Da se slučajno zateknete u Engleskoj za vladavine Tudora i ušetate na kraljevski dvor ili u prosječnu kuću, kako bi izgledala vaša proslava Božića? Bi li bila bitno drugačija od današnje? Proslava tog blagdana pretvarala se u najveći festival tudorskog vremena, čemu je dodatno doprinosila činjenica da je englesko društvo u vrijeme Tudora bilo prilično strogo organizirano te je stoga proslava Božića bila i prilika da – barem tijekom tih 12 dana – sve bude ludo, naopako i začuđujuće slobodno u odnosu na redovnu praksu i uobičajeni život u kraljevstvu. Koliko je svetkovina trajala, što se jelo, kada su se davali pokloni, kako su se ukrašavali prostori za Božić te koje su bile ostale božićne tradicije u Engleskoj toga doba?

Ovogodišnje božićno uređenje posjeda Haddon Hall u tudorskom stilu - izuzetak su božićna drvca koja su, naime, stigla u Englesku tek kasnije te predstavljaju nešto kasniji dodatak proslavama. U Haddon Hallu ove su godine nastupale skupine koje oživljavaju običaje iz vremena Tudora.

Vrijeme Tudora u Engleskoj obuhvatilo je period od 1485. pa do 1603. – od početka vladavine Henryja VII. pa do kraja vladavine jedne od najmoćnijih engleskih kraljica, Elizabete I. Naravno, ponešto božićnih tradicija u Engleskoj promijenilo se baš tijekom stroge vladavine Henryja VIII. ali nije se bitno odstupalo od dotad utemeljenih tradicija. Kako je i sam Henry VIII. ipak izuzetno volio uživati u hrani, piću i zabavi, ova dvanaestodnevna svetkovina ostala je i dalje najveća proslava u zemlji za koje se toleriralo i štošta što inače ne bi “prošlo” ili bi čak i bilo kažnjivo tijekom ostatka godine. Bila je to, ukratko, prilika za potpuno opuštanje u zemlji čiji je kralj preostalih dana u godini vladao čeličnom rukom, ali božićni su običaji bili podjednako značajni i za vrijeme manje strogih vladara poput Elizabete.

Potpuna zabrana rada i sporta

Proslava Božića u vrijeme Tudora trajala je punih dvanaest dana – od 25. prosinca pa do 6. siječnja. Slavilo se svakoga od tih dana, ali najvažniji su dani i vrhunac proslave svakako bili Božić, prvi dan Nove godine te, naravno, Bogojavljanje odnosno blagdan Sveta tri kralja. Nikakav rad tijekom cijelog ovog perioda nije bio dozvoljen: jedino što se smjelo raditi bila je briga o životinjama, a sve je ostalo bilo apsolutno zabranjeno. Božić je bio ravnopravan praznik u kojemu je sudjelovala cijela zajednica, pa se zabrana rada odnosila baš na sve i svakoga. Primjerice, tekstil se u radionicama – u kojima su mahom radile žene – nije smio plesti, a strojevi i namoti tekstila bili bi također ukrašeni cvijećem.

Henry VIII. zabranio je i svo bavljenje sportom od Božića 1541. pa nadalje – izuzetak je bilo streličarstvo te, dakako, viteški dvoboji koji su bili posebno popularni baš ovoga dana u godini i u kojima je i sam kralj kao odličan sportaš u svojoj mladosti rado sudjelovao, sve dok ga u tome nije spriječila kobna ozljeda nekoliko godina prije ove zabrane. Bavljenje pojedinim sportovima bilo je dopušteno jedino najvišim slojevima društva što je predstavljalo jednu od rijetkih iznimki i privilegija u pravilima božićnog ponašanja.

Bilo je u vrijeme Tudora i drugih zanimljivih kraljevskih odredbi – Edward VI. donio je 1551. zakon koji svakoga obavezuje da ode u crkvu na Božić; čisto tehnički gledano, taj je zakon i dalje na snazi, iako se službeno, naravno, ne provodi.

Tijekom adventa, stanovnici tudorske Engleske strogo su se pridržavali gladovanja, naročito na Badnju večer kada je bila zabranjena konzumacija mesa, sira ili jaja, no sve bi se to promijenilo na Božić kada bi uistinu počeli uživati u svoj hrani koju bi uspjeli pripremiti. Sam bi Božić započeo trima misama na kojima se svakako očekivala prisutnost monarha. Kralj ili kraljica prošli bi put od svojih privatnih odaja do kapelice u dvoru odjeveni u najsvečaniju odjeću koja im je stajala na raspolaganju. To je često bila upravo ona odjeća u kojoj su okrunjeni, a kruna je također bila obavezan dodatak u ovoj svečanoj prilici.

Bez božićnog drvca, a pokloni za Novu godinu

Niti na dvoru niti u engleskim kućama ne bi se u vrijeme Tudora još našla božićna drvca: u 16. stoljeću već su se gotovo dva stoljeća koristila kao ukras u baltičkim zemljama poput Estonije i Latvije te u sjevernoj Njemačkoj, no nisu još postala dijelom otočke tradicije u Engleskoj pa ne bi bila dostupna stanovnicima Engleske u vrijeme Tudora. Oni bi stoga ukrašavali svoje domove i palače drugim biljem poput bršljana i imele, no ni u kojem slučaju ne bi okitili i ukrasili svoje domove prije Badnje večeri – prerano bi se kićenje smatralo prizivanjem nesreće.

Tijekom 12 dana božićnih proslava, sav su rad i svi sportovi bili zabranjeni, a društvene su norme u inače vrlo strogo ustrojenom društvu bile posve izokrenute naopako. Ukratko - bilo tko je za vrijeme Tudora imao pravo na opuštenu proslavu najvećeg festivala što se u to doba pripremao u Engleskoj.

Tudori se nisu međusobno poklanjali za Božić: glavna prigoda u kojoj biste darivali bližnje, prijatelje i – dakako – monarha bila je Nova godina. Svaka važna osoba u kraljevstvu morala je poslati svoj dar monarhu te je također mogla očekivati da će i primiti neki dar – naravno, ako je trenutačno u milosti kralja. (A ako je poklon od kralja ili kraljice izostao a dotad ste ga dobivali, uistinu ste imali razloga za brigu na pragu ulaska u sljedeću godinu…)

Mnogo toga moglo se zaključiti i pročitati već i iz informacije je li monarh prihvatio nečiji poklon ili nije; primjerice, 1532. Henry VIII. prihvatio je poklon kojega mu je poslala Anne Boleyn (oženio se njom sljedeće godine) ali je odbio poklon svoje tada trenutačne žene, Katarine Aragonske, s kojom se želio razvesti te je upravo u tim trenucima prolazio kroz čuvenu svađu s Vatikanom pokušavajući dobiti dozvolu za razvod.

Što bi se našlo na blagdanskom stolu?

Zasigurno vas najviše zanima što bi se našlo na blagdanskom stolu u vrijeme Tudora. Na dvoru se, dakako, jelo vrlo obilno i bez ikakvih ograničenja ili inhibicija: na primjer, posljednjega dana proslava, na blagdan Sveta tri kralja, Henry VIII. pripremio je na prijelazu iz 1532. u 1533. za svoje goste u svojoj palači u Greenwichu čak 24 različita jela za večeru. Teško da je itko uspio pojesti ili makar kušati svako jelo! Obilje je jednostavno moralo biti neizostavno obilježje blagdanskih proslava, no u duhu sa značajem ovog praznika sav je preostali višak hrane nakon večere dan beskućnicima i siromašnima.

Spomenuti je kralj također vrlo vjerojatno bio među prvima koji su za blagdan u Engleskoj konzumirali puricu – njezin se dolazak na englesku trpezu spominje 1523. te je iz godine u godinu postajala sve popularnije blagdansko jelo. Svake je godine bio potreban i sve veći broj tih ptica kako bi se udovoljilo rastućim potrebama i apetitima: uzgajivači bi ih dovodili u London – pješice, dakako – iz Cambridgeshirea, Norfolka i Suffolka, a jata bi kretala na put prema svojem konačnom odredištu katkada već i u kolovozu!

Purica, piletina, golubovi i još dosta mesta, preliveno tijestom i zapečeno: bila je to božićna mesna pita u doba Tudora!

Vrhunac obilja na kraljevskom dvoru bila je božićna “pita”, ali teško da taj naziv uopće i može približno opisati o čemu se radilo! Mesna bi pita bila napravljena na sljedeći način: purica bi bila punjena guskom koja bi, pak, bila punjena piletinom, a pile bi bilo punjeno golubom. Da, radilo se o jednom jelu – sve bi to potom bilo preliveno tijestom i zapečeno u obliku lijesa, a kao prilog toj mesnoj piti bilo bi posluženo meso malih divljih ptica a katkada još i zečetina! Poprilično mnogo kalorija za jednu pitu, zar ne?

Prosječan si stanovnik Engleske, doduše, nije mogao priuštiti svu ovu gastronomsku raskoš koja je vladala na kraljevskom dvoru, ali je ipak bio običaj posjetiti svoje susjede i darivati im narodnu verziju mesne pite koju je činilo 13 sastojaka. Brojka trinaest simbolična je i asocira na Krista i njegovih 12 apostola, što pak znači da se u pitu moglo staviti gotovo bilo što što će doprinijeti dobrom okusu – od voća pa do raznih račina – ali je neizostavan sastojak zapravo bila ovčetina kao svojevrsni simbol pastira. U dvanaestoj bi noći, na Sveta tri kralja, bio ispečen voćni kolač u kojemu bi bio sakriven neki sitan predmet poput novčića; tko god bi ga pronašao, bio bi “šef” večernjih zabava na taj posljednji dan proslave božićnih blagdana.

Henry VIII. (lijevo) na proslavi Božića u palači u Greenwichu. Ilustracija potječe iz mnogo kasnijeg vremena: atmosferu tudorskog Božića u kraljevskoj palači nacrtao je 1863. John Gilbert te je objavljena u čuvenim novinama viktorijanskog doba, Illustrated London News. Kliknite na ilustraciju za veću verziju.

I na kraljevskom bi se dvoru i u običnim engleskim kućama uz svu ovu hranu pio wassail, piće napravljeno na bazi cidera ili piva, uz dodan šećer, začine i jabuke, a posluženo u velikoj posudi na čijem bi se dnu nalazila korica kruha. Tradicija je nalagala da na koricu kruha ima pravo najugledniji ili najvažniji član društva – odakle porijeklo vrlo vjerojatno vuče i naša tradicija držanja zdravice u važnim prigodama. U vrijeme Tudora nikome ne bi bilo nimalo čudno da svi popiju gutljaj wassaila iz iste posude – takvo je zajedničko pijenje u svečanim prigodama bilo posve uobičajeno. Samo ime pića, wassail, vuče ime iz starosaksonskog waes hael i u prijevodu znači “budite dobro” ili “budite zdravo”.

Dvanaest dana “izokrenutih” društvenih normi

Lord neprikladnog ponašanja (Lord of Misrule) nadgledao bi sve sulude i raskalašene proslave tijekom božićnih blagdana u vrijeme Tudora. Obično je za lorda odabrana osoba koja je bila poznata po sklonosti jelu, piću i uživanju. Njegova je vladavina završavala 6. siječnja.

Božićne su tradicije u vrijeme Tudora uključivale prilično mnogo ludovanja – u skladu s već spomenutom činjenicom kako je jedino tijekom ovih 12 dana u godini štošta bilo dopušteno pa su se određene društvene norme jedino tijekom ovog perioda mogle izokrenuti potpuno naopačke, a građani su se mogli ponašati mnogo opuštenije.

Uobičajeno je tako bilo odabrati ludu, “lorda neprikladnog ponašanja” (Lord of Misrule), čiji bi zadatak kao svojevrsnog “kralja uživanja” bio nadgledati sve proslave i potpomagati sveopće ludilo i razuzdano uživanje. “Dužnost” bi mu, dakako, prestajala istekom dvanaeste noći božićnih proslava, 6. siječnja.

Naravno, ovo podsjeća na neke naše fašničke tradicije, a slična su se “preotimanja” vlasti događala i u drugim engleskim institucijama: primjerice, bilo je posve normalno da tijekom božićnih blagdana učenici zaposjednu školu te da u nju ne puštaju nastavnike sve dok oni ne udovolje njihovim zahtjevima…

Crkvene tradicije također su uključivale određenu zamjenu uloga: bilo je uobičajeno u prosincu – obično na dan sv. Nikole, 6. u tom mjesecu – odabrati jednog dječaka iz zbora te ga proglasiti biskupom. Tako bi, simbolično, pripadnik najnižeg crkvenog ranga odjenuo biskupsku odjeću i vodio mise u crkvi te možda i obavio pokoju biskupsku dužnost u selu ili gradu. Začudo, ova je tradicija bila prilično raširena u velikim i poznatim engleskim katedralama – od Yorka, preko Winchestera i katedrale u Salisburyju pa do samog Westminstera u Londonu. Iako je Henry VIII. zabranio taj običaj 1541. smatravši kako se radi o čistom izrugivanju crkvi i potkopavanju njezinih istinskih vrijednosti, ta je tradicija ipak preživjela gotovo punih pet stoljeća te se i danas provodi u nekim katedralama, uključujući i onu u Salisburyju.

Izvlačenje odabranog debla iz šume na Badnju večer. Ono je kasnije bilo ukrašeno vrpcama te potpaljeno. Tradicija vuče svoje korijene još iz doba vikinških proboja u Englesku.

Paljenje drvenih božićnih klada (Yule log) običaj je koji je došao u Englesku za vikinških vremena te je preživio sve do tudorskog doba. Vikinzi su postavljali velike krijesove kako bi proslavili svoj blagdan svjetla, a stanovnici Engleske odabrali bi na Badnju večer jedno deblo u šumi, odvukli ga kući, ukrasili vrpcama te potom pod njim potpalili žar.

Klada bi tinjala i gorila tijekom svih dvanaest dana Božića, a smatralo se posebno sretnim sačuvati dio spaljenih ostataka klade za proslavu sljedeće godine, te ih tada posipati po novom yule logu…

Kazališne predstave i božićne pjesme

Kazališne bi predstave također uljepšale ovih dvanaest dana proslave najvećeg blagdana koji se obilježavao u vrijeme Tudora: putujući su glumci izvodili svoje predstave širom kraljevstva, a postoje zapisi da su sudjelovali i u kazališnim predstavama koje su se u 16. stoljeću pripremale na sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu. Iako su mnoge predstave govorile o Kristu i njegovu životu te su tako bilo i edukativno-vjerskog karaktera, u vrijeme Tudora božićne su predstave počele uključivati sve više pjesme i plesa te su postajale manje “ozbiljne” i više zabavne.

Predstave izvođene za vrijeme božićnih proslava u tudorskoj Engleskoj postajale su sve više svjetovnog karaktera; nema mnogo sumnje kako bi u drugoj polovici 16. stoljeća i vrijeme kraljice Elizabete I. rado bila gledana i djela najvećeg engleskog barda - Williama Shakespearea - i to baš u njegovom kazalištu The Globe.

Neizostavan dio božićnih proslava bile su, naravno, i božićne pjesme. Sam naziv Christmas carol vjerojatno potječe od francuske riječi carole koja označava ples praćen pjesmom – a toga u vrijeme tudorskih proslava Božića uistinu nije nedostajalo! Ples je, doduše, tijekom godina postupno nestajao, ali ostali su božićni tekstovi koji su se prenosili s koljena na koljeno; poneki i danas žive u tradiciji suvremenih božićnih pjesama.

Tudorska se tradicija raskošnih, nesputanih božićnih proslava nastavila sve do sredine sedamnaestog stoljeća: u trenutku kada su na vlast došli Puritanci Olivera Cromwella a Engleska efektivno postala republika, zabranjene su sve ovakve proslave uključujući i Božić. Čak se niti božićne pjesme nisu smjele pjevati pa su gotovo posve zamrle i bile zaboravljene, a ta je tradicija ponovno oživjela u Engleskoj tek u devetnaestom stoljeću – u viktorijansko doba – kada je ponovno poticano slavljenje “starog engleskog Božića”, Olde English Christmasse…