
Rakete V2 ispaljivane su s teritorija Nizozemske, a cilj su dosezale za nepunih pet minuta. Gibajući se skoro dvostruko brže od zvuka, projektili su dosezali visinu od šesnaest milja, i zatim se u blagoj paraboli spuštali prema zemlji. Prilikom sraza sa ciljem, izazivali su zaglušujuću detonaciju i udarni zračni val koji je izbijao prozore čak i na pola kilometra daljine! Na mjestu udara ostajao bi krater širine 15 i dubine do 3 metra, a zgrade u krugu od pedesetak metara bivale bi doslovno izbrisane s površine zemlje. Za razliku od V1 i njihovog brečanja, ovdje nije bilo nikakvog zvuka koji bi, prethodivši eksploziji, bar donekle najavio potencijalnu opasnost.
Na britansko je otočje ukupno ispaljeno 1115 raketa V2, od čijih je napada smrtno stradalo 2754 građana a bilo ranjeno još njih 6523. Vjerojatno se najpoznatiji pojedinačni slučaj zbio 25. studenog u New Crossu, kada je pri direktnom pogotku u Woolworths trgovački centar poginulo 160, a ranjeno oko 200 ljudi. Slijedi još jedan navod iz već spominjane knjige Making of Modern London:
Toga sam jutra otišla u kupovinu s majkom, i najednom me zasljepio užasan bljesak, popraćen zaglušujućim brujanjem. Bačena sam u zrak, misleći da će mi eksplodirati bubnjići. Kada sam se nekako našla na tlu, sklupčala sam se u fetusni položaj i pokušala vrištati, ali jednostavno nisam uspjela doći do zraka.
Nakon što se grmljavina stišala, nekako sam se ustala, prekrivena prašinom, te sa krhotinama stakla mojih naočara u kosi. Bauljala sam prema Woolworthsu dok su oko mene još padale stvari sa neba – djelići cigli, betona i ljudskog tkiva. Sjećam se odrubljene konjske glave u blatu pored puta, te savijenih dječjih kolica u kojima se još nalazila okrvavljena ručica umotana u vuneni pokrivač. Kod puba na drugoj strani ceste nalazio se naizgled nedirnut autobus, ali ljudi koji su unutra sjedili bili su odreda mrtvi i prekriveni prašinom.
Tada sam se okrenula ka Woolworthsu i tamo više nije bilo ničega, samo gomile cigli i krhotina, ispod kojih je dopiralo zapomaganje ranjenih ljudi.
(June Gaida, 13 godina)
Posljedice pada "leteće bombe" V1 u ulicu Camberwell New Road. Iako su Nijemci ovim bombama ponajprije gađali središte Londona, britanske su obavještajne službe "puštanjem" namjerno pogrešnih informacija o pogođenim ciljevima uspjele navesti njemačku vojsku da uglavnom promašuje središnji London i pogađa ciljeve u južnim predgrađima. Šteta na fotografiji uopće nije prouzročena padom bombe na ovu zgradu već obližnjom eksplozijom - gotovo da je nemoguće zamisliti koliko je snažna ona bila!
Tijekom siječnja dnevna se bilanca V2 raketa ustalila na otprilike pet ispaljenih projektila, no vremenom, kako su saveznici sve više prodirali prema Rajni, taj je broj sve više opadao. 27. se ožujka može sa sigurnošću smatrati danom kada su prestali napadi na London. Tog je dana ispaljena posljednja raketa koja je pogodila stambeni blok u Stepneyju, i nažalost, odvela u smrt 134 civila, no samo nekoliko sati potom, saveznici su zauzeli i zadnje lansirne rampe V2 raketa.
Kroz više od četiri godine razaranja konvencionalnim i zapaljivim zrakoplovnim bombama, projektilima V1 te nadzvučnim raketama V2, grad London ostao je bez 30.000 građana, a oštećeno je i srušeno oko 100.000 zgrada, što je oko trećine tadašnjeg stambenog fonda.
Njemačka i britanska mapa pogođenih područja
Mapa njemačkih obavještajnih službi koja pokazuje što su Nijemci mislili da su njihove "leteće bombe" V1 pogodile: uočite kako su bili uvjereni da V1 masovno padaju po središtu Londona. (Kliknite za veću verziju mape!)
Mapa Ministarstva unutrašnjih poslova (Home Office) koja pokazuje gdje su uistinu padale bombe V1 na području Londona. Očita je mnogo veća disperzija i mnogo manje bombi u samom središtu grada, što je posljedica aktivne i uspješne kampanje britanskih obavještajaca koji su namjernim "curenjem" i odavanjem pogrešnih informacija njemačkim agentima koji su bili pod britanskom kontrolom "navodili" njemačku vojsku da gađa periferne dijelove Londona. Bez povratnih informacija s terena o tome što su rakete pogodile njemačka vojska, naime, nije mogla kalibrirati sustav ciljanja na V1 bombama koje su lansirali. Južna su predgrađa Londona bila mnogo slabije naseljena od središta i sjevernih dijelova grada pa su britanski obavještajci krenuli u ovu operaciju dvostruke prijevare s ciljem minimiziranja šteta. (Kliknite za veću verziju mape!)
Poslijeratna regeneracija grada
Ipak, ovi su tragični događaji u konačnici imali i neke pozitivne konotacije. Ljudske žrtve, dakako, nije moguće vratiti, ali je upravo razaranje nekih dijelova grada omogućilo njegovu regeneraciju kao i uklapanje novih arhitektonskih ideja. Nije to prvi put da velike katastrofe, prirodne ili ljudskim faktorom izazvane, praktički ‘čiste’ teren za daljnji razvoj grada. Dovoljno je prisjetiti se Velikog požara iz 1666, koji je unatoč ogromnoj pričinjenoj šteti ipak počistio zbijene drvene slumove, otvorivši tako vrata novim kreativnim vizijama urbanog planiranja.
Slično tome, i napadi tijekom Drugog svjetskog rata omogućili su naknadna uklapanja modernih formacija na mjestu porušenih derutnih četvrti. Iz dugačkog bi se popisa mogli izdvojiti projekti poput Barbicana, Paternoster Rowa u Cityju, Canada Watera na mjestu porušenih Surrey dokova, Churchill Gardensa u Pimlicu, novog poslovnog središta u Croydonu, ‘eastenderskih‘ stambenih naselja Lansbury u Poplaru i Ocean Estate u Stepneyju.
Sedamdeset godina nakon početka najteže faze u svojoj povijesti, London je danas svjetsko kulturno, umjetničko i financijsko središte, domaćin nadolazećih Olimpijskih igara 2012, multietnički megalopolis koji se konstantno razvija, mijenja, urušava, sagorijeva i opet izdiže iz pepela poput mitskog Feniksa!
Komentari