Kako bi pokušali što brže privesti Drugi svjetski rat kraju, britanski su inženjeri i znanstvenici krenuli razmatrati zanimljiv “alternativni” koncept nosača zrakoplova koji bi mogao ponijeti više od dvije stotine Spitfirea i preko stotinu bombardera Mosquito. Sam po sebi ovaj projekt ne bi bio toliko zanimljiv da nosač, znan pod razvojnim imenom Habakkuk, nije trebao biti izgrađen od leda i piljevine! Uz blagoslov Winstona Churchilla, projekt je krenuo u vrlo ozbiljan razvoj tijekom kojega su za njegovu izgradnju razmatrani mnogi inovativni materijali – no nažalost nikada nije uistinu i zaplovio svjetskim morima. Kažemo “nažalost” jer bi nove tehnologije, iskušavane za potrebe Habakkuka, mogle imati znatnog pozitivnog utjecaja i na civilnu brodogradnju, tim više što je Habakkuk trebao biti praktički nepotopiv…

Unatoč svim negativnim konotacijama i posljedicama koje nose, velikim se oružanim sukobima nikad nije moglo zanijekati da su bili katalizatori ubrzanog razvoja znanosti i tehnologije. Drugi svjetski rat nipošto nije bio izuzetak. Taj je, dotada najkrvaviji sukob dobra i zla, čovječanstvu poklonio neke nove izume koji pored vojnog imaju i svoju kasniju, mirnodopsku primjenu. U tom se kontekstu može navesti američki uspjeh na ukroćivanju nuklearne energije, no ni Velika Britanija nije zaostajala za svojim nadmoćnim saveznikom – radar i mlazni motor vjerojatno su najpoznatiji primjeri britanskih inženjerskih uspjeha.

No, postojali i projekti koji su iz određenih razloga odbačeni, te tako nažalost ostali na razini nacrta i početnih pokusa. Uistnu šteta, jer se iz teksta koji slijedi jasno vidi da je gradnja plovila od jeftinih i laganih materijala poput drva i leda mogla ne samo ubrzati savezničku pobjedu u Drugom svjetskom ratu, već i postaviti nove norme za naknadnu, civilnu brodogradnju.

Početkom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, Atlantik je bio ratna zona, nesiguran kako za savezničku vojnu flotu, tako i za civilna plovila. Britanski nosači zrakoplova, te brodski konvoji na sjevernom Atlantiku konstantno su bili izloženi torpediranjima od strane njemačkih podmornica kao i napadima bombardera. Ovisno o mjestu pogotka, čak su i sitna oštećenja mogla dovesti do prodora vode i potonuća broda.

Zbog svega toga početkom 1942. Odjel za zajednička djelovanja (Combined Operations Headquarters) pri War Officeu, pod zapovjedništvom lorda Mountbattena donosi odluku o usmjeravanju istraživanja ka primjeni novih, čvršćih i otpornijih materijala koji bi se bolje nosili u uvjetima pomorskog rata. Većina razmatranih tvari bile su izuzetno teški metali čija bi implementacija u plovne objekte zahtijevala masovne i neisplative preinake postojećih projekata.

Osim toga, tehnološki procesi dobivanja materijala s traženim svojstvima bili bi izuzetno skupi te neprimjereni ratnoj ekonomiji. Korištenje takvih materijala samo bi donekle umanjilo razarajuća djelovanja bombi i torpeda, no ne ih i potpuno uklonilo, što je ponovno bilo polovično rješenje…

Engleski znanstvenik Geoffrey Pyke, jedan od ključnih ljudi u Combined Operations Headquartersu te osoba od izuzetnog Mountbattenovog povjerenja, još je prije početka rata eksperimentirao sa laganim i jeftinim materijalom koji će kasnije, u njegovu čast biti prozvan pikritom (Pykrete). U datoj situaciji, Pyke izvlači svoja stara istraživanja iz ladice, te ponovo započinje pokuse s ovom kompozitnom tvari.

Fascinantna svojstva novog materijala – pikrita

Iza naziva pikrit u stvari se krije smjesa sastavljena ni manje ni više nego od leda i usitnjene drvene pulpe (ili drvene piljevine – bilo koji materijal s većinskim udjelom celuloze dolazi u obzir!), i to u omjeru 14 posto piljevine i 86 posto vode. Po na prvi pogled suludom Pykeovom planu, taj bi materijal trebao biti iskorišten za gradnju jeftinog i praktički nepotopivog nosača zrakoplova. Svejedno, njegove su ideje saslušali čelni ljudi Ratnog kabineta, uključujući i Sir Winstona Churchilla koji je, navodno, bio oduševljen ovim konceptom.

Prema Pykeovom projektu, pikrit bi bio iskorišten za formiranje masivnog tijela samog nosača zrakoplova, koji bi na određenim plohama (poletno–slijetna staza, zidovi unutarnjih prostora te vanjske oplate) bio obložen klasičnim brodograđevnim materijalima poput čelika ili drva. Naime, tehnološka su svojstva ovog kompozitnog materijala uistinu zapanjujuća.

Zbog nepravilnog rasprostiranja ledenih kristala (ovo se može jednostavno regulirati tijekom kristalizacije), pikrit je izuzetno čvrst – njegova vlačna čvrstoća iznosi 4,825 megapaskala, što je skoro triput više od betona (1,724 MPa). Dalje, maksimalno naprezanje koje ovaj materijal može izdržati iznosi 7,584 MPa, što je znatno više od leda (3.477 MPa), iako u ovom slučaju zaostaje za betonom (17,25 MPa). Kako ima izuzetno nisku toplinsku vodljivost, pikrit se relativno sporo otapa; u svakom slučaju znatno sporije od leda.

Zbog svega navedenog, eventualni bi udar torpeda u bok plovila izazvao minimalnu štetu – površinski krater dubok najviše metar, a širok oko pet metara, dok bi klasična avionska bomba izazvala jedva nešto veće razaranje. Pritom bi se oštećena područja relativno brzo mogla izolirati, napuniti smjesom tekuće vode i piljevine, pa bi se reguliranim postupkom zamrzavanja uskoro saniralo nastalo oštećenje. Naravno, dio površine plovila izložen atmosferskim utjecajima te eroziji uslijed udaranja valova bio bi prekriven dodatnim izolacijskim slojem, a potreban materijal za ovu svrhu u dovoljnoj bi količini bio uskladišten na samom nosaču.

Testiranje pikrita u Kanadi i prvo plovilo

Prvi su pokusi izvedeni na podzemnim razinama tržnog centra Smithfields Market u Clerkenwellu. Iskorištene su postojeće hladnjače namijenjene čuvanju namirnica životinjskog podrijetla, pa su znanstvenici mogli mirno, sigurno i u tajnosti raditi iza slojeva zavjesa od zaleđenog mesa. U ovom je prostoru izrađen ogroman vjetreni tunel, čija je svrha regulirano zaleđivanje smjese vode i drvene pulpe ili pijevine. Rezultat je bio, naravno, pikrit, materijal koji je potom rezan u manje komade na kojima su vršeni temeljni opiti.

Ispalili smo hitac iz puške ka bloku čistog leda, i on se istog trenutka raspao na komadiće. No, kad samo pokus ponovili na komadu pikrita iste veličine, rezultat je bio samo mali površinski krater, dok se na ostatku bloka nisu uočavale nikakve pukotine i drugi znakovi oštećenja!

- Max Perutz, jedan od Pykeovih suradnika

Ovime je potvrđena mogućnost korištenja pikrita u projektu izgradnje planiranog nosača zrakoplova. No, britansko tlo nije pružalo potrebne uvjete za konačnu realizaciju projekta; što zbog klimatskih uvjeta, što zbog izloženosti pogledu njemačkih izviđačkih zrakoplova čime bi se ugrozila prijeko potrebna tajnost cijelog projekta. Stoga je početkom 1943. cijeli projekt prebačen u Kanadu, na područje nacionalnog parka Jasper. Pored sigurnosti, ova je lokacija nudila i sve ostale čimbenike potrebne za realizaciju cijele operacije – relativno niske temperature, te nužne sirovine u vidu obilja slatke vode i ogromnih šumskih područja.

Pod nadzorom lorda Mountbattena i Geoffreyja Pykea, uskoro je izgrađen modelni uzorak duljine 18, širine 9 i dubine 6 metara, te mase oko tisuću tona. Održavanje niske temperature samog objekta postignuto je relativno slabim rashladnim uređajem od svega jedne konjske snage (!), a ovaj je probni uzorak uz čak i takvo minimalno hlađenje opstao više od pola godine, skoro do jeseni 1943.

Ovaj je uspjeh toliko ohrabrio čelnike Combined Operations Headquartersa, tako da su preliminarni pokusi pretvoreni u legitimni projekt, po starozavjetnom proroku imenovan Habakkuk, čemu je navodno kumovao sam Churchill. Razmjeri plovila koje je time trebalo biti realizirano, uistinu su bili epski: planirani je nosač zrakoplova trebao biti dug dvije tisuće stopa (oko 609 metara), širok nešto više od tristo (oko 92 metra), dok bi visina iznosila dvjesto stopa (oko 61 metar).

Masa objekta iznosila bi oko 1.700.000 tona, a udomljavao bi dvije stotine lovaca Spitfire, te stotinjak bombardera Mosquito. Ostvarena brzina bi bila oko sedam čvorova, a ostvarivala bi se kombiniranim dizel i električnim pogonom. Prostor predviđen za skladištenje goriva bi imao kapacitet od pet tisuća tona, što bi samom objektu omogućilo autonomni radijus gibanja od sedam tisuća milja, dok bi posada brojila između 3500 i 4000 ljudi. Svako bi plovilo ove vrste koštalo svega deset milijuna tadašnjih funti, što je znatno manje od cijene klasičnog nosača zrakoplova, a uzevši u obzir njegovu efikasnost i praktičku neuništivost, projekt Habakkuk je mogao biti onaj ključni okidač koji će promjeniti tijek rata u korist saveznika.

Tijek rata učinio Habakkuk nepotrebnim

Upravo je razvoj događaja na terenu bacio ovaj projekt u zapećak, i to neposredno pred početak masovne proizvodnje plovila od pikrita. Naime, koncem 1943. njemačka je podmornička flota već bila oslabljena tako da su napadi na savezničku flotilu na Atlantiku bivali sve rijeđi. Istovremeno, Portugal je konačno saveznicima ustupio zračne luke na Azorskom otočju, što je također smanjilo potrebu za plovnim objektima takve namjene, a nije beznačajno ni opiranje ovom projektu od strane Sjedinjenih Američkih Država, koje su iz vlastitih ekonomskih razloga preferirale gradnju klasičnih čeličnih nosača aviona. Posljednji klin u posmrtni lijes projekta Habakkuk jest prebacivanje težišta pomorskih ratnih operacija iz Atlantika u Tihi ocean.

O tome možda najbolje govori zapis već citiranog Maxa Perutza:

Američka je mornarica konačno obznanila kako Habakkuka smatra lažnim prorokom. Sa jedne strane, sustavi za održavanje niske temperature tijela broda zahtjevaju preveliki utrošak čelika, veći nego za izgradnju jednog standardnog nosača aviona, no ključni je razlog bila činjenica da se situacija na terenu znantno promjenila od početka naših pokusa. Sve veći broj uspostavljenih zrakoplovnih baza na kopnu ovaj je koncept ledenog nosača učinila posve nepotrebnim!

Unatoč odbacivanju realiziranja ove vizionarske ideje, saveznici su vrlo brzo skršili osvajačke planove Trojnog pakta, i rat je kroz proljeće i ljeto 1945. konačno priveden kraju. Nažalost, ovaj genijalni i relativno jeftini koncept više nikad nije zaživio, kako u domeni vojne, tako i civiline brodogradnje. Svejedno, pokušaj ostvarenja projekta Habakkuk, odnosno konstrukcije plovila od leda i drvene pulpe zasigurno ostaje najambiciozniji i najgenijalniji pokušaj britanskog inženjerstva u ratom sputanim i ograničenim uvjetima.

Tužne sudbine ključnih ljudi

Na kraju, par riječi o sudbini dvaju ključnih aktera projekta Habakkuk. Lord Mountbatten po završetku rata odgrao je ključnu ulogu pri završetku britanskog mandata u Indiji, zauzimajući se za smanjenje tenzija između lokalnih Hindusa i Muslimana. Iako pripadnik Doma Lordova, otvoreno je simpatizirao laburiste, te se zalagao za socijalnu pravdu. Nažalost, čudna igra sudbine je odigrala svoje u ljeto 1979. kada je uz obalu irske grofovije Sligo – zajedno sa nekoliko članova svoje obitelji, među kojima je bilo i djece – poginuo u eksploziji bombe koju su pod njegovu jahtu podmetnuli teroristi IRA-e. Uzevši u obzir njegov svjetonazor, ovo gnjusno ubojstvo bilo je potpuno pogrešan potez.

Geoffrey Pyke očito je preemotivno doživio odbacivanje svojeg životnog djla, projekta Habakkuk. Po završetku rata postao je jedan od pionira onoga što se danas naziva ‘zelenom energijom’, odnosno proučavanjem mogućnosti iskorištvanja prirodnih energetskih resursa koji u pravilu ne zagađuju okoliš. No, ne mogavši se pomiriti s propadanjem vlastitih vizija, početkom 1948. počinio je samoubojstvo.

U svakom slučaju, Pykeov je znanstveni genij, potpomognut svesrdnom podrškom lorda Mountbattena te samog Winstona Churchilla zamalo pokrenuo lavinu sasvim novog i drukčijeg razdoblja u ne samo britanskoj, već i svjetskoj brodogradnji. Tko zna, možda će upravo aktualna situacija u svjetskom gospodarstvu te sve izraženiji manjak sirovina i goriva natjerati suvremene inženjere da iz prašnjavih arhiva izvuku neke zaboravljene planove i nacrte!