Ono što “Plovidbu broda Zorogaza” razlikuje od ekranizacije prvih dvaju dijelova “Kronika iz Narnije” jest što se radnja prilično dosljedno pridržava izvornog autorovog predloška. Svaki štovatelj djela C. S. Lewisa iz kina neće izaći s polovičnim zadovoljstvom kao u slučaju prethodnih dvaju filma koji su, htjeli to njihovi tvorci ili ne, platili danak holivudizaciji, a uočljiv je i redateljski napredak Michaela Apteda koji je u ovom filmu pružio više prostora karakterizaciji likova dok su akcijske scene svedene na prihvatljiv kompromis i solidno uklopljene u bitne elemente priče…

Prošloga je četvrtka, usporedno s međunarodnom premijerom, u hrvatskim kinematografima započelo prikazivanje Putovanja broda Zorogaza (“The Voyage of the Dawn Treader”), treće u nizu filmskih ekranizacija Narnijskih kronika britanskog pisca C. S. Lewisa. Time je dosljedno ispoštovan dvoipogodišnji ciklus koji je započet filmom Lav, vještica i ormar (“The Lion, the Witch and the Wardrobe”, prosinac 2005.), te nastavljen s Kraljevićem Kaspijanom (Prince Caspian, svibanj 2008.).

Zanimljivo je kako ova filmska uprizorenja ne prate kronološki tijek radnje (kako u Britaniji, tako i u Narniji), već redoslijed kojim je C. S. Lewis objavljivao knjige, što može dovesti do pomalo nelogičnih situacija ukoliko se producenti odluče na ekraniziranje svih sedam dijelova narnijske cjeline. No, kako zasad stvari stoje, određene su priče izbačene iz ovog koncepta (iako se govori i o postupnoj ekranizaciji svih sedam kronika), primjerice Konj i njegov dječak (“The Horse and his Boy”) koja kronološki prethodi Kraljeviću Kaspijanu, a izgleda da takva sudbina očekuje i Čarobnjakovog nećaka (“The Magician’s Nephew”) čija se radnja zbiva na samom kraju viktorijanskog doba, te dobra četiri desetljeća prethodi ostalim knjigama iz Narnijskog ciklusa, koje se odvijaju u ratnom i poratnom razdoblju (1940. – 1949.). Ipak, čak je i producentima filma donekle dopuštena ovakva nelogična kronologija, pogotovo kad se ima u vidu da se iste bave uprizorenjem događaja u zemlji čiji se vremenski tijek ionako ne podudara s našim u realnom svijetu.

Ako provedete i stotinu godina u Narniji, vratit ćete se u naš svijet u isti dan i sat u kojemu ste otišli. A onda, ako se nakon tjedan dana provedenih ovdje opet vratite u Narniju, možda otkrijete da je prošlo tisuću narnijskih godina, ili samo jedan dan, ili nimalo vremena uopće. Sve to ne možete znati dok ne stignete onamo. I stoga je, kad su se djeca Pevensievih prošli put stigla u Narniju, u svoj drugi posjet, za Narnijce to bilo kao da se kralj Artur vrati u Englesku, što mnogi ljudi još očekuju. A ja kažem – što prije, to bolje.

- C. S. Lewis: Kronike iz Narnije – Plovidba broda Zorogaza (prema prijevodu Sanje Lovrenčić)

Za one neupućene, Kronike iz Narnije opisuju doživljaje četvero djece obitelji Pevensie (kao i njihovog rođaka Eustacea te njegove školske kolegice Jill) u razdoblju od početka njemačkog bombardiranja pa do njihove smrti u željezničkoj nesreći godine 1949. Djeca su pred ratnim vihorom sklonjena iz Londona u relativno mirnije seosko područje, na imanje profesora Digory Kirkea (inače, glavnog aktera u, po kronologiji radnje prvom nastavku Kronika, Čarobnjakovom nećaku), praktički alter ega C. S. Lewisa.

Početak avanture i prijelomni trenutak u ciklusu jest onaj kada najmlađa od djece, osmogodišnja Luc,y slučajno otkriva prolaz u taj drugi svijet, skriven u jednom od ormara u Kirkeovoj velebnoj kući. Četvorka će u bajkovitoj Narniji doživjeti uzbudljive avanture, njenim stanovnicima pružiti nemjerljivu pomoć u bitci protiv jedne od inkarnacija Zla, te moralno i duhovno sazrijeti kroz spoznaju da su ljubav i požrtvovnost temelji ljudskog postojanja na ovom svijetu te u onome koji slijedi poslije. Središnji lik u ovoj za ciklus ključnoj priči (Lav, vještica i ormar) jest lav Aslan, isti onaj koji je u Čarobnjakovu nećaku pjesmom kreirao Narniju (ovdje je nemoguće ne povući poredbu s Lewisovim kolegom i najboljim prijateljem, J. R. R. Tolkienom, koji stvaranje svijeta također realizira kroz pjesmu Ainura (Ainulindalë, Silmarillion).

Zanimljivo, upravo je Tolkien najzaslužniji za Lewisov povratak kršćanstvu (navodno je povod bio zajednički razgovor o Vječnom čovjeku G. K. Chestertona), a lik Aslana je koncipiran na način da kroz djelomičnu alegoriju prikazuje neke Kristove osobine – primjerice, nakon žrtvovanja za spas Lucy, on umire mučen i ponižen, no uskoro se vraća u određenu razinu prisutnosti te nastavlja vršiti svoju misiju. Također, sam naziv Narnia svoj postanak duguje riječi koju je J. R. R. Tolkien uobličio kreirajući rječnik sindarskog (jednog od njegovih “vilenjačkih” jezika), na kojemu narn znači priča, odnosno njezin narativni tijek.

U idućim se nastavcima djeca na različite načine vraćaju u Narniju i to u sudbinskim trenucima kada su njihova nazočnost i intervencija potrebne toj zemlji (ali prije svega njima samima). Ti se međudimenzijski prolazi manifestiraju na različite načine – ono što je ormar u Lavu, vještici i ormaru, u Kraljeviću Kaspijanu je željeznička postaja (danas zatvorena londonska podzemna stanica Strand u ekranizaciji), vrata u dnu školskog vrta u Srebrnom stolcu, ili pak obična zidna slika u Plovidbi broda Zorogaza. Uočljiv je duhovni razvoj nekih prethodno skeptičnih i nemotiviranih likova, kao što je, primjerice, Edmund Pevensie u Lavu, vještici i ormaru, ili Eustace Clarence Scrubbs u Plovidbi broda Zorogaza.

Najduža od svih Kronika, Srebrni stolac (“The Silver Chair”) ujedno je i najviše protkana simbolikom i alegorijom. Slično prethodniku (“Zorogazu”), i ovdje je prisutan motiv putovanja koje je ujedno i put pročišćenja te potraga za ciljem kojeg tek treba spoznati, dok se u zaključnom nastavku, Posljednjoj bitci (“The Last Battle”) odigrava konačni, armagedonski sukob Dobra i Zla, a unatoč minimalnim nadama te podrivanjima od strane lažnog Aslana (simbolika Antikrista), epopeja završava jedinim mogućim ishodom te simboličnim spasenjem svih likova koji su prohujali kroz sedam nastavaka Kronika.

Radnja filmskog uprizorenja ove zasigurno najživopisnije i mnogima najdraže knjige iz ciklusa započinje u ljeto 1942., u ratnom Cambridgeu, gdje Edmund (Skandar Keynes) i Lucy (Georgie Henley) Pevensie borave kod strica i strine Scrubb, dok je otac sa ostatkom obitelji poslovno u Americi. Dosadne dane im dodatno zagorčava razmaženi i nemaštoviti rođak Eustace Clarence (Will Poulter). Slučaj će htjeti da upravo on bude svjedokom i sudionikom još jednog prelaska iz realnog svijeta u onaj narnijski. Dok se sa Edmundom i Lucy svađao, ismijavajući ono što naziva ‘njihovom bujnom maštom’, zidna slika jedrenjaka na valovitu moru oživljuje, pretvorivši se u prolaz između svjetova.

Jedan ih nalet vode povlači u uzburkano more, odakle ih spašavaju kralj Kaspijan (Ben Barnes), kapetan Drinian (Gary Sweet) i njima odani časnici sa palube Zorogaza. Trenutna radost zbog neočekivanog susreta starih prijatelja ne traje dugo, budući da se ispostavlja kako je Narnija još jednom u opasnosti uslijed neimenovane prijetnje koja se nadvila sa istoka, a kralj je ustvari u pomorskoj misiji kojom bi barem pokušao pronaći izgubljene prijatelje, sedam telmarskih plemića što su prije nekoliko godina otplovili ka istočnim morima u potrazi za izvorom pomenute prijetnje kako bi ga uništili.

Već po pravilu, djeca Pevensievih se u Narniji nađu u sudbonosnim trenucima kada je njihovo prisustvo neophodno kako bi se događaji usmjerili na pravi put a snage Zla porazile. Ni ovaj slučaj nije iznimka, no kružok je ponešto izmijenjen – umjesto Petera (William Moseley) i Susan (Anna Popplewell), koji su ‘prestari’ da bi se vratili u Narniju, uz Edmunda i Lucy je njihov već spomenuti rođak Eustace. Ispočetka dosadan i skeptičan, on će tijekom razvoja priče otkriti neke duboko skrivene pozitivne osobine, i na kraju, odbacivši golu racionalnost i praktičnu strogost, iz svega izaći kao nova osoba.

Kaspijan i njegova posada oplovit će pet otoka u širem narnijskom arhipelagu i pritom se izložiti raznim pogibeljima, no sudbina nestalih telmarskih lordova će biti spoznata, većina njih i spašena, a njihovi će mačevi u simboličnom polaganju na Aslanov stol spasiti Narniju od prijetnje. Upravo će Eustace Scrubb biti taj koji će položiti zadnji mač i time zatvoriti proces vlastitog sazrijevanja, u kojem je, opet, bitnu ulogu imao i ratnički miš Reepecheep. Kaspijanovo obećanje o povratku, dato kćerki Ramandua, ‘umirovljene’ zvijezde; urodit će brakom iz kojega će poteći niz novih generacija narnijskih kraljica i kraljeva, no istovremeno će ga spriječiti da nakon doplovljavanja do krajnjeg Istoka napusti krugove ovog svijeta te ode zauvijek u Aslanovu zemlju.

No, to neće biti uskraćeno ratničkom mišu Reepecheepu koji će malenim čunom uzveslati na krijestu ogromnog stojnog vala te zauvijek nestati iz vidokruga smrtnih zemalja (ili – kako ih je nazivao  C. S. Lewis – Zemalja sjena). Tu, na plaži pod divovskim vodenim zidom će se još jednom raskrstiti putevi junaka iz narnijskog te našeg, stvarnog svijeta. Sam će Aslan svjedočiti ovom tužnom rastanku, za Edmunda i Lucy još bolnijem samim tim što postaju svjesni da odrastanje uzima danak, te da se više nikad neće vratiti u Narniju. Ali, za Eustacea Clarencea Scrubba su sve mogućnosti još otvorene…

Ono što Plovidbu broda Zorogaza razlikuje od ekranizacije prvih dvaju dijelova Kronika iz Narnije jest prilično dosljedno pridržavanje radnje prema autorovom predlošku. Istina, uočljiva su neka manja odstupanja u odnosu na Lewisov narativni slijed, što se u prvom redu odnosi na posjet Zmajskom otoku koji se u filmu zbiva nakon avanture sa blunopodima na Otoku glasova, no očito je kako su se producenti Eustaceovu preobrazbu u zmaja efektno iskoristili za elemente bitke sa morskom zmijom pri kraju filma, tako da ovo malo odskakanje ima svoje opravdanje.

Zaključne scene su uistinu vjerno dočarale Lewisovu viziju graničnog područja našeg i ‘drugog’ svijeta u vidu mora prekrivenog ljiljanima i divovskog ukočenog vala, dok je Aslanova transformacija kroz simbole ribe i janjeta najvjerojatnije izostavljena zbog ‘religijske korektnosti’. Uglavnom, svaki štovatelj djela C. S. Lewisa iz kina neće izaći sa polovičnim zadovoljstvom kao u slučaju prethodna dva filma koji su, htjeli to njihovi tvorci ili ne, platili danak holivudizaciji, a uočljiv je i redateljski napredak Michaela Apteda koji je u ovom filmu pružio više prostora karakterizaciji likova, dok su akcijske scene svedene na prihvatljiv kompromis i solidno uklopljene u bitne elemente priče.

Ukoliko bi trebalo izdvojiti neke uistinu majstorski realizirane scene, onda je to sigurno ona kada Lucy, listajući čarobnjakovu knjigu u namjeri da blunopode oslobodi nevidljivosti, naiđe na trik kojim bi zadobila nadnaravnu i vječnu ljepotu. Identificirajući se sa starijom sestrom Susan, svojim idealom, Lucy gubi vlastitu osobnost, a kao ona koja je prva otkrila prolaz u Narniju i samim tim postala zaslužna za njeno postojanje (barem u okvirima prihvaćanja stanovnika ovog svijeta), tim činom dovodi u pitanje egzistenciju cijele te zemlje. Čak i bez dramatičnosti opisa moguće propasti Narnije iz Lewisova rukopisa, te uz minimalne tehničke zahtjeve, Apted stvara bolno jak trenutak u kojemu spoznaja o mogućim posljedicama sebičnog izbora vraća osobu na put odgovornosti. Stoga ne bi bilo pretjerano kazati kako se upravo u ovoj sceni krije esencija čitavog filma.

Izgleda kako će iduće uprizorenje Kronika iz Narnije; Srebrni Stolac (“The Silver Chair”), čije se pojavljivanje u kino dvoranama očekuje koncem 2012., ponovo na specifičan način prikazati potragu za smislom i iskupljenjem kroz putovanje, ovaj put ne morem već ledenim pustopoljinama i podzemljem, no uz već dokazanu ekipu poput redatelja Michaela Apteda te scenariste Christophera Markusa i Stephena McFeelyja ne treba sumnjati u još jednu vjernu ekranizaciju koja će imati sve potrebne karakteristike da uskoro postane istinsko remek djelo žanra.

Zanimljivo je spomenuti kako je tvorac literarnog predloška ovih ekranizacija, profesor C. S. Lewis ujedno i jedan od očeva britanskog science fictiona. U razdoblju od 1938. do 1945., objavio je svoju ‘Svemirsku trilogiju’; Out of Silent Planet, Perelandra te That Hideous Strength, a posthumno mu je 1977. objavljen još jedan roman s tematikom svemirskih putovanja, The Dark Tower. Istina, ovo nisu klasična znanstvenofantastična djela, jer se autor u njima na sebi svojstven način bavi dubljim pitanjima poput svrhovitosti ljudske egzistencije, postanka, pada, pa sve do revaloriziranja arturijanskih legendi, no to mu ne umanjuje zasluge na navedenom području – već naprotiv!

Igrom sudbine, čovjek koji je u jedan starinski ormar uspio skriti nebrojene svjetove umro je 22. studenog 1963., svega jedan dan pred emitiranje prve epizode najdugovječnije britanske SF serije, Doctor Who. Zaštitni simbol ove sage jest doktorovo svemirsko vozilo, izvana obična drvena konstrukcija policijske govornice koja u sebi krije mnogo više nego što bi se izvana dalo naslutiti i koja je u stanju posjetiti sve zakutke prostorno vremenskog univerzuma! U svakom slučaju, očit i uspjeli homage jednom naizgled sasvim običnom i staromodnom oxforskom profesoru; veličanstvenom Cliveu Staplesu Lewisu i njegovom životnom djelu!

Filmske se verzije Kronika iz Narnije možda donekle mogu promatrati u svjetlu aktualnih ekraniziranja ključnih djela britanskog fantasyja. Posljednje su desetljeće na platno prebačeni The Lord of the Rings, životno djelo Lewisovog oxforskog kolege J. R. R. Tolkiena, zatim ciklus autorice J. K. Rowling o malom čarobnjaku, Harryju Potteru, pa čak i prvi dio trilogije His Dark Materials Philipa Pullmana.

No za razliku od kultnog elitizma i ogromne fandom baze Tolkienove trilogije, ili pak populističkog konzumerizma kojeg se ponekad nepravedno vezuje uz solidna uprizorenja Harry Pottera, pa čak i napadnog forsiranja besmislenog ateizma kakvo izvire iz Pullmanovog djela i pripadne mu ekranizacije, ovih je sedam kronika istina o svima nama, priča o ljudskom putovanju kroz život gdje sami donosimo odluke, a u skladu sa uloženom kreativnosti i ljubavi, dobijamo nagradu u vidu hladnoće dvorca Bijele Vještice, ili ipak topline lavljeg daha koji nam daruje Vječnost!

Galerija