Posljednji se dan godine nigdje u Velikoj Britaniji ne slavi svečanije, srčanije, grandioznije i vatrenije nego što to čine stanovnici njezinog sjevernog dijela: škotski praznik Hogmanay povod je za jednu od najvećih proslava Nove godine koja se priprema u svijetu. Razlozi zašto je Škotima Hogmanay tako važan i velik blagdan povijesne su prirode: četiri su stoljeća proslave Božića u Škotskoj efektivno bile zabranjene, a potpuno je opuštanje i ludovanje stupalo na snagu tek posljednjega dana u godini. Božić je ostao posve normalan radni dan u Škotskoj sve do 1958. kada je napokon proglašen blagdanom, a Štefanje (Boxing Day) još i nekoliko godina dulje! Dakako, tradicionalni blagdan ne bi bio tradicionalan da uz njega nije vezano i nekoliko zabavnih praznovjernih tradicija koje se još uvijek u većoj ili manjoj mjeri poštuju i upražnjavaju…
Prošlogodišnji vatromet iznad glavnog grada Škotske, vrlo vjerojatno najromantičnijeg grada na otoku... (Foto: © Visit Britain)
Proslave praznika Hogmanay u glavnom gradu Škotske, Edinburghu – i dalje mojem apsolutno omiljenom gradu na otoku, ostavi li se po strani London kao velika specifičnost i posebna, nemjerljiva ljubav – počinju već pretposljednjeg dana godine. Uobičajeno je da Hogmanay najavljuje procesija po gradskim ulicama uz upaljene baklje, a posljednjega dana u godini slijedi i “klasičan” doček nove godine oko prekrasnog Edinburškog dvorca i u njegovom podnožju, u parku Princes Street Gardens – ako išta u ovom gradu uopće može biti “klasično” u sjeni te impresivne tvrđave…
Na ovogodišnju proslavu Hogmanaya i doček Nove godine u Edinburgh sada više ne stignete (možda je to dobra ideja za sljedeću godinu?) ali je ipak dobar trenutak za naučiti ponešto o ovom škotskom običaju proslave Hogmanaya.
Razlozi zašto Škotska tako strastveno i srčano slavi upravo Hogmanay mogu se tražiti i u činjenici da se Božić ovdje baš i nije slavio od 16. stoljeća pa sve do sredine dvadesetog; štoviše, moglo bi se reći da su božićne proslave bile zabranjene tijekom većeg dijela ovog perioda. Božić je za vrijeme reformacije u Škotskoj, u 16. i 17. stoljeću, proglašen katoličkim, papističkim festivalom koji je bio nepoželjan, radnici nisu imali slobodan dan i mogli su se prepustiti proslavama tek posljednjeg dana u godini – upravo na Hogmanay.
Kasnije, kada su kraljevstva Škotske i Engleske ujedinjena, Oliver Cromwell također je zabranjivao proslavu Božića, ali niti nakon što je ukinuta republika i ponovno uvedena monarhija Škoti nisu imali sreće: Prezbiterijanci, kao mnogo stroža crkva od one Anglikanske, i dalje nisu podržavali božićne proslave tvrdeći da one nemaju biblijskih temelja, baš kao što su to činili i ranije – još od 1583. U tom ste periodu mogli biti i kažnjeni zbog proslave Božića, pa su tijekom tih stoljeća Škoti na njega gotovo posve zaboravili.
Božić je u Škotskoj proglašen blagdanom i neradnim danom tek 1958., a Štefanje (Boxing Day) još nekoliko godina kasnije! Glavni su to razlozi zašto je proslava Hogmanaya toliko pustila korijenje u Škotskoj i zašto Engleska na jugu nema sličnog običaja već je više orijentirana ka proslavi Božića.
Škoti više od četiri stoljeća - od 1583. do 1958. - službeno nisu slavili Božić. Tijekom 16. i 17. stoljeća stroga je Prezbiterijanska crkva zabranjivala njegovu proslavu pa je upravo Hogmanay bio prava prilika za odmor i opuštanje. (Foto: © Visit Britain)
Iako porijeklo same riječi Hogmanay nije posve razjašnjeno, posve je izvjesno da ona vuče svoje korijene još iz vremena kada je Škotska imala sklopljeno strateško savezništvo s Francuskom (kako bi se i jedna i druga, zatreba li, mogle lakše oduprijeti čestom zajedničkom neprijatelju – Engleskoj). Škotska je tako sve u periodu do 1560. (kada je napokon sklopljeno trajnije primirje s Engleskom) bila izložena velikom francuskom utjecaju, od odličnih vina koja su pristizala s kontinenta, preko arhitektonskih utjecaja koji su vidljivi u pojedinim škotskim dvorcima pa do samog jezika. U francuskom postoji riječ hoguinané koja označava poklon dobiven za Novu godinu, no povijest ovih proslava seže i mnogo dalje: one se vjerojatno mogu povezati još sa sjevernjačkim slavljenjem zimskog solsticija u zemljama poput Norveške, čineći ovaj blagdan u Škotskoj uistinu vrlo starim.
Sjeverni škotski otoci poput Shetlanda još su više vezani s vikinškim tradicijama proslave zimskog solsticija i najkraćeg dana u godini; tim je putem – od Vikinga, preko Shetlanda i Škotske pa do Engleske – došla i riječ yules kojom se označava Nova godina a koju se susreće i u tradicionalnim proslavama Božića kroz ime tinjajuće klade koja nosi sreću (yule log).
Šetnja s bakljama kroz edinburške ulice tradicionalan je način na koji pretposljednjega dana u godini počinje proslava Hogmanaya. (Foto: © Visit Britain)
Škotske su proslave Hogmanaya prepune specifičnosti i simpatičnih običaja od kojih su neki danas stari i više od tisućljeća i pol i više se ne prakticiraju u svojem punom obliku, ali njihovi temelji i dalje žive kroz današnje proslave.
Primjerice, izuzetno je važno tko će prvi ući u neku kuću ili dom nakon ponoći: bilo bi idealno da ta osoba, first footer, bude visok, crn muškarac. Ova želja nije tek puko praznovjerje već potječe iz dugih stoljeća – od 4. pa sve do 12. – kada je Škotska bila izložena čestim vikinškim pohodima, a Vikinzi su, kao što znamo, bili nižeg rasta i u pravilu svjetlije kose. First footer nikako ne bi smio doći praznih ruku – uslijedit će zbog toga loša godina za domaćine! No, čak i ako takav naiđe, škotska ljubaznost i gostoprimstvo nalažu da ga se ponudi hranom i pićem, a da se novonastali “problem” zbog gosta koji je došao praznih ruku pokuša riješiti bacanjem soli u kamin.
First footer, dakle, mora doći punih ruku: bilo bi idealno da nosi škotski viski ili neko drugo piće, grumen ugljena (donoseći toplinu posjećenom domu tijekom sljedeće godine), ponešto shortbreada (štiteći dom od gladi tijekom predstojeće godine) i srebrni novčić (posve jasnih asocijacija). Danas možete izostaviti novčić i ugljen, ali viski i shortbread apsolutni su must have ako krećete u first footing kod svojih prijatelja!
Još nekoliko posebnih napomena: first footer ne smije biti liječnik, svećenik, lopov ili pripadnik “stare” profesije koja je cvjetala u Edinburghu u 19. stoljeću – kradljivaca trupala. Na listi nepoželjnih first footera nalaze se i invalidne osobe i pripadnice ljepšeg spola – da, nije politički korektno iz današnje perspektive, ali ta su praznovjerja i tradicije stari stotinama godina.
Vatromet iznad Edinburškog dvorca na dočeku 2010. (Foto: © Visit Britain)
Podjednako važno kao first footing bilo je čišćenje i pospremanje svake kuće – redding the house. Obitelji bi se ozbiljno posvetile ovom poslu s ciljem da njihovi domovi u novu godinu uđu posve čisti, a naročita je pažnja posvećivana čišćenju kamina – iz preostalog se pepela čak i proricala sudbina kao što to danas neki čine iz šalica kave ili koristeći listiće čaja!
Seoska gospodarstva koja imaju bunar trebaju odmah nakon ponoći požuriti do njega i izvući prvo vjedro vode u Novoj godini. Djevojka koja traži supruga trebala bi predmet svojih želja natjerati da popije upravo tu vodu prije kraja prvog dana u godini – jedino tako može sa sigurnošću računati na brak. Praznovjerje? Možda, ali je događaj dugo bio dio tradicije Hogmanaya u ruralnim krajevima Škotske.
Danas se proslave Hogmanaya uglavnom pretvaraju u višednevne festivale širom gradova i zemlje uz neizostavno paljenje krijesova, lansiranje vatrometa i druge “vatrene” aktivnosti. Korijeni paljenja krijesova posve sigurno se ponovno nalaze u poganskim običajima i davnim vikinškim vremenima jer bi se vatrom tada tjerali zli duhovi.
Spomenik Walteru Scottu, čuvenom škotskom pjesniku, piscu i dramatičaru, tijekom vedre edinburške noći na Hogmanay prošle godine. (Foto: © Visit Britain)
Na kraju, dakako, niti jedna proslava Hogmanaya i Nove godine ne može biti potpuna bez tradicionalne pjesme Roberta Burnsa, Auld Lang Syne. Ona se tradicionalno izvodi u mnogim zemljama engleskog govornog područja (ali i šire) na Novu godinu, no za Škote ima upravo posebno značenje na njihov Hogmanay. Burns je pjesmu napisao 1788. a melodija je škotska tradicionalna; naslov bi se mogao prevesti kao “nekoć davno”, “davni dani” ili “bilo jednom davno”, kako i počinje pričanje mnogih bajki na škotskom (u doslovnom prijevodu na engleski, naslov pjesme bio bi “old long since”).
Ovo je ujedno posljednji članak na ovom blogu u 2010. Svim posjetiteljima, komentatorima, suradnicima i mnogim divnim ljudima koje sam upoznao zahvaljujući upravo radu na ovom webu želim sretnu i uspješnu 2011. – uz, dakako, želju za pokojim putovanjem u Veliku Britaniju tijekom sljedeće godine!
Drugim riječima, na škotskom dijalektu – A guid New Year to ane an’ a’ and mony may ye see! (*) ili kako bi to rekla tradicionalna škotska novogodišnja čestitka – Lang may yer lum reek! (**)
(*) Dobra Nova godina vama i svima, te da doživite još mnogo takvih!
(**) Neka se dugo dimi iz vašeg dimnjaka! (Što bi značilo da ste bili dovoljno bogati da ste si mogli priuštiti ugljen za grijanje.)
Komentari