Charles Rennie Mackintosh otac je modernog britanskog dizajna, no kada se spominje stil koji se u Francuskoj najčešće naziva Art Nouveau a u Njemačkoj Jugendstil, često se zaboravlja upravo Mackintoshevo ime kao britanskog predstavnika ove umjetničke struje. Arhitekt, slikar i dizajner Mackintosh iza sebe je ostavio bogato naslijeđe na području vizualnog dizajna – uključujući čak i globalno prepoznatljive fontove…
Charles Rennie Mackintosh
Tijekom devetnaestog stoljeća, brza je i kontinuirana industrijalizacija svoja pravila i vizure nametala svim vidovima ljudskog djelovanja, pa očekivano i na području umjetnosti te dizajna. Istovremeno, ogoljeni i besciljni akademizam vodio je u drugu krajnost, u čisto kopiranje već poznatih i stoput ponovljenih klasičnih kanona.
Iako na prvi pogled oprečna, ova su dva utjecaja uspješno kohabitirala te tako zajednički formirala opće vrijednosti. Ipak, njihova statičnost i krutost je iritirala, tako da se od 1890. nadalje diljem Europe kao reakcija javlja novi umjetnički stil. Francuzi ga zovu Art Nouveau (što je praktički postalo ustaljeno ime), dok Nijemci preferiraju naziv Jugendstil.
Ovaj je pokret svoj trag ostavio kako u slikarstvu, tako i u arhitekturi te dizajnu, a kao najpoznatiji predstavnici se navode Gustav Klimt, Antoni Gaudi te Hermann Obrist. Nažalost, često se u takvim prigodama prešućuje ili minorizira ime jednog od najvećih svjetskih arhitekata, slikara i dizajnera, Charlesa Rennieja Mackintosha – oca britanskog Art Nouveaua, čiji je utjecaj na daljnji tijek modernog dizajna nemjerljiv, čak i u globalnim razmjerima.
Mackintosh je rođen 7. lipnja 1868. u glazgovskoj četvrti Townhead, u neposrednoj blizini katedrale St. Munga. Urođena šepavost i povremeni problemi s vidom uglavnom su ga izolirali od vršnjaka, no zasigurno su pridonijeli razvoju njegove introspektivnosti te bogatom unutarnjem životu. Još kao dijete stvarao je predivne akvarele, a sklonost prema toj slikarskoj tehnici njegovat će do kraja života.
S petnaest godina, Mackintosh upisuje čuvenu Glasgow School of Art, onu istu instituciju kojoj će kroz desetak godina osobno projektirati novo zdanje. Usporedno se školuje kao crtač u arhitektonskoj školi Johna Hutchesona, a svoje obrazovanje finalizira 1889/90. u uredu čuvenih projektanata Honeymana & Keppiea. Po završetku te faze školovanja odlazi na višemjesečno putovanje Europom, uglavnom Italijom, koje će uvelike promjeniti njegova stajališta o vizualnom kreativnom izražaju. Također, u to vrijeme se mladi arhitekt uvelike počinje zanimati za tradicionalnu japansku umjetnost, što će također ostaviti duboki trag u njegovom daljnjem djelovanju.
Glasgow School of Art, škola koju je Mackintosh završio - i čije će novo zdanje, ovo današnje, projektirati desetak godina kasnije. (Foto: Finlay McWalter, Creative Commons licenca)
Po povratku u Škotsku, Charles Rennie Mackintosh nastavlja usavršavanje na Glasgow School of Art, koja se u međuvremenu osuvremenila i liberalizirala, ponajviše zahvaljujući poticajnom i vizionarskom dekanu Francisu Newberyju, čovjeku koji je svoje učenike zdušno hrabrio pri otvaranju njihovih vidika ka novim pravcima. Tu upoznaje srodnu dušu, perspektivnu studenticu Margaret MacDonald koja će uskoro postati njegova supruga i doživotni suradnik, savjetnik i oslonac u teškim trenucima. Ovaj će par nedugo potom, zajedno sa Margaretinom sestrom Frances te suradnikom Herbertom MacNeilom, postati poznat kao ‘četvorka’ koju se danas smatra za utemeljitelje tzv. glazgovskog stila (Glasgow Style).
Ipak, svojevrsna izoliranost sjevera britanskog otoka, kao i tada još poprilično neravnopravan položaj Škotske u okvirima Ujedinjenog Kraljevstva koče njihove sve izraženije umjetničke ambicije, tako da se Charles i Margaret početkom Prvog svjetskog rata sele u London. Sredinu dvadesetih godina dvadesetog stoljeća provode u Francuskoj, te upravo tada nastaju neki od najljepših Charlesovih akvarela. 1927. se vraćaju u London, a iduće godine Charles Rennie Mackintosh umire od posljedica raka grla. Svega nekoliko godina potom, 1933., ovaj svijet napušta i Margaret.
U vrijeme kada Hitler preuzima vlast u Njemačkoj i kada se Europa priprema na još jedan užasni ples vatre, čelika i krvi, ključni su akteri britanskog Art Nouveaua već mrtvi, a nedokučivi su putevi suvremene arhitekture i dizajna već otvorili svoja vrata novom pravcu koji odbacuje ornamentalne stilizacije u korist precizinijih aerodinamičnih linija. Upravo tako, početkom tridesetih je Art Deco već bio u punom zamahu, no apsurdno ga je promatrati kao apsolutni novitet – Art Deco se razvio iz Art Nouveaua, odbacujući ono što su njegovi glasnogovornici i promicatelji smatrali ‘besmislenom kićenošću’, no neupitno je da se razvio upravo iz Art Nouveaua, pravca kojemu je Charles Rennie Mackintosh posvetio svoj život.
Dio Mackintosheva dizajnerskog naslijeđa je i prepoznatljiv font, nazvan upravo njegovim imenom.
Naslijeđe C. R. Mackintosha znatno je prisutnije i očitije no što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Dizajnirao je jedan od danas često korištenih alfanumeričkih fontova (njemu u čast nazvan Mackintosh – dovoljno je pogledati biblioteke fontova u programskim aplikacijama poput Microsoftovog Officea ili Adobe Photoshopa, primjerice), kao i skupine što jednostavnih ali i složenijih simbola.
Ovim je fontom ispisana i tabla na pročelju njegovog već spominjanog novog zdanja Glasgow School of Art. Također, za vrijeme svojeg boravka u Londonu (1915. – 1923.) dizajnirao je oko 120 različitih tekstilnih uzoraka čiji se oblici kreću od jednostavnih zakrivljenih linija i cvijetnih šara, pa do mnogo složenijih, apstraktnih obrisa. Ipak, njegov najznačajniji doprinos u ovoj domeni jest oblikovanje interijera, kako samih kontura prostora i pripadnih murala, tako i sadržaja u vidu najmeštaja, rasvjetnih tijela i sl.
Još 1896. započinje suradnju s Catherine Cranston, nasljednicom poznate glazgovske industrijske obitelji koja je svoje bogatstvo stvorila na uvozu i distribuciji čaja. Po njezinoj želji, oblikuje unutrašnjosti nekoliko čajana zamišljenih u formi kompozicije više prostorija unutar iste građevine, gdje bi se služili čajevi, sokovi i druga bezalkoholna pića. No, njegov je kreativni vrhunac na ovom području čajana Willow Tearooms u ulici Sauchiehall. Za tu je svrhu iskorišten prostor bivšeg četverokatnog skladišta u samom središtu mondenog glazgovskog West Enda, sjeverno od rijeke Clyde.
S prozora damske čajane, Room de Luxe u Willow Tearoomu, pruža se pogled na svakodnevnu vrevu glazgovskog Sauchiehall Streeta. (Foto: Dave Souza, Creative Commons licenca)
Ponuđeni je prostor Mackintosh koncipirao na sljedeći način: u prizemlju je smještena prostorija za dame, kao i restoran, a do viših su razina vodila stubišta. Na prvom se katu nalazila još jedna, čak sofisticiranija damska čajana, nazvana Room de Luxe, s čijih se prozora pruža ekskluzivan pogled na vrevu Sauchiehall Streeta. Drugi je kat sadržavao prostorije za gospodu, kao i odvojene sobe za pušenje, a posljednja je razina bila rezervirana za pomoćnu tehniku te logistiku. Svaki se od navedenih prostora razlikovao po specifičnom dizajnu, a korištene su boje naglašavale namjenu sobe, tako da su ‘ženski’ separei nijansirani svjetlijim tonovima, dok su ‘muški’ djelovi izvedeni u tamnijem tonu, uglavnom uz korištenje drvenih oplata kako bi se stvorio dojam klasičnog britanskog kluba.
Willow Tearooms u Glasgowu rezultat su suradnje Mackintosha s Catherine Cranston, čija je obitelj svoje bogatstvo stekla na uvozu čaja. (Foto: Dave Souza, Creative Commons licenca)
Pripadni je namještaj kreiran u duhu aktualnog Art Nouveaua, a poseban ugođaj (pogotovo u prizemlju) daju stolice oblikovane sa relativno uskim, ali zato izuzetno visokim naslonima.
Godinama je ovaj način izvedbe predstavljao stereotip korišten pri dizajniranju prostora slične namjene (bezalkoholni cafei, juice i milk barovi i sl.), i tek ga je pedestih godina dvadesetog stoljeća istisnuo američki ‘diner‘ koncept, s naglašenim Art Deco linijama, kromiranim plohama, formica stolovima te zidovima od staklenih cigli.
Unatoč svojoj ljubavi prema dizajnu, ornamentici i akvarelima, C. R. Mackintosh je u prvom redu bio arhitekt, i na tom je području ostavio pregršt realiziranih, ali nažalost i neizvedenih projekata.
U ovom kontekstu zasigurno odskače jedinstvena crkva Queens Cross Church, čija je vanjska fasada prekrivena ciglama što je zasigurno presedan kad je riječ o britanskoj sakralnoj arhitekturi, a sam je toranj izveden u vidu kompozicije prizmatičnog kubusa na kojeg se nadovezuje manji, osmerostrani oblik – sasvim dovoljno da se osjeti utjecaj jednog od najmističnijih britanskih graditelja crkvi, legendarnog Nicholasa Hawksmoora.
Zgrada Glasgow School of Arts nastajala je relativno dugih dvanaest godina, od 1897. do 1909, a zbog manjka financijskih sredstava izvođena je kroz dvije faze. Najprije je sagrađeno istočno krilo, koje je zbog svojeg ozbiljnog i pomalo monotonog stila izazvalo buru negativnih reakcija, čak do te mjere da je uspoređivano sa zatvorom! No, strasti su se stišale kada je zgrada konačno finalizirana, i to ponajviše zbog sofisticiranog novog krila koje je cijelom projektu dalo vizuru lepršavosti i jedinstvenosti.
Hill House svoju inspiraciju pronalazi u klasičnim škotskim dvorcima, poput onoga u Stirlingu. (Foto: Jeremy Atherton, Creative Commons licenca)
Poznata je i njegova izvedba tzv. Hill House u Helensburghu, projektirana po narudžbi trgovačke obitelj Blackie. Vanjske konture odaju svojevrsni hibrid tradicionalne škotske gradnje dvoraca (Stirling!) i modernističkih strujanja koja se uglavnom očituju u lišenosti suvišnih detalja. Sivi, zamalo betonski ugođaj eksterijera nije slučajnost, budući da je Mackintosh izborom boja i materijala želio naglasiti taj često kišno – oblačni škotski klimatski ambijent. Očekivano, interijer i pripadni namještaj su također njegov dizajnerski projekt.
Mackintosh je također projektant jednog od znamenitih glasgovskih orijentira, zgrade sagrađene za potrebe novinske kuće Herald Scotland, koja je danas sjedište lokalnog arhitektonskog društva. Ono što na ovom objektu neupitno bode oči jest izbočena konstrukcija u vidu tornja koji je svojom polovicom spojen sa glavnom građevinom – riječ je o popularnom ‘vidikovcu’, zvanom Lighthouse (svjetionik). Iako visinom ne premašuje šest katova, ova je zgrada smještena na prigodnoj lokaciji te se s njezinog vrha pruža veličanstven pogled na grad i dolinu rijeke Clyde.
Mackintoshev "svjetionik" (Lighthouse) visok je tek šest katova, ali se s njegova vrha pruža prekrasan pogled na Glasgow i dolinu rijeke Clyde. (Foto: Finlay McWalter, Creative Commons licenca)
Od ostalih Mackintoshovih arhitektonskih kreacija vrijedno je spomenuti i obiteljsku kuću Windyhill u Kilmacolmu, glazgovski Martyr’s Public School, te cijeli niz crkvi, od kojih se (uz već navedenu Queens Cross Church) izdvaja Holy Trinity Church u Stirlingu.
Nažalost, teška je bolest prekinula rad Charlesa Rennieja Mackintosha u naponu snage, tako da su mnoga djela ostala tek u vidu dovršenih ili poludovršenih nacrta na radnom stolu. Svejedno, te neostvarene građevine su vrijedne spomena, posebice njegov plan za novu anglikansku katedralu u Liverpoolu ili, primjerice, The House for An Art Lover, čija je idejna skica više od pola stoljeća samovala u među odbačenim nacrtima, da bi konačno bila realizirana početkom devedestih, na lokaciji između Ibroxa i Pollocka u južnom dijelu Glasgowa – i to u potpunosti po Mackintoshovim planovima.
Usitinu, nije potrebno putovati u Glasgow ili London kako bi se suočili sa utjecajima ovog velikana suvremenog dizajna i arhitekture. Ponekad je dovoljno baciti pogled na europske građevine iz razdoblja između dva svjetska rata, na objekte u prosječnoj dnevnoj sobi ili čak na ornamente na vašim odjevnim predmetima – naslijeđe Charlesa Rennieja Mackintosha je jasno protkalo mnogobrojne motive koji nas okružuju u svakodnevnom životu!
Komentari