Sedmi je nastavak sage o Harryju Potteru bitno drugačiji od ijednoga ranije: iako se efektivno radi tek o polovici filma koja vrlo uspješno priprema teren za veliki finale i završava – sasvim očekivano – napola, britanski je redatelj David Yates uspio publici isporučiti Pottera koji ne pršti od zaigrane magije i čudovišnih inkarnacija zla ali ipak funkcionira – i to prilično dobro – na jednoj posve novoj razini. “Harry Potter i darovi smrti” napokon su nastavak u kojemu su Radcliffe, Watson i Grint dovoljno odrasli kao glumci da posve lako mogu iznijeti praktički cijeli film na svojim leđima, a njihovim likovima – Harryju, Hermione i Ronu – koji su ovoga puta izbačeni daleko od Hogwartsa na britanske plaže, vrištine, u šume i planine, ovo je prilika da se suoče s nekim mnogo dubljim osjećajima i problemima za koje u prethodnim nastavcima od adrenalinom nabijene akcije jednostavno nije bilo prostora. Je li ovo najbolji Harry Potter? Vrlo vjerojatno nije, ali je ipak pri samom vrhu i tjera na nestrpljivo očekivanje nastavka.

Sedmi je nastavak serijala o više ne tako malom čarobnjaku bitno drugačiji od bilo kojeg od prethodnih šest: posve je očita činjenica kako je ovo tek polovica filma (i to baš doslovno polovica – film čak niti ne završava očekivanim cliffhangerom već poput bilo koje televizijske serije čiji nastavak očekujete sljedećeg tjedna a ne za sedam mjeseci), a nakon njegova gledanja još je očitije i raskidanje s tradicijom po kojoj je svaki sljedeći film bio još malo više zastrašujuć, s još malo više scary elemenata od onog prethodnog. Negdje otprilike kod trećeg nastavka, “Zatvorenika iz Azkabana” (za kojega će se, uzgred, mnogi vjerojatno složiti kako je i dalje najbolji film), cijeli je serijal postajao sve privlačniji starijoj publici a poneka su djeca u kinima jedva dolazila do daha u strahu od svega što bi se njihovom malom miljeniku moglo dogoditi tijekom njegovih pustolovina.

Osim jednog ili dva trenutka koji igraju na faktor iznenađenja, prvi dio “Harryja Pottera i darova smrti” u režiji Britanca Davida Yatesa (čija je to treća i dosad najbolja izvedba u serijalu, nakon “Reda feniksa” te šestoga dijela, “Princa miješane krvi“) zapravo i nema previše scary elemenata zbog kojih biste se trgnuli iz poze udobne zavaljenosti u sjedalu. Nema previše čudovišta niti obračuna epskih razmjera po kojima biste pamtili baš ovaj nastavak – posve je jasno da nas to čeka tek u srpnju 2011. i da je ovo tek prvo poluvrijeme – niti ima previše zezanja zabavnim čarolijama koje su obilježile neke od prvih, mnogo “nevinijih” nastavaka no što je ovaj koji nam je u kina došao ovih dana. Ovo je, ukratko, Potter drugačiji od svih dosadašnjih.

“Harry Potter i darovi smrti” raskidaju s još nekoliko tradicija koje su obilježile prethodnih šest nastavaka; po prvi puta su Daniel Radcliffe (Harry Potter), Emma Watson (Hermione Granger) i Rupert Grint (Ron Weasley) dovoljno odrasli da kao glumci mogu bez problema gotovo posve samostalno iznijeti cijeli film, a i da kao likovi posve dobro funkcioniraju prepušteni sami sebi. Sreća je i da su potrebe scenarija bile takve da oni uistinu mogu zasjati – niti jedna jedina scena ne događa se u Hogwartsu. U devedeset posto filma trojac glavnih junaka nije pod stalnom paskom Hagrida ili ikojeg profesora u školi već su jednostavno izbačeni u bespuća britanskog otoka, na opustjele plaže i vrištine, te u pomalo sablasne šume.

Pišući o “Princu miješane krvi”, kojega je također režirao Yates, napisao sam da tek treba vidjeti kako će se redatelj snaći sa sad već prilično starijim glumcima – no “Darovi smrti”, barem što se toga tiče, funkcioniraju savršeno. Ne samo što u ovome nastavku tako ništa neće odvući pažnju gledatelja s Harryja, Hermione i Rona, već je pretposljednji nastavak serijala ujedno i prilika da se razjasne određeni odnosi među njima koji su sve do sada visjeli u zraku.

I dok se priprema ta epska borba i finalni obračun Pottera s lordom Voldemortom i ostalim mračnim silama, “Harry Potter i darovi smrti” mogli bi vam ostati u sjećanju upravo po raščišćavanju odnosa na relaciji Rona s njegovo dvoje najboljih prijatelja od kojih je jedna, dakako, njegova djevojka Hermione. Čini se kako Ron nije posve siguran u sebe te se ne nosi baš lako s činjenicom da mora živjeti u sjeni ipak mnogo značajnijeg Pottera, a tu je i simpatična nesigurnost oko toga što bi djevojka uopće radila s njim kada – posve je očito u njegovim mislima – može imati i samog Pottera ako ga samo poželi. U trenucima kada Ron pokušava uništiti medaljon čuvenim i za priču važnim grifindorskim mačem, ta ga nesigurnost u prirodu njegovog odnosa s Hermione gotovo košta života. Na tren se čini kao da je Ron potpuno spreman radije umrijeti nego se dalje zabrinjavati analizama postoji li u odnosu Harryja i Hermione išta više od prijateljstva.

Ronove dvojbe tek su dio dubljih razmišljanja kojima su “Darovi smrti” prožeti više od ranijih filmova. Iako ima i poprilično zabavnih trenutaka – poput samoga početka kada društvo iz Hogwartsa pokuša zaštititi Harryja od mračnih sila pretvarajući sebe u kopije Pottera pa u jednom trenutku filmskim platnom šeće sedam kopija Daniela Radcliffea – većina filma ipak protiče u mračnijem i introspektivnijem tonu, čemu dodatno doprinosi činjenica da su Harry, Hermione i Ron uistinu prepušteni sami sebi da se snalaze kako znaju i umiju.

Harry tako posjećuje svoje rodno mjesto, Godric’s Hollow – i to baš usred snježne badnje večeri – te se mora suočiti s mjestom na kojemu je Voldemort ubio njegove roditelje, kao i s njihovim grobovima. Akcija filma ovdje ipak nije toliko usporena kao što biste, ako film još niste pogledali a čitate ovu recenziju, mogli pomisliti, jer Harry i Hermione i u ovom trenutku imaju preča posla od reminiscencija. Ipak, njihov je najemotivniji filmski trenutak u ovom nastavku nešto ranije kada se tijekom noćenja u šumi Harry i Hermione upuštaju u spontani ples uz (nostalgičnu i uobičajeno depresivnu) Caveovu glazbu s radija.

Ovi odnosi između trojke, a naročito između Harryja i Hermione, pokazuju da i čarobnjaci i vještice, eto, unatoč posjedovanju čarobnog štapića i sijasetu nezamislivih čarolija koje im stoje na raspolaganju imaju i nekih posve realnih, svakodnevnih problema koji su svojstveni nama bezjacima, te da tuga i nada itekako definiraju i njihove živote.

Zanimljivo je i da je Engleska za potrebe “Darova smrti” postala još hladnije i usamljenije mjesto, mnogo hladnije i mnogo usamljenije nego u bilo kojem ranijem nastavku koji bi gotovo mogli poslužiti kao promotivni film za Veliku Britaniju; iako će svaki pejsaž u ovom filmu zaljubljenicima u ovu zemlju oduzeti dah, ti kadrovi uvelike pridonose mračnijoj atmosferi filma.

Jedna je od takvih impresivnih lokacija svakako i plaža Freshwater West, smještena u jugozapadnom Walesu, a koja je u “Darovima smrti” sa svojim velikim pješčanim dinama jednostavno bajkovito prelijepa ali i sablasno pusta. Velik kontrast u odnosu na finalne scene ovogodišnjeg Robina Hooda koje su također snimane ovdje! Druga je zanimljiva lokacija selo Lavenham u Suffolku koje u filmu glumi rodno mjesto Harryja Pottera i mjesto pogibije njegovih roditelja, Godric’s Hollow. U Lavenham turisti inače hrle upravo zbog autentičnog, srednjovjekovnog izgleda toga mjesta s tipičnim engleskim kućicama koje su obilježile taj povijesni period.

Paralele onoga što lord Voldemort preuzimanjem Ministarstva magije pokušava učiniti (očistititi svijet magije od onih miješane krvi) i onoga što se događalo u nacističkoj Njemačkoj više su nego očite – sve do razine boja koja se koriste u službenim novinama ministarstva ili pak njihovog grafičkog dizajna koji neodoljivo izgleda kao nešto što bi bez problema moglo izaći iz bilo koje Hitlerove tiskare. Scene ovakvog podzemlja suprotstavljene sa živim, užurbanim, hektičnim Londonom – onakvim kakav je danas – daju dodatnu dimenziju filmu; gotovo da biste se mogli zapitati bi li ispod avenije Shaftesbury uistinu moglo postojati kakvo Ministarstvo magije! Ono je svojevrsna protuteža stvarnim britanskim ministarstvima koja se nalaze svega nekoliko desetaka metara dalje, u Whitehallu, te kao takvo u filmu funkcionira jednostavno savršeno.

Svojevrsni umjetnički vrhunac filma ipak je kratka animirana sekvenca (trajanja nekoliko minuta) koja pojašnjava priču o “darovima smrti” uz naraciju Hermione. Kao možda i najugodnije iznenađenje cijelog filma, ova bajka u malom štošta pojašnjava i razjašnjava, dajući zapravo onima koji nisu čitali knjigu i najviše putokaza u kojem će se smjeru priča dalje kretati. Pomalo je ironično da baš taj kratki animirani uradak sadrži više odgovora i smjernica nego preostalih 140-i-nešto minuta filma, no ako u ovom trenutku imam želju ponovno pogledati neki dio “Darova smrti” tada se radi upravo o ovom “crtiću” u kojemu bih rado detaljnije ponovno promotrio određene detalje. Njegova je konačna poruka – “ne možete prevariti smrt” – posve očit nagovještaj onoga što nas čeka u osmom nastavku.

Iako Radcliffe, Watson i Grint dominiraju cijelim filmom, u prvom dijelu “Darova smrti” gledatelje ipak očekuje impresivna postava britanskih karakternih glumaca – mada ćete ih vidjeti u mnogo manjoj mjeri no što ste navikli u prethodnim nastavcima. Alan Rickman kao profesor Snape dobio je svega nekoliko scena u filmu, dok je nešto bolje sreće bila Helena Bonham Carter kao Bellatrix Lestrange – iako njezin lik nije jednake sreće jer joj Potter izmiče iz ruku baš u trenutku kad se poveseli kako su svi njezini problemi napokon riješeni te kako je očekuje naklonost i nagrada lorda Voldemorta.

Od likova s kojima se družimo kroz cijeli serijal možda je najzapaženiju i najbolju ulogu odigrao Jason Isaacs kao Lucius Malfoy; ovoga je puta zbog specifičnih razloga – koje ne želim otkriti jer predstavljaju spoiler - prilično nervozan i na rubu živčanog sloma, što nije situacija u kojoj smo ga navikli vidjeti, a Isaacs se u tome zaista dobro snašao.

Kao lord Voldemort ponovno se, dakako, vratio Ralph Fiennes, no gledateljima će nekoliko novih i svježih uloga vjerojatno biti mnogo zanimljivije. Pritom prije svega mislim na novinara Xenophiliusa Lovegooda koji svojim člancima u Quibbleru naljuti Voldemorta i Ministarstvo magije do te mjere da mu otmu kći Lunu; Xenophiliusa glumi Rhys Ifans a za kratkotrajnu ekransku prisutnost prilično čudne Lune (za koju se na momente čini kako ju Harry prilično interesira) odgovorna je Evanna Lynch.

Konačno, tko bi drugi uopće i glumio pokojnog vlasnika trgovine čarobnim štapićima, Rusa Gregoroviča, a da to nije glumac specijaliziran za “ruske” uloge – kratku je epizodnu ulogu u “Darovima smrti” tako ostvario i Rade Šerbedžija.

Premda nije vjerojatno da će ga publika doživjeti kao najbolji film u serijalu – iako sigurno jest negdje odmah pri vrhu te ljestvice – “Harry Potter i darovi smrti” vrlo je dobro filmsko iskustvo, no teško ga je promatrati kao filmsku cjelinu zbog posve očitog nedostatka važnog filmskog elementa – raspleta. Ako osim svih već istaknutih dobrih strana ovaj film radi nešto dobro, onda odlično priprema teren za posljednji nastavak i postupno najavljuje oproštaj s likovima koji su gotovo već svima prirasli srcu. Međutim, niti jedan od prethodnih nastavaka serijala nije toliko naprasno završavao upola priče pa gotovo da postaje opravdano pitanje je li uopće bilo potrebno sedmi nastavak romana J. K. Rowling rastavljati na dva filmska nastavka ili se tu moglo iznaći i neko drugo rješenje. Daleko od toga da se ne veselimo i osmom filmu – naprotiv, dapače.

Iako u ovome nastavku nema baš nikakvih dosadnih ili suvišnih scena niti se može izdvojiti ijedan trenutak koji bi trebalo rezati i bacati van ne bi li se film skratio, možda ipak nije bilo nužno forsirati ga na danas već uobičajenih 150 minuta koliko “mora” trajati svaki blockbuster koji drži do sebe. Poneke stvari zasad, silom prilika, djeluju zbrčkano – poput potrage za predmetima (horkruksima) koje glavni junaci moraju uništiti – no to bi mogla biti posljedica toga što smo odgledali tek pola filma, baš kao što je nedostatak već uobičajene središnje bitke ili barem neke veće rapsodije čarobiranja na relaciji dobro – zlo “odgovoran” za nedostatak nekih osnovnih filmskih uzbuđenja i napetosti u ovom filmu. “Harry Potter i darovi smrti: 1. dio” odlična su uvertira čiji konačni dojam uvelike ovisi o tome kako će zvučati glavna kompozicija koja slijedi.

Bez finalnog raspleta i druge epizode koja nas čeka sljedećega ljeta, možda je još uvijek prerano za izricanje finalne presude o ovom nastavku. Možemo se tek nadati kako je i taj film snimljen u jednakom stilu (jer, snimanje je dovršeno) koji će mu omogućiti da, promatran kao cjelina zajedno s prvim dijelom, možda i konkurira za najbolji film cijelog serijala, čak možda i film koji bi se pogledao u jednom dahu unatoč ukupnom trajanju od pet sati. Ono što je dobro jest što je redateljska palica i za ovu osmu, finalnu filmsku avanturu Harryja Pottera ponovno bila u rukama Davida Yatesa koji se toliko dobro snašao u ovim prvim “Darovima smrti”.

Samostalnošću glavnih likova, te mračnijom i podosta emotivnijom atmosferom koja je netipična za serijal “Harry Potter”, David Yates podigao je letvicu očekivanja prilično visoko pred konačni obračun koji čekamo više od desetljeća i velike su šanse da bi se moglo raditi o jednoj od najboljih završnica nekog filmskog serijala ikad. Kao lagani time-out od filmova o Potteru koji pršte akcijom, čarolijama i zlim pripadnicima mračnih sila koje ne biste mogli zamisliti niti u najružnijem snu, Yates je posložio “Darove smrti” na način da daju priliku određenim emocijama koje su u prethodnih šest nastavaka možda bile tek naznačene ali nikada i posve razrađene – a upravo je to ono po čemu je sedmi nastavak zasad posve jedinstven u serijalu.

Fingers crossed za Yatesa i za epsku završnicu sage o Potteru i društvu. Imamo razloga s nestrpljenjem čekati srpanj…

Galerija