Povelja o slobodama Henryja I.

Prebirući po dokumentima koji su postavili pravne temelje ograničenja kraljeve samovolje dežurni znalci najprije će uprijeti prstom u Magna Cartu. No je li baš doista riječ o prvom dokumentu kojim je uvedena vladavina prava?

U potrazi za britanskim ustavom pomalo nevjerojatno djeluje činjenica da u zemlji koja se ponosi najdužom tradicijom konstitucionalizma nikada nije donesen pisani opći pravni akt pod takvim nazivom. Ipak, umjesto njega postoji niz dokumenata ustavnopravnog karaktera, parlamentarnih običaja i pravila, ustavnih konvencija, tumačenja uglednih ustavnopravnih stručnjaka te sudskih odluka koje se smatraju izvorima ustavnog prava, a na prvo mjesto uobičajeno se stavlja Magna Carta iz 1215. godine.

Razlozi takvom poimanju donekle su razumljivi uzme li se u obzir koloplet političkih okolnosti pod kojima je Magna Carta nastala, kao i pravni značaj – njome su napokon utvrđene obveze kralja, pravo baruna na otpor u slučaju njihova kršenja te su nizom odredbi regulirana važna pitanja (poput osobnih sloboda, sudstva i nasljednog prava) koja su dotad bila prosuđivana u uvjetima prilično zamućene političke zbilje, pravne nesigurnosti te različitih i počesto nejasnih lokalnih običaja. Uostalom, o značaju tog pravnog iskoraka dovoljno svjedoči činjenica da su neke odredbe Magna Carte i dan-danas ostale na snazi, gotovo 800 godina nakon njezina “potpisivanja” (u skladu s običajnom pravom kralj i baruni nisu doista potpisali dokument, već je na njega stavljen samo kraljev pečat).

Magna Carta ipak nije prvi pisani ustavnopravni akt Engleske - ta "titula" pripisuje se Povelji o slobodama (Charter of Liberties), poznatoj i pod nazivom Krunidbena povelja (Coronation Charter).

Magna Carta ipak nije prvi pisani ustavnopravni akt Engleske – ta “titula” pripisuje se Povelji o slobodama (Charter of Liberties), poznatoj i pod nazivom Krunidbena povelja (Coronation Charter) kojom je Henry I. (1068.-1135.), najmlađi od četvorice sinova Williama Osvajača, “kupio” svoj izbor za kralja povelikim ustupcima Crkvi i plemstvu. Naime, po Williamovoj smrti 1089. godine najstarijem sinu Robertu (1054.-1134.) pripala je Normandija, dok je drugi sin, William II. (1056.-1100.), dobio Englesku. Takva podjela, međutim, nije dugo potrajala budući da 1096. godine Robert traži pozajmicu od Williama II. i kao zalog njezina vraćanja daje mu Normandiju.

Četiri godine poslije, pod više nego sumnjivim okolnostima, William je smrtno stradao tijekom lova. Kako je Robert u to vrijeme bio na putu (vraćao se iz Prvog križarskog rata), Henry je Williamovu smrt prepoznao kao idealnu priliku i iskoristio povoljan trenutak – okrunjen je u Westminsterskoj opatiji tri dana nakon bratove smrti, 5. kolovoza 1100. godine, a na putu do krune pomogli su mu ustupci plemstvu utvrđeni u Krunidbenoj povelji.

2. kolovoza 1100. pod više nego sumnjivim okolnostima, William je smrtno stradao tijekom lova. Kako je brat Robert u to vrijeme bio na putu (vraćao se iz Prvog križarskog rata), Henryju se pružila izvanredna prilika da dođe do krune.

Krunidbenom poveljom Henry I. priznao je da prava plemstva ne proizlaze samo iz običaja te potvrdio da će se držati prava i “ukloniti sve loše običaje kojima je kraljevina Engleska bila nepravedno opterećena”. Povelja je time konačno trebala stati na kraj hirovitosti i zloporabi moći njegovih prethodnika (pretjeranom oporezivanju baruna, oduzimanju crkvenih prihoda itd.), staviti kraljevu riječ u čvrst pravni okvir uz inzistiranje na pravednosti (o tome svjedoči i učestala upotreba tog pojma u nekoliko odredbi) i poštivanje pravnih normi – drugim riječima, Krunidbenom poveljom uvedena je vladavina prava, i to čak 115 godina prije Magna Carte!

Henry I. (1068.-1135.), bio je najmlađi od četvorice sinova Williama Osvajača.

Štoviše, pogledaju li se pobliže odredbe Krunidbene povelje, kao i njena stilizacija, nije teško zaključiti da je poslužila kao predložak i nadahnuće pri izradi Magna Carte. Tako, primjerice, uvodni dio Krunidbene povelje započinje riječima: “Henry, kralj Engleza…”, a Magna Carte: “John, kralj Engleske…”, nakon čega oba kralja pozdravljaju svoje podanike. Sličnosti se nastavljaju i u prvom članku (kod Krunidbene povelje u riječima: “…da je sveta Božja Crkva slobodna…”, u odnosu na Magna Cartu: “…da engleska Crkva vječno bude slobodna…”), zatim u drugom (“Ako umre koji od mojih baruna, grofova ili netko drugi tko se od mene uzdržava…”, u odnosu na: “Ako umre grof, barun ili netko drugi tko neposredno od Krune drži zemlju…”) te u još nekoliko članaka.

Magna Carta je daleko razrađenija pa samim time sadrži i veći broj članaka (63) u odnosu na Krunidbenu povelju (14), no samu enumeraciju članaka ne treba shvaćati stricto sensu – obje povelje napisane su na latinskom jeziku i u njihovu izvorniku nije postojala podjela teksta na članke kakva se danas može zateći u literaturi; tekst je bio cjelovit, a enumeracija je uvedena naknadno, i to samo radi bolje preglednosti i lakšeg tumačenja odredbi.

Veliki pečat Henryja I. (HENRICVS DEI GRATIA REX ANGLORVM - HENRICVS DEI GRATIA DVX NORMANNORVM). U skladu s običajnom pravom kralj nije potpisivao dokumente, nego su na njih stavljani kraljevi pečati.

Postoje brojni dokazi o tome da je Henry I. gotovo odmah po krunjenju ignorirao neke od ustupaka iz Krunidbene povelje (neki tvrde i da je pokušao uništiti sve primjerke), ali valja primijetiti kako ni njegovi sljednici za nju nisu previše marili. Malo-pomalo Henryjeva Povelja o slobodama padala je u zaborav sve dok 25. kolovoza 1213. Stephen Langton, nadbiskup Canterburyja, nije pročitao njezine odredbe nezadovoljnim barunima koji su se u nekoliko navrata sastajali ne bi li iznašli neki način kojim će ograničiti tiraniju kralja Johna (Ivana Bez Zemlje) – utjecaj na izradu Magna Carte bio je neizbježan, što se najbolje ogleda u opisanoj stilskoj (i sadržajnoj) sličnosti.

Same zabilješke sa sastanaka na kojima su baruni zapisivali određena prava koja su tražili od kralja ostale su dokumentirane kao tzv. Nepoznata povelja o slobodama (Unknown Charter of Liberties) i predstavljale su jedan od temelja čuvenih Barunskih članaka (Articles of the Barons), tj. pripremnog sporazuma koji je neposredno prethodio stavljanju kraljeva pečata na Magna Cartu 15. lipnja 1215.

Krunidbena povelja izdana je u Normanskoj kapelici u sklopu londonskog Towera, 1100. Kliknite na fotografiju za članak o samom Toweru... (Foto: © Visit London / Visit Britain / Pawel Libera)

Koliko god nesavršena bila u usporedbi s dokumentima novijeg datuma kojima se jamče ljudska prava i slobode, Krunidbenu povelju nipošto ne treba zanemariti u analizi engleske povijesti i prava. Riječ je o iznimno važnom svjedočanstvu jednog vremena i izrazu potrebe za nužnim promjenama u uvjetima kraljeve samovolje koja je – bar donekle i kroz neko vrijeme – bila ograničena pravima utvrđenima Poveljom. Kako su njezine odredbe poslužile kao podloga i nadahnuće pri izradi još veće povelje o slobodama više od stotinu godina kasnije, s pravom se može zaključiti kako je Krunidbenom poveljom okrenuta prva stranica u razvoju engleske ustavnosti.

Henry I. okrunjen je u Westminsterskoj opatiji tri dana nakon smrti Williama II., 5. kolovoza 1100. godine; na putu do krune pomogli su mu ustupci plemstvu utvrđeni u Krunidbenoj povelji. (Foto: © Visit London / Visit Britain)